Opsada Sarajeva
Grad Sarajevo kao glavni, politički, kulturni, privredni i društveni centar Republike Bosne i Hercegovine je bio od strateške važnosti za ostvarenje planirane srpsko-crnogorske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Agresor je planirao da njegovim brzim zauzimanjem i okupacijom, ostvari jedan od težišnih i najvažnijih zadataka zacrtanih ciljeva agresije.
U cilju ovladavanja gradom Jugoslovenska narodna armija (JNA), u saradnji sa kolaboracionističkim snagama u BiH, je opsadu i blokadu grada Sarajeva planirala u više etapa i za taj zadatak je angažovala veliki dio svojih snaga i sredstava.
U prvoj fazi opsade i blokade, koja je realizovana krajem 1991. i početkom 1992. godine, JNA je izvršila plansko pregrupisavanje i stacioniranje svojih komandi i jedinica u širem rejonu grada Sarajeva. JNA je u cilju blokade i opsade grada Sarajeva izvršila borbeni raspored svojih jedinica po slijedećem: na sjeveru i istoku – položaje su posjele jedinice 216. bbr (brdske brigade) iz Han-Pijeska (rejoni s. Mrkovići, Borije i Lapišnica); na jugoistoku – vatrene položaje je posjeo 346. lap PVO (laki artiljerijski puk protivvazdušne odbrane) iz Lukavice (rejoni Trebevića i Brusa); na jugu – položaje je posjela 49. mbr (motorizovana brigada) iz Lukavice i 120. lbr (laka brigada) iz Zenice (rejoni Vraca, Mojmila, Lukavice i Vojkovića); na zapadu – vatrene položaje su posjeli 4. map (mješoviti artiljerijski puk) iz Kiseljaka i 4. mpoap (mješoviti protivoklopni artiljerijski puk) iz Visokog (rejoni Ilidže, s. Osjeka i Otesa); na sjeverozapadu – položaje su posjeli pripadnici i pitomci VTŠC Rajlovac i paravojne formacije SDS-a (rejoni s. Krivoglavci, Vogošća i Rajlovac)… itd.
U sklopu ovih aktivnosti, pod plaštom izvođenja vojnih vježbi, izvršeno je zaposjedanje svih planinskih masiva oko grada i inžinjerijsko uređenje vatrenih položaja za oruđa artiljerije i sredstva PVO.
Pored jedinica JNA, koje su bile planirane da drže grad u blokadi i opsadi, u samom gradu i bližoj okolini se nalazilo tridesetak kasarni, skladišta i drugih vojnih objekata JNA, koji su bili krcati sa ratnom tehnikom i velikim brojem pripadnika JNA. U gradu Sarajevu i bližoj okolini su bile locirane slijedeće kasarne: kasarna na Bistriku, gdje je bila smještena Komanda 2. vojne oblasti; kasarna ”Maršal Tito”, gdje je bio smješten Centar vojnih škola KoV-a; kasarna ”Jajce”, gdje je bio smješten bataljon za stacionarne veze 2. VO; kasarna ”Bosut”, gdje je bilo smješten centar stacionarnih veza SSNO-a; kasarna ”Jusuf Džonlić”, gdje je bio smješten autobataljon i tehnička radionica za remont; kasarna ”Viktor Bubanj”, gdje je bio smješten bataljon vojne policije, zaštitni puk i Vojni sud; kasarna ”Nedžarići”, gdje je bio smješten bataljon veze RV i PVO-a; kasarna ”Slobodan Princip Seljo” u Lukavici, gdje su bile smještene slijedeće jedinice: 346. lap PVO, 240. ssrp PVO, bataljon veze
- korpusa 2. VO, dva bataljona veze SSNO-a, tenkovski bataljon i 4. PoB; kasarna ”Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici gdje je bila smještena 49. mtbr; kasarna ”Rajlovac”, gdje je bio smješten Vazduhoplovno-tehnički školski centar i VRZ ”Orao”; kasarna ”Zmajevac”, gdje je bilo skladište sredstava veze stacionarnog bataljona 2. VO; kasarna ”Butile”, gdje je bilo skladište intendantskih sredstava 2. VO; kasarna ”Faletići”, gdje je bilo skladište naoružanja i municije TO grada Sarajeva; kasarna ”Semizovac”, gdje je bilo intendantsko skladište; kasarna ”Blažuj”, gdje je bilo skladište motornih dijelova i opreme; kasarna ”Ušivak” u Hadžićima, gdje je bilo skladište rezervnih dijelova SSNO-a; kasarna ”Žunovnica” u Hadžićima, gdje je bilo skladište municije; kasarna ”Pazarić”, gdje je bio poligon za obuku i strelište; kasarna ”Hrenovica”, gdje je bilo skladište raketnih sistema; kasarna ”Krupa”, gdje je bilo skladište municije i eksploziva; kasarna ”Misoča” kod Ilijaša, gdje je bilo skladište pogonskog goriva i maziva; kasarna ”Tilava”, gdje je bio Stacionarni centar veze,… itd.
Kasarne i drugi vojni objekti u gradu su imali konkretne i razrađene zadatke u cilju blokade i paralisanja grada i iste su bile planirane da sa dijelovima grada Pofalići, Nedžarići, Lukavica, Vraca i Grbavica, odigraju ključnu ulogu u planovima presijecanja grada na više pravaca.
Prvi zamišljeni pravac presijecanja je bio: Lukavica – Nedžarići, sa ciljem odsijecanja područja Dobrinje od grada. Drugi zamišljeni pravac presijecanja je bio: Lukavica – Vraca – Grbavica – kasarna “Maršal Tito” – Pofalići, sa ciljem presijecanja grada i izbijanje jedinica JNA na plato Žuči, te kasnijeg spajanja i povezivanja sa naseljem Vogošća. Treći zamišljeni pravac presijecanja je bio: Nahorevo – Pionirska dolina
- Skenderija – Grbavica u cilju spajanja sa snagama koje dejstvuju na drugom pravcu presijecanja grada.
Druga faza opsade i blokade grada je obuhvatala izmještanje većeg dijela ljudstva i borbenih kapaciteta iz gradskih kasarni na ranije uređene i utvrđene borbene položaje oko grada. U sklopu ove faze izvršeno je postavljanje minskih polja i inžinjerijsko zaprečavanje mogućih pravaca deblokade grada. U sklopu ove faze izvršena je dodatna mobilizacija i prijem dobrovoljaca u jedinice JNA. Pod plaštom ove aktivnosti je izvršeno ilegalno naoružavanje civilnog srpskog stanovništva u selima oko grada, kao i u samom gradskom jezgru.
Treća faza opsade grada je obuhvatala posjedanje i blokadu svih putnih komunikacija i glavnih raskrsnica kojima se ulazi i izlazi iz grada. U cilju realizacije ove faze opsade, već nakon martovskih barikada jedinice JNA su sa jačim snagama i sredstvima zaposjele i kontrolisale najvažnije ulaze i izlaze iz grada: petlju u Krivoglavcima kod Vogošće, raskrsnicu puteva u Semizovcu, mostarsko raskršće u Blažuju, raskrsnicu puteva u Han Derventi, raskrsnicu puteva u Vojkovićima… itd. Na navedenim raskrsnicama su formirani naoružani punktovi i izvršeno je plansko inžinje- rijsko zaprečavanje putnih komunikacija. Završetkom svih navedenih aktivnosti grad Sarajevo je početkom aprila 1992. godine bio potpuno hermetički zatvoren i kontrolisan od strane jedinica JNA i raznih srpskih paravojnih formacija.
Dugo planirani i pripremani napad u cilju zauzimanja grada Sarajeva otpočinje 4. aprila 1992. godine, postavljanjem drugih masovnih srpskih barikada na prilazima gradu i blokadom saobraćaja u gradskim dijelovima grada. Po već razrađenom i provjerenom scenariju sa martovskih barikada, naoružani i maskirani pripadnici SDS-a, pod neposrednim rukovodstvom oficira JNA, postavljaju srpske barikade po gradu sa ciljem izazivanja
sukoba, paralisanja funkcionisanja legalnih organa vlasti i onemogućavanja i sprečavanja međunarodnog priznavanja države Bosne i Hercegovine.
Kao odgovor na postavljene barikade, samoorganizovane grupe građana Sarajeva postavljaju kontrabarikade, koje 5. aprila 1992. godine, prerastaju u masovne antiratne demonstracije građana Sarajeva. Revoltirani nasilničkim ponašanjem JNA i pristalica SDS-a, više hiljada građana Sarajeva, izlazi na ulice i spontanim demonstracijama, ruše većinu srpskih barikada, a zatim organizuju antiratni miting ispred zgrade Skupštine Bosne i Hercegovine.
Iznenađeni žestokom reakcijom građana, KOS JNA u sadejstvu sa kolaboracionističkim snagama SDS-a, spontano okupljanje građana pokušava iskoristiti za svoje ciljeve, te miting iskoristiti za rušenje legalno izabranih organa vlasti u BiH. Kada su uvidjeli da vješto insceniranom političkom aktivnošću svojih članova i saradnika neće realizovati zamišljene ciljeve rušenja legalnih organa vlasti BiH, KOS JNA prelazi na realizaciju dugo planiranih i pripremanih oružanih aktivnosti u cilju zauzimanja grada Sarajeva.
Otvoreni oružani napad oklopnih jedinica JNA i srpskih paravojnih formacija na grad Sarajevo otpočinje u popodnevnim satima 5. aprila 1992. godine, napadom i zauzimanjem Centra za obrazovanje policijskih kadrova MUP-a BiH na Vracama. Uporedo sa ovom aktivnošću jedinice JNA sinhronizovano preduzimaju više oružanih akcija u gradu, kao što su: pokušaj oružanog zauzimanja objekta ”Osmice” u podnožju planine Trebević; tenkovsko granatiranje stambenih zgrada i pješadijski napad na naselje Dobrinja; neselektivno granatiranje perifernih dijelova grada iz artiljerijskih oruđa; više pokušaja pješadijskog prodora i ulaska u grad; otvaranje pješadijske vatre sa položaja na jevrejskom groblju po demonstra- ntima na Vrbanja mostu i ubistva studentice Suade Dilberović i Olge Sučić…itd.
Artiljerijsko granatiranje perifernih dijelova grada je nastavljeno i tokom noći 5/6. aprila, da bi se isto pojačalo i prenijelo na urbane dijelove grada nakon priznanja Republike Bosne i Hercegovine od strane međuna- rodne zajednice, kao suverene i samostalne države, 6. aprila 1992. godine.
Neselektivna i iznenadna artiljerijska granatiranja urbanih dijelova grada i snajperska djelovanja po civilnom stanovništvu od strane jedinica JNA nastavljena su tokom cijelog mjeseca aprila. I pored velike premoći u tehnici i naoružanju jedinice JNA u nekoliko pokušaja presijecanja i zauzimanja grada tokom mjeseca aprila nisu uspjele realizovati niti jedan od planiranih ciljeva na osvajanju Sarajeva, zahvaljujući herojskoj i fanatičnoj organizaciji odbrane njegovih građana. Iako vojnički nedovoljno iskusne i osposobljene za vođenje oružane borbe, ali sa visoko izraženim stepenom morala i odlučnosti da odbrane svoj grad, jedinice Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, tokom mjeseca aprila, na saraje- vskom bojištu, izvode nekoliko uspješnih borbenih akcija (akcija Pretis –
- aprila, akcija Vraca – 21. aprila i akcija Ilidža – 22. aprila) i pružaju sve snažniji otpor srpsko-crnogorskom agresoru u borbenim dejstvima kod zgrade ”Elektroprivrede”, Ekonomske škole, Vrbanja mostu i drugim dijelovima grada.
Pošto je plan JNA o brzom zauzimanju grada već na samom početku doživio vojni neuspjeh, vrh JNA odlučuje da preduzme odlučujući udar na zauzimanju i ovladavanju državnih institucija Republike Bosne i Hercegovine. Drugog maja 1992. godine, nakon žestoke artiljerijske vatre po gradu, jedinice JNA sa tenkovima i oklopnim transporterima iz više pravaca kreću da zauzmu zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, sa ciljem osvajanja zgrade i paralisanja rada najvišeg državnog organa. Nakon žestokih uličnih borbi jedinice Teritorijalne odbrane BiH uspijevaju zaustaviti napad agresora i nanijeti mu značajne gubitke.
Nakon neuspjelog napada na zgradu Predsjedništva RBiH, pripadnici JNA istog dana, u popodnevnim satima, na sarajevskom aerodromu zarobljavaju predsjednika Predsjedništva RBiH, gospodina Aliju Izetbego- vića, koji se vraćao sa pregovora iz Lisabona, i, zajedno sa pratnjom, odvode u kasarnu u Lukavici. U međuvremenu KOS JNA u Sarajevo dovodi izdajnika Fikreta Abdića, koji je već bio pripremljen da preuzme ulogu predsjednika Predsjedništva RBiH, a zatim po već insceniranim planovima srbijanskog političkog vrha iz Beograda, formira novu vladu. Neizvjesna i napeta situacija oko zarobljavanja gospodina Alije Izetbegovića, koja je uz neprekidno medijsko praćenje RTV Sarajeva
trajala puna dva dana, okončana je 3. maja, posredstvom predstavnika UNPROFORA-a, generala UN-a Luisa Mekenzia (Lewis Mackenzie), razmjenom Izetbegovića i članova delegacije za tadašnjeg komandanta
- vojne oblasti JNA generalpukovnika Milutina Kukanjca i pripadnike komande 2. vojne oblasti JNA koji su bili stacionirani u komandi na Bistriku. U sklopu ove razmjene generalpukovnik Milutin Kukanjac je po dogovoru propušten do kasarne u Lukavici, dok je dio konvoja JNA zarobljen u Dobrovoljačkoj ulici. Tom prilikom je razoružano i zarobljeno oko sedamdeset pripadnika komande 2. vojne oblasti koji su kasnije razmijenjeni i oslobođeni, a zaplijenjen je znatan broj pješadijskog naoružanja i municije.
Nakon niza uspješnih borbenih akcija jedinica Teritorijalne odbrane na odbrani grada Sarajeva, tokom maja 1992. godine (akcija Ilidža – 14. maja i Pofalićka bitka – 16. maja), JNA, formalno preimenovana u Vojsku Srpske Republike Bosne i Hercegovine, donosi odluku da promijeni dotadašnji način borbenog djelovanja svojih jedinica. Umjesto dotadašnjih neuspjelih pokušaja pješadijskih prodora u cilju presijecanja i zauzimanja grada, jedinice JNA, preimenovane u VRS, otpočinju sa iznenadnim i žestokim granatiranjem urbanih dijelova grada, koje postaje preovlađujući i jedini način borbenih dejstava tokom cijelog vremena blokade i opsade grada Sarajeva. Granatiranje urbanih dijelova grada, iz teških artiljerijskih oruđa sa distance, u cilju nanošenja što većih gubitaka civilnom stanovništvu postaje svakodnevna mora građana Sarajeva. Od bezbroj masakra koje je srpsko-crnogorski agresor počinio nad građanima Sarajeva treba posebno izdvojiti slijedeće: masakr počinjen dana 27. maja 1992. godine, u ulici Vase Miskina (današnja Ferhadija), kada je od minobacačke granate poginulo 26, a ranjeno 108 građana, čekajući u redu za hljeb; masakr počinjen 5. februara 1994. godine, na pijaci Markale, kada je od minobacačke granate poginulo 66, a teško ranjeno 197 građana; ponovni masakr na pijaci Markale dana 28. avgusta 1995. godine, kada je od mino- bacačke granate poginulo 38, a teško ranjeno 87 građana Sarajeva…itd.
Plansko granatiranje, rušenje, paljenje i uništavanje kulturno- historijskih, infrastrukturnih, vjerskih i drugih objekata od posebnog značaja za grad, agresor je vršio iz svih raspoloživih oruđa, tokom cijelog
vremena opsade grada. Agresor je tokom opsade grada razorio i uništio mnoge zaštićene kulturno-historijske objekte: 2. maja 1992. godine – minirao i zapalio zgradu Pošte na Obali, sagrađenu 1913. godine; 17. maja 1992. godine – granatiranjem je zapalio zgradu Orijentalnog instituta;
- juna 1992. godine – granatiranjem je zapalio zgradu hotela Evropa, sagrađenu 1882. godine; 25. avgusta 1992. godine – granatiranjem je zapalio zgradu Narodne i univerzitetske bibilioteke BiH (poznata kao Vijećnica), sagrađenu 1896. godine…itd.
Posebna karakteristika opsade grada Sarajeva je bila masovna upotreba teškog artiljerijskog oruđa (haubica i minobacača svih vrsta i kalibara), masovna upotreba protivavionskog naoružanja po civilnim ciljevima, kao i masovna upotreba snajperskog naoružanja u cilju ubijanja nedužnog civilnog stanovništva. Dugotrajnim granatiranjam urbane jezgre grada, agresor je počinio niz teških zločina nad civilnim stanovništvom.
Žestokim artiljerijskim granatiranjem i razaranjem su bile izložene i zdravstvene ustanove i bolnice u gradu. Agresor je tokom opsade grada raznim artiljerijskim projektilima teško oštetio objekte Kliničkog centra ”Koševo”, kompleks Državne bolnice, Klinike za plućne bolesti ”Podhrastovi”, Klinike za ginekologiju i porodilište ”Zehra Muidović”, Zavoda za hitnu medicinsku pomoć, Studentsku polikliniku i mnoge druge medicinske ustanove i domove zdravlja u Sarajevu. Tokom opsade grada na objekte u krugu bolničkog kompleksa ”Koševo” je pao 131 artiljerijski projektil, a u neposrednoj blizini 84 projektila. Od posljedica ovih granatiranja poginulo je 9 lica, a 20 je ranjeno.
Pored neprekidne artiljerijske vatre, agresor je na razne načine vršio plansko gušenje grada i mučenje njegovih stanovnika, blokadom i onemogućavanjem dotoka gasa, vode i električne energije, kao i sprečavanje dotura potrebne količine humanitarne pomoći, hrane i neophodnih lijekova za život građana.
Samo stotinjak metara od slobodnog dijela grada Sarajeva, u naselju Grbavica, pune četiri godine se odvijao pakao za bošnjačko stanovništvo koje nije uspjelo preći na slobodnu teritoriju. Razne srbijanske paravojne formacije, uz pomoć domaćih četnika, vršili su masovna ubistva i zločine
nad bošnjačkim stanovništvom. U zlodjelima na Grbavici su učestvovali i pripadnici srbijanske paravojne formacije ”Beli orlovi”, pod komandom vojvode Slavka Aleksića, koji su držali borbenu liniju na Kovačićima kraj jevrejskog groblja, a u slobodno vrijeme su vršili teror, pljačku, silovanja i ubistva bošnjačkog stanovništva. Silovanje bošnjačkih žena je vršeno u Šoping-centru, prostorijama preduzeća ”Digitron-Buje” i privatnim stanovima na Vracama i Grbavici…itd.
Iako je Rezolucijom broj 824 Vijeća sigurnosti UN-a, od 6. maja 1993. godine, grad Sarajevo proglašen sigurnom zonom UN-a, i kao takav trebao biti pošteđen oružanih napada i drugih neprijateljskih postupaka, opsada i blokada grada, praćena stalnim artiljerijskim granatiranjem i ubistvima nedužnih građana, nije prestajala sve do okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Za planske i organizovane neprijateljske aktivnosti i zločine agresorskih jedinica tokom višegodišnje opsade grada, terora i ubistava više hiljada građana Sarajeva, Međunarodni tribunal u Hagu do sada je pravosnažno osudio penzionisanog generala Stanislava Galića, komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, na kaznu doživotnog zatvora. Stanislav Galić je komandovao Sarajevsko-romanijskim korpusom VRS u periodu od 10. septembra 1992. do 10. avgusta 1994. godine. Nakon Stanislava Galića dužnost komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS je, 10. avgusta 1944. godine, preuzeo general Dragomir Milošević i na toj dužnosti je ostao do okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu. Za počinjene zločine nad građanima Sarajeva prvostepenom presudom Međunarodnog tribunala u Hagu penzionisani general Dragomir Milošević je osuđen na 33 godine zatvora. Postupak još nije okončan.
I pored neprekidnog granatiranja i razaranja grada, kao i svih preduzetih borbenih operacija i aktivnosti na njegovom zauzimanju, agresorske jedinice, zahvaljujući hrabrom i organizovanom otporu njegovih branilaca, nisu uspjele zauzeti grad Sarajevo i time ostvariti jedan od glavnih ciljeva velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Odbrana Sarajeva
Proteći će još mnogo, mnogo vremena, a istoričari će napisati mnoge knjige, dok istina ne ugleda svjetlo dana i zauzme mjesto koje joj pripada. Sve do danas za sve je bio kriv narod ili narodi, ali vidjećemo sutra ili ubuduće, možda narod smogne snage da kaže da nije kriv, da nije bilo do njega već do iskrivljene politike i njenih ciljeva, pa i pojedinaca željnih vlasti i moći, koji, opet zarad vlastitih interesa – svoje bolesne težnje prikazuju kao da je to u interesu naroda. Nadam se da će generacije koje dolaze uspjeti popraviti, što se popraviti može, i nadajmo se da će oni imati bolje vođe, te da će nas bolje štititi od svih, pa i od nas samih.
Kad mi je već pripala čast da govorim danas na ovako značajnom skupu, o ovako ozbiljnoj temi, u narednih nekoliko minuta pokušaću da iznesem svoje viđenje odbrane Sarajeva od 1992-1995. godine.
Bez obzira na dosad kazano o Sarajevu u periodu opsade, bilo ono dobro ili loše, ne može se izbjeći notorna činjenica i istina da su agresori bili na brdima oko Sarajeva, s mnoštvom topova i tenkova, te da su bez milosti danonoćno granatirali građane Sarajeva, ne mareći za to gdje, ko i s kim ko živi.
Građani Sarajeva, ljudi koji nisu htjeli da napuste svoj grad i koji su odlučili da ga brane i odbrane od tih napada, doživjeli su nezapamćenu golgotu i patnje svih godina opsade. Teško bi bilo pronaći građanina Sarajeva koji je u to vrijeme boravio u gradu, bez obzira na njegovu nacionalnu pripadnost, da nije volio svoje branitelje i u isto vrijeme istinski mrzio agresore, koji su svakodnevno zasipali grad kišom granata ubijajući djecu, žene, stare, očeve i majke, sistematski uništavajući grad i sve njegove vrijednosti.
Za takvo nešto niko razuman ne može pronaći nikakvo opravdanje.
Neću i ne mogu izdvojiti nijednu akciju niti bitku i reći da je ona bila za odbranu Sarajeva najvažnija, jer ih je bilo više sudbonosnih.
Ne mogu i neću, uz dužno poštovanje prema svim sarajevskim i bosanskim herojima, znanim i neznanim, izdvojiti niti jednog pojedinca i reći da je njegov doprinos najvažniji za odbranu grada.
Koliko god bih nabrajao nekoga bih izostavio, a nabrajao bih samo one koje sam vidio i doživio.
S dužnim poštovanjem i uvažavanjem se prisjećam svih onih koje sam poznavao i koji su branili grad tih godina. Nerijetko neke od njih susrećem i danas, potištene, ponižene, nezaposlene, i zato dižem svoj glas u ime njih.
Gospodo moja i građani Sarajeva, oni to nisu zaslužili. Branioci Sarajeva zaslužili su najbolje, i nije pošteno da im se ne odužimo za to već danas ili sutra, ne vodeći računa o tome kojem narodu ili kojoj stranci pripadaju i da li vole ili ne vole svoje lidere.
Danas ću iskoristiti priliku da predložim izgradnju spomenika neznanom junaku, braniocu Sarajeva u čast i sjećanje na sve one hrabre branioce, znane i neznane heroje koji su svojom borbom i svojim životima, zaustavili agresora i onemogućili ga da zauzme i potpuno uništi grad Sarajevo i njegove stanovnike.
O izgledu i lokaciji nemam prijedlog izuzev da bude lociran u centralnom dijelu grada, lahko dostupan svim građanima danju i noću.
Svjestan sam činjenice da ovo moje kratko izlaganje nema činjenično istorijski karakter niti će u značajnijoj mjeri doprinijeti osvjetljavanju onoga što se stvarno dogođalo za vrijeme opsade i kakav je doprinos pojedinih jedinica i pojedinaca u odbrani grada. Neka mi oproste oni koji su to očekivali ili očekuju od mene, a naročito oni koji su to zaslužili. U takva razmatranja nisam se upustio iz razloga što su političko nejedinstvo i rascjepkanost, a možda i neki lični interes, stvorili atmosferu linča, tako da ima slučajeva da se zaslužni ljudi blate, dok s druge strane neki nezaslužni ili manje zaslužni izdižu se do neslućenih razmjera.
Na kraju se zahvaljujem Ministarstvu za boračka pitanja Kantona Sarajevo što je pokrenulo jedan ovakav projekat koji će sasvim sigurno
doprinijeti boljem razumijevanju onoga što se dešavalo tokom opsade i odbrane grada Sarajeva, a generacijama koje dolaze to će biti podsjećanje i opomena da se nikada više ništa slično ne ponovi i da generacije koje dolaze nađu najbolja rješenja za miran i prosperitetan život u Sarajevu i BiH, našoj jednoj i jedinoj domovini, jer većina nas nema alternativu, a i ne treba nam.