Dužničko ropstvo !



Jedna porodica je proizvodila i prodavala cipele. To je bila velika porodica od 60 ljudi.
Njih  50 je pravilo cipele, a 10 prodavalo. Imali su dobru maržu. 40 % prosječno.
Jednog dana došli su im stranci i ponudili cipele 20 % jeftinije, da prodaju kao dodatni asortiman. Marža na tim cipelama bi bila 50%, a one bi o dalje bila jeftinija od domaće proizvodnje. Kvalitet nije bio isti, ali u siromašnom selu kao što je bilo naše, cijena je bila važna.

Šta se onda dogodilo?

Umjesto 50.000 komada domaće proizvodnje, sada se proizvodilo 20.000 komada, a 30.000 komada se uvozilo. Cijena koštanja domaćih cipela je porsla zbog manjih nabavki sirovina, kao i zbog nepopunjenih kapaciteta pogona. Budući da su u fabrici svi bili porodica, niko nije
htio nikoga da otpusti.

Stranci su još malo spustili cijenu i zarada na uvoznim cipelama se povećala, a na domaćim smanjivala. U trećoj godini prodavalo se 45.000 stranih i 5.000 domaćih cipela. Porodica je bila prinudjena da zatvori pogon zbog gubitaka. Pristali su da strancu prodaju firmu za 1 euro.

Selo tj. Lokalna samouprava, da bi pomoglo porodici, pristalo je da na sebe preuzme dugove.
Iduće godine, stranci su podigli cijenu cipela koje se više nisu pravile od kože, nego od skaja.
Prave kožne cipele bilo je nemoguće kupiti. Proizvodjač mlijeka koji je prodavao kožu za cipele bio je prinudjen da podigne cijenu mlijeka manjak zarade na koži.

Stranci su počeli da uvoze mlijeko jeftinije od domaćeg. Proizvodjač mlijeka je prodao krave i postao uvoznik mlijeka. To mlijeko je bilo jeftinije od drugih i svi ostali proizvodjači su prodali svoje krave, jer im se nije isplatilo da proizvode mlijeko. Iduće godine mlijeko je poskupilo. Trave je bilo dovoljno jer nije bilo dovoljno krava. Nije se više djubrila.

Proizvodjač NPK djubriva morao je da otpusti višak radnika, ali zbog predimenzionisanih kapaciteta samih pogona, pri ovom obicu cijena koštanja proizvoda je bila prevelika. Stranci su počeli uvoze jeftinije djubrivo. Obim proizvodnje je još pao, fabrika je rijedjala gubitke i morala je da se zatvori. Stranci su ponudili da je kupe za 1 euro.

Lokalna samouprava je pomogla i preuzela postojeće dugove. Stranci su fabriku zatvorili i otpustili radnike. Zadržali su monopol na uvoz djubriva, ali to je u tom trenutku bilo jako povoljno za nas jer fabrika nije pravila jos vece gubitke, a i djubrivo je bilo jeftinije. Iduće godine djubrivo je poskupilo, ali nismo mogli da biramo. Nestalo je cipela, mlijeka, krava i djubriva. Nismo znali šta da radimo, pa smo platili strane savjetnike,, koji su izračunali da je situacija lošija nego ranije i da sada uz fabrike moramo da damo i subvencije. Nismo imali para da damo subvencije. Stranci su nam pozajmili pare da im platimo da nam uzmu fabrike. Sa kamatom !

Vladimir Lah

Ovo se upravo dešava u zemljama bivše Jugoslavije.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.