Rijeka koja protječe površine jezera u sjevernoj Keniji stvorila je vlastitu <<autocestu>>
od mulja. Preko široke ravne površine jezera Turkana >> riječna autocesta << vijuga izmedju
muljevitih obala, koje su toliko pravilne da izgledaju kao da su umjetno napravljene. Na više
od 5 kilometara od obale jetera autocesta završava u dramatičnoj, širokoj delti, ciji oblik podjesca na traf koji je ostavila noga neke goleme ptice.
Ali koliko god da je riječna voda zasicena muljem i naplavljenim materijalima koji je prikupila tijekom svoga putovanja, ipak je laksa od jezerske vode, koja je vrlo gusta zbog rastopljenih vulkanskih naslaga, Zbog toga brzi tok rijeke prolazi preko povrsine jezera, a potom postupno usporava i putem ostavlja nanose mulja i naplavina. Na taj nacin rijeka stvara vlastite obale. Kad na kraju ipak izgubi snagu, rijeka se siri u deltu, a njezine vode napokon se ujedinjuju s vodama jezera.
Jezero Turkana dugo je 312 km. Voda u njega dotječe iz nekoliko rijeka, no ni jedna rijeka ne istjece iz njega. Nekada davno, kada su rijeke bile mnogo vece, razina jezera je vjerovatno bila oko 180 m viša nego sto je danas. Jezero je tada istjecalo u Nil kroz klanac na njegovu sjeverozapadnome kraju, no velike klimatske promjene uzrokovale su snizavanje razine vode, pa je klanac danas posve suh.
Tijekom stoljeca velike kolicine pepla i lave iz vulkana u kolici jezera voda je sprala i donijela u jezero, stvorivsi tako naslag mineralnih soli, medju kojima je i natrijev karbonat, poznatiji kao soda.
Jezero Turkana nalazi se na pustome sjeveroistoku Kenije, neposredno uz granicu Etiopije. Toliko
je zabačeno da ga obilaze samo najpustolovniji putnici i predani antropolozi, koji potom prepričavaju
iskustva nekolicine plemena koja zive oko jezera.
No, za svoje napore putnici bivaju dobro nagradjeni , buduci da u jezeru zivi nevjerovatan
broj krokodila, nilskih konja i mocvarnih ptica.
U jezeru Turkana i oko njega zivi 12 000 krokodila. Iako su neki od njih medju najduzima
na svijetu (dugi su do 5,5m) obicno ne predstavljaju prijetnju za ljude i zivotinje, buduci da se hrane velikim nilskim grgečima koji zive u jezeru. Za mirnih noci posjetitelj koji stane na obalu jezera moze cuti udaranje velikih celjusti, dok krokodili zajednicki nastoje prisiliti ribu da ode uz obalu, ondje je okruziti i potom pojesti.
Glavno podrucje za parenje krokodila na jezeru Turkana je otok Central Island, mala skupina vulkanskih kratera u blizini zapadne obale. Ovdje se krokodili razmnožavaju gotovo nepromijenjeni
vec 130 milijuna godina. Krokodili s godinama postaju sve veci, a njihova velicina i prividna mirnoca mozda su posljedica nedostatka grabezljivaca i dostatna kolicina hrane. Krokodili na trbuhu imaju rožnate čvorice, koji mozda nastaju zbog sode u vodi, pa im koza nije pogodna za izradu cipela i torbica, što ih vjerovatno spasilo od zanimanja ljudi.
TIMSKI RAD NESITA
Od bogatog ulova ribe zive i velika jata ptica, i to orlova stekavaca, caplji zlicarki, ibisa, vranaca, pataka i gusaka, kao i velikih bijelih nesita. Čini se da nesiti oponasaju krokodile i njihovu tehniku ribolova. Staju u red i svi zajedno plivaju prema naprijed, a onda, kao na neki znak svi zaranjaju kljunove u vodu i iz nje vade ribu.
Sve do početka 70-ih godina prošloga stoljeca jezero Turkana bilo je poznato kao Rudolfovo jezero Turkana bilo je poznato kao Rudolfovo jezero. Prvi Europljanin koji ga je vidio bio je grof Samuel Telekivon Szek godine 1897.godine, a nazvao ga je po austrijskom prestolonasljedniku. Grof Teleki bio je bogati madjarski sportaš i geograf, koji je s velikom i dobro opremljenom karavanom u kojoj je bilo 450 nosaca i sestorica vodica poharao ovo podrucje, ustrijelivsi sve, od malih ptica do slonova, nilskih konja i leoparda.
Jezero je bilo posljednji komadic slagalice koju je sastavljao bečki geolog Edward Suess. On je primjetio nacin na koji se izmjenjuju jezera i rijeke od jezera Nyasa na jugu Afrike do rijeke Jordan na Bliskom Istoku, i ustvrdio je da je riječ o rasjedu u Zemljinoj kori koji je danas nazivamo Dolinom velikoga jarka. Jezero Turkana osobito je jos po necemu: desetljeca rada antropologa , medju kojima su bili i Mary i Louis Leakey i njihov sin Richard, upravo su ovdje urodila otkricem nekih od najstarijih okamina predaka danasnjega covjeka. Ti su znastvenici pokazali da su prvi ljudi ovim podrucjem tumarali prije dva milijuna godina, te da su pri tome hodali na dvije noge. Otkriveni su tragovi njihovih stopala, sacuvani kao >>otisci u gipsu<< od vulkanskih naslaga. Na nekim mjestima nadjene
su mnoge kamere sjekire koje su upotrebljavali u loviu.
Bogastvo fosilnih nalaza u ovome podrucju rezultat je tisuca narastaja koji su ovdje pokopavali kosti, koje su se potom pretvarale u okamine u slojevima taloga i vulkanske lave. Pojedini slojevi postali su
vidljivi zahvaljujuci kasnijem pomicanju tla i na taj nacin nastao je laboratorij za proucavanje samih pocetaka ljudske povijesti na obalama jezera boje nefrita .