Sastanak u Karađorđevu jedan je od najrazvikanijih u posljednjim danima postojanja SFRJ.
Bio je to sastanak predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i presjednika Srbije Slobodana Miloševića o situaciji u Jugoslaviji, ali i o potencijalnom dijeljenju Bosne i Hercegovine.
Oba predsjednika nikada o tome javno nisu govorili, mada su svojim najbližim saradnicima
prenijeli svoje želje, da je ovo jedini mogući scenario kako bi se izbjegao rat.
Milošević je insistirao da Srbiji pripadne sve gdje se nalazi većinsko srpsko stanovništo, odnosno kako je to bilo nagađano 63% Bosne. Tuđman je htio Hercegovinu i zapadnu Bosnu (preciznije Bihać, Cazin, Veliku Kladušu – mjesta gdje je bilo većinsko muslimansko stanovništvo).
Smatrali su da muslimanima preostaje tek 23% državne teritorije i da je to sasvim dovoljno da naprave državicu Bosnu, kako je to volio da kaže Tuđman.
Predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović za ovu informaciju je saznao od svog prijatelja Kire Gligorova, koji mu je prenio informaciju o sastanku u Karadjordjevu.
Izetbegović je takvu mogućnost podijele BiH energično odbio.
Plan iz Karađorđeva nikada nije zaživio, a BiH je uvučena u rat koji nikako nije željela.
Na kraju Bošnjaci su izvukli najdeblji kraj, ali su na čelu sa predsjednikom Izetbegovićem sačuvali i identitet, naciju i državu.