Kako je pala Srebrenica-plan agresora !



Za vrijeme agresije na Republiku
Bosnu i Hercegovinu (1991.-1995.),
pored zločina protiv mira i sigurnosti
čovječanstva, na okupiranim područjima i opsjednutim gradovima izvršeni su brojni zločini
nad civilnim stanovništvom, uključujući i genocid nad Bošnjacima.

O tim zločinima, posebno u dolinama
rijeka Drina, Neretva, Sana i Lašva te u Bosanskoj posavini, pored brojnih dokumenata, podataka, izjava, informacija, saznanja i drugih
dokaza, svjedoči i veliki broj likvidiranih i protjeranih žrtava.

Velikosrpski agresor je u i oko Srebrenice
jula 1995., uz učešće srpskih kolaboracionističkih oružanih formacija iz Bosne i
Hercegovine, u toku jedne sedmice likvidirao
i zatrpao u masovne grobnice na hiljade
zarobljenih Bošnjaka; na stotine živih zakopao;
muškarce, žene i dječake sakatio ; djecu
ubijao pred očima majki; natjerao djeda da
pojede džigericu svoga unuka;deportirao oko 30.000 ljudi, uglavnom

žene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog
Pakla. O tome postoje brojni dokazi, među
kojima i masovne grobnice, koje je pokrila trava,
a zvijeri raznijele kosti. To su, prema ICTYu “scene iz pakla, napisane na najmračnijim
stranicama ljudske historije”.

Podrinje je u cjelini (Bijeljina, Zvornik,
Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Rogatica,
Višegrad, Goražde, Čajniče i Foča) imalo
apsolutnu većinu bošnjačkog stanovništva. To
je područje od “ogromne strateške važnosti» za
velikosrpsku ideologiju, politiku i praksu.
Stoga je, u skladu sa formiranjem “velike
Srbije”, etnički čiste srpske države, “eliminiranje
rijeke Drine kao granice između srpskih država”
jedan od strateških ciljeva srpskog naroda. U
skladu sa srpskim velikodržavnim projektom
bio je i plan “da će na području 50 km od rijeke
Drine sve biti srpsko, čisto srpsko”.

Početkom 1993. “Vojska Republike
Srpske” je, zajedno sa regularnim snagama Vojske
Jugoslavije, u ofanzivi zauzela Kamenicu, Cersku
i Konjević-Polje i smanjila veličinu srebreničke
enklave sa 900 na oko 150 km2
Bošnjaci s obližnjih područja slili su se u grad Srebrenicu

i njenu bližu okolinu, čime je broj stanovnika
porastao na oko 60.000 ljudi. Napuštanjem
90% sela, izgubljena je svaka mogućnost
prehrane, a grad Srebrenica morao je primiti na
desetine hiljada novih stanovnika. Nakon toga,
komandant Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija
(u daljem tekstu: UNPROFOR) general Philippe
Marillon posjetio je u martu Srebrenicu, uvjerio
se u užasne uslove opsade (bez tekuće vode,
struje, hrane, lijekova i drugih životnih potreba,
koje su uskraćivale velikosrpske snage) i izjavio
da su stanovnici pod zaštitom Ujedinjenih
nacija i da ih neće napustiti.

Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija je,
16. aprila 1993., pozivajući se na Poglavlje VII.
Povelje Ujedinjenih nacija, donio Rezoluciju (br.
819) kojom je proglasio da “sve strane i ostali
postupaju prema Srebrenici i njenoj okolini kao
prema ‘sigurnoj zoni’ koja mora biti pošteđena
svakog oružanog napada ili bilo kojeg neprijateljskog čina”. Tim je dokumentom postavljen

zahtjev da se “odmah prekinu svi oružani napadi… na Srebrenicu i trenutno povlačenje iz
područja oko Srebrenice”.
Generalni sekretar UN-a Boutros Ghali
je, poslije usvajanja Rezolucije 819 (1993.), komandantu UNPROFOR-a generalu Valgrenu
poslao direktivu kojom ga je obavijestio da, po
njegovom mišljenju, Rezolucija “ne podrazumijeva obavezu vojnog angažiranja UNPROFORa u zaštiti sigurne zone”. Ta direktiva je bila u
suprotnosti sa Rezolucijom 819, u kojoj ni na
jednom mjestu ne spominje da ona “ne

podrazumijeva obavezu vojnog angažiranja UNPROFOR-a u zaštiti sigurne zone”. Međutim, sa tom
direktivom nisu bile upoznate sve članice Savjeta sigurnosti. To je od Rezolucije o sigurnoj zoni
načinilo najobičniju farsu. Uloga UNPROFORa je protumačena i usmjerena na pružanje humanitarne pomoći, i to uz pristanak izvršilaca
agresije, genocida i drugih oblika zločina. Stoga
je Rezolucija Savjeta sigurnosti 819 (1993.), kao
i brojne druge, bila potpuna prijevara od prvog
dana. Pa, ipak, general Valgren, komandant
UPROFOR-a, suprotno Rezoluciji 819 Savjeta
sigurnosti UN-a, proglasio je potpunu demilitarizaciju grada (a ne enklave) i prisilio generala

Sefera Halilovića da, 18. aprila 1993., sa Ratkom
Mladićem potpiše Sporazum o demilitarizaciji
Srebrenice, odnosno sporazum o kapitulaciji. Taj sporazum zahtijevao je razoružavanje
Bošnjaka.

I pored toga što je Srebrenica proglašena
“sigurnom zonom” Ujedinjenih nacija, svo vrijeme do zauzimanja toga kraja u julu 1995. protiv tamošnjeg, potpuno izoliranog bošnjačkog
stanovništva, vođeni su specijalni oblici rata i
genocidnog uništenja, kao što su: uskraćivanje
vode, struje, ometanje i zabrana doturanja humanitarne pomoći, lijekova, energenata i svega
što je, u biološko-egzistencijalnom smislu, neophodno za preživljavanje.

Velikosrpski agresor je Bošnjacima u
kontinuitetu “zagorčavao život” i stalno brutalno kršio status “sigurne zone”, ispaljujući
granate na Srebrenicu, pri čemu su mnogi civili
ubijeni i ranjeni.

Radovan Karadžić, predsjednik
paradržavne i kolaboracionističke tvorevine Republike Srpske, 8. marta 1995. je, “vrlo hitno”,
izdao “direktivu za dalja dejstva op. br. 7” Vojsci
Republike Srpske u vezi sa njenom dugoročnom
strategijom prema Srebrenici i Žepi, “sigurnim
zonama” Ujedinjenih nacija, a u cilju “definitivnog oslobađanja Podrinja”, prema kojoj
je, između ostalog, trebalo “svakodnevnim
planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti,
nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg
opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.
U toj strategiji se konkretno navodi da “Vojska
Republike Srpske” treba “što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe”.
Sredinom 1995. humanitarna situacija
za civile Bošnjake i vojno osoblje u enklavi postala je, kao što je i bilo predviđeno Karadžićevom
direktivom od 8. marta 1995., bila katastrofalna.
Civili su umirali od gladi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)