Crkva bosanska-pojava,porijeklo i učenje pripadnika Crkve bosanske !



Sigurno je da su pripadnici Crkve bosanske kao temeljan dokaz autohtonog bosanskog srednjovjekovnog bića, bili upotrebljavani kao zalog dnevnopolitičkim i velikodržavnim zahvatima. Pripadnici Crkve bosanske sigurno su najinteresantnija pojava i najdragocjeniji svjedok života i djela „dobrih Bošnjana”. Pripadnici Crkve bosanske su najznačajnija historijska pojava srednjovjekovne bosanske države na društveno
ekonomskom, duhovno – vjerskom i na državno – političkom polju djelovanja. U historijskoj literaturi je već odavno konstatovano da su pripadnici Crkve bosanske uspjeli jedini među nizom heretičkih crkava i pokreta u srednjovjekovnim društvima izgraditi samostalan, jedinstven i jrganizovan pogled na svijet, vjerske nazore koji ravređuju posebnu pažnju.

nastankom Crkve bosanske.
U starijoj historijskoj literaturi prisutna je hipoteza o fizičkom povezivanju bogumila iz Makedonije i Bugarske sa pripadnicima Crkve bosanske, nakon njihovog protjerivanja iz srpske države. Najvjerovatniie je tu hipotezu forsirala pravoslavna crkva iz dva razloga, prvi je da ima slobodan prostor za proganjanje bogumila u srednjovjekovnoj Bosni, kao i potvrdu političkih aspiracija, a drugi je insistiranje na čistoći vjere u pravoslavnoj Srbiji. Drugi put kojim su pripadnici Crkve bosanske stigli u srednjovjekovnu Bosnu je zapadni preko Dalmacije, Francuske i Italije, te se u njemu opet krije slična zamka.

U slučaju identifikovanja zapadnog puta dolaska heretika u Bosnu, opet je samo u funkciji borbe protiv njih. Slično se desilo i ovaj put, odjednom su akcijom katoličke crkve nestali heretici u dalmatinskom zaleđu, te se pojavljuju u Bosni.
Treći put dolaska heretika u srednjovjekovnu Bosnu je sjeverni, preko Ugarske. Prema tim pretpostavkama, ostvareni su direktni kontakti sa izvorištem manihejstva u Perziji, preko Pečeneza, Hazara, Kumana i Saracena koji su stigli preko Ugarske u kojoj su proganjani, u srednjovjekovnu Bosnu.

Pojedini historičari odbacuju sva tri navedena puta dolaska, istočni, zapadni i sjeverni, već smatraju da su pripadnici Crkve bosanske samosvjesna i autohtona pojava u srednjovjekovnoj Bosni, kojoj svi spoljni faktori samo pojačavaju kvalitet. U historijskim izvorima od kraja XII vijeka pa dalje stalno se konstatuie postojanje Crkve bosanske, često su zabilježene akcije protiv njih u srednjovjekovnoj Bosni, pa se može tumačiti kao autohton i autentičan ;nak Bosne, po svim prepoznatljivim manifestacijama.

U osnovi učenja Crkve bosanske je dualističko shvatanje svijeta, koje se sastoji od učenja o postojanju vjere u dva boga, različita po svojoj tvoračkoj moći i sposobnostima. Bog dobra, stariji bog, stvorio je sve duhovno i nevidljivo, mlađi bog, odnosno lucifer (đavo), je stvorio sve što je materijalno i vidljivo, pa i samog čovjeka. Pojedini historičari drugačije tumače dualizam. među njima Salih Hadžialić, koji tvrde da se to učenje zasniva na dva osnovna principa od kojih je jedan princip dobra, a drugi princip zja. Iz toga se vremenom izvukao pogrešan zaključak da manihejci vjeruju u dva boga što nije tačno. tome svjedoči sv. Avgustin koji je prije prihvatania kršćanstva devet godina bio manihej. On kaže da su manihejci monoteisti. Od materije potiče zlo, dok duhovni svijet, svjetlost i sve što je dobro dolazi od pravog boga, a nikako od stvaraoca materijalnog svijeta.

Kasnije sekte su tvrdile da je stvoritelj ovog svijeta lažni bog, bog od kojeg se ne može očekivati ništa dobro. Zbog toga je pojam boga u Starom zavjetu bio za maniheje neprihvatljiv. Bog kod maniheja je svjetlosni bog. On je vezan za pitanja duše, duhovnog i nevidljivog svijeta, pa ona mora da ostane uz osnovnu ideju duha, a ne materije. Zbog toga postoji vječna protivrječnost duhovnog i materijalnog svijeta.
Maniheji su vrlo rano ustanovili crkvu koju su zvali „Crkva božja”, „Crkva pravednosti”. Maniheji su širenjem svoje religije prihvatili i kršćansko učenje o svetom trojstvu na prostorima gdje je kršćanstvo bilo rašireno. Međutim, oni su trojstvo drugačije tumačili. Smatrali su da ie otac onaj iskonski bog u svjetlu. kada je samo svjetlo postojalo, a sin je apsolutno kasnijeg datuma. Sveti duh ie, po njima, bio duh usavršavanja. Oni su priznavali Novi zavjet, ali su ga tumačili na svoj način, tako da se ne može tvrditi da je manihejstvo kršćanska hereza, nego sasvim različita religija.
Maniheji su sebe u to doba nazivali krstjanima. Avgustin navodi da je vodio debatu sa Felixom koji se nije potpisivao kao manihej, nego Felix kristijanus, što znači Felix krstjanin. Sasvim je sigurno da su izvori manihejskog učenja nastali izvan kršćanstva, a njihova aktivnost ie vodila rastrojstvu kršćanstva. Pripadnici Crkve bosanske negiraju osnovne postavke katoličke dogme, da Hrist nije bio čovjek nego je samo prividno uzeo lik čovjeka, negiraju uskrsnuće, osuđivali su smrtnu kaznu i svako prolijevanje krvi.
U najvećem broju dualističkih zajednica postojala je hijerarhija. Vjernici su se dijelili u dvije kategorije: izabrani ili savršeni {elecli ili perfecti christiani, boni chnstiani, boni homines), odnosno pravi krstjani koji grijeha ne ljube i obični ili prosti (credentes), odnosno mrsni ljudi. „Izabrani” nisu smjeli jesti mesot ženiti se. rađati djecu, dok su „mrsni ljudi” mogli da jedu meso, piju vino, obrađuju zemlju i drugo.
„izaDrani su propovneoaii vracanie prvobitnim temeljnim vriiednostima kršćanstva, protiv su crkvene hijerarhije, crkvenog sjaja, bogatstva i zemljoposjeda. Takvim zahtjevima su na samom početku ustalasali stanovništvo država u kojima su se pojavili i koji prihvataju većinu ovoga.
Pripadnik Crkve bosanske je kao u skoro svim evropskim heretičkim podnebljima, zemljoradnik, vezan svim svojim životom za zemlju. To bi bila socijalna struktura iz koje izrastaju pripadnici Crkve bosanske, iako se to ne može uzeti u isključivom pogledu. Prema oskudnim historijskim izvorima pripadnici Crkve bosanske uglavnom žive od zemljoradnje, odnosno obrađuju zemlju koja je pripadala njihovim zajedničkim kućama. Takođe, zanimljivo je da su bili dobri zemljoradnici, pa se u historijskoj literaturi pretpostavlja da pored vjersko – političkih razloga, zbog kojih katolička crkva nastoji da progoni pripadnike Crkve bosanske ležala možda u toj važnijoj činjenici, naprednosti njihovih posjeda. U socijalnom pogledu dvne kategorije stanovništva uglavnom prihvataiu ućenie Crkve bosanske, zemljoradnici, slobodni i zavisni, te trgovci.
Do kraja XIII vijeka postoje dva neobična pravca u historiji srednjovjekovnog bosanskog društva: jačanje pozicija pripadnika Crkve bosanske i drugi nemoć katoličke crkve da ih svim, dopuštenim ili nedopuštenim, sredstvima potisne. Osnovni cilj i zadatak tih akcija je vraćanje poljuljanih pozicija katoličke crkve u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. U prvoj polovini XIII vijeka svaka akcija katoličke crkve i redovnika protiv pripadnika Crkve bosanske završena je neuspjehom. Bez obzira na pomoć od strane rimske kurije, ugarskih kraljeva i velikaša, ništa nije pomoglo u borbi protiv pripadnika Crkve bosanske, tako da historijski izvori dokazuju da su doživjeli poraz za porazom.
Razlozi poraza kriju se u činjenici da je Crkva bosanska poprimila vrlo rano dva važna simbolička značenja, prije svega brzo je postala narodna institucija i uz to preuzela na sebe jednu veliku, a i tešku zadaću, socijalni bunt. Tako dva određujuća faktora su okupila stanovništvo srednjovjekovne Bosne, te su u prvoj polovini XIII vijeka pripadnici Crkve bosanske bili i ostali simbol slobodne bosanske države, pošto su u borbi protiv vanjskog napadača glavni otpor pružih upravo pripadnici Crkve bosanske. Kontakti pripadnika Crkve bosanske sa sličnim na istoku i na zapadu, prema historijskim dokumentima moguće je pratiti od kraja XII vijeka, pa sve do kraja sredniovjekovne bosanske države. Matei i Aristodije Zorobabel iz Zadra kao vrsni slikari minijaturisti i poznavaoci knjiga, često su dolazili u srednjovjekovnu Bosnu. Oko 1200. godine privedeni su splitskom nadbiskupu Bernardu kao heretici, te ih je trebao odvratiti od hereze.
Takođe, Jakov Bech spominje u izjavi i katare koji su boravili među pripadnicima Crkve bosanske od 1347. do 1377. godine. Dragocjeni su i ostali podaci Kojolo Florina koji je pošao na put za Bosnu, ali ga je uhvatilo nevrijeme na moru, pa se morao vratiti. Evidentan je dodir italijanskih patarena sa pripadnicima Crkve bosanske, jer Jakov Bech izričito spominje boravak nekolicine patarena u Bosni. Na osnovu navedenog se može zaključiti da je u srednjovjekovnoj Bosni postojao univerzitet, na kojem se izučavalo dualističko učenje.
Prema zabludama bosanskih heretika iz druge polovine XIV vieka saznajemo o osnovama vjerskog učenja pripadnika Crkve bosanske. Negiraju Kristovu ljudskost, te govore da ie imao neko prividno i prozračno tijelo i da Krist nije stvarno trpio ni umro, te nije uskrsnuo. Zatim tvrde da nije pravim ljudskim tijelom uzašao na nebo. Oni odbacuju Stari zavjet osim Knjige Psalama i da su osuđeni svi proroci zajedno sa patrijarsima i svima koji su živjeli prije Krista. Za sebe tvrde da su prava crkva Kristova i nasljednici odbacuju i krštenje vodom, tvrdeći da takvim krštenjem ne može se dobiti oprost od grijeha i da dijete ne treba krstiti, jer ne mogu shvatiti značenje tog čina.
Odbacuju obred krštenja vodom, jer je voda kao i svaka druga materija tvorevina sotone, te ne može pretstavljati simbol primanja čovjeka u zajednicu jednakih. Poriču uskrsnuće tijela, odnosno da se ne može tjelesno uskrsnuti, odbacuju sakrament tijela Kristova, sakrament Potvrde, Posljednje pomasti, kao ni sakrament ženidbe, tvrdeći da se niko ko je oženjen ne može se spasiti.
U popisima zabluda bosanskih heretika još se navodi da je rimska crkva prokleta, odnosno crkva idola, pa su idolopoklonici oni koji njoj pripadaju.Da se radi o suprotnim polovima pripadnika Crkve bosanske i katoličke crkve kazuje i Rasprava između kršćana rimskog i patarena bosanskog, izsredine XIII vijeka, koja odražava pravo stanje i/ejrskih prilika u srednjovjekovnoj Bosni.Osim toga, uče da nema čisti I išta i osuđuju sakrament pokore, te kažu da se onaj koji je sgriješio mora se ponovo krstiti.Osuđuju materijalne crkve, slike i prikazivanje svetaca, posebno sveti krst. Iskazuju prezir prema bogatstvu, ukrasima i materijalnim vrijednostima i zalažu se za što jednostavniji i skromniji obred.Negiraju i zakletvu, jer govore da nije dopušteno zaklinjati se ni pravedno, ni nepravedno. Osuđuju crkvene kazne, kako duhovne tako i tjelesne. te zbog izvršenja ljudske pravde nije dopuštena smrtna kazna niti prolijevanje krvi.
Prema njima grijeh je ubijanje životinja i upotreba mesa i svega što potiče od tjelesne veze, naglašavajući da se ne može spasiti onaj koji jede meso ili se hrani mlijekom. Obećavaju spas svima koji im vjeruju i koji prime njihovo rukopolaganje, odnosno njihovo krštenje. Propovijedali su ravnopravnost cjelokupnog naroda, ravnopravnost žene i muškarca, skroman i jednostavan život. Hijerarhija Crkve bosanske ie veoma slična mnogim heretičkim pokretima na istoku i zapadu, ali ima i svoje osobenosti, pa predstavlja autohton proizvod „modus bosniensis”. Na ćelu Crkve bosanske nalazio se did ili djed, koji je izborom dolazio na tu poziciju i bio je duhovni poglavarza cijelog života. Did bosanski ie pored rukovođenja Crkvom bosanskom, bio značajan faktor u mnogim pitanjima iz političkog i društvenog života. aktivnostima bosanskih djedova malo se zna.
U poveljama se spominje kao jemac zadate vjere, kao čuvar prava i reda, arbitar u međusobnim sporovima vladara i vlastele. Sjedište djeda bilo ie u mjestu Janjići u blizini Zenice, gdje je bilo, po svoj prilici, najstarije jezgro bosanske države. Na hijerarhijskoj ljestvici poslije dida nalazio s gost. Nadležnosti i djelokrug djelatnosti gosta nisu dovoljno poznati, pretpostavlja se da je pomagao didu u propovijedanju, kao i obavljanju funkcije duhovnog poglavara. f» Najniži na hijerarhijskoj ljestvici Crkve bosanske je starac. Gost i starac su bili širitelji vjere, propovijedali su učenje Crkve bosanske. Osim toga, bavili su se i određenim svjetovnim poslovima, radili su kao pisari, prepisivali su knjige, te su učestvovali u društvenom i političkom životu srednjovjekovne Bosne.
Živjeli su u zajedničkim domovima, hižama, kućama patarena (locus, domus paterenorum). Hiža je zajedničko mjesto boravka i djelovanja svih pripadnika Crkve bosanske, bilo da je riječ o cjelodnevnom boravku ili povremeno, prilikom prolaska Ili obavljanja vjerskih dužnosti. Najvjerovatnije da se oko hiže nalazila zemlja koju su obrađivali. U historijskim izvorima se spominju i strojnici Crkve bosanske, ali su oskudne obavijesti u izvorima o njima. Među historičarima postoji različito mišljenje o strojnicima, jedni smatraju da se tu radi o posebnom dijelu, dok drugi smatraju da su time objedinjeni gost i starac. S obzirom da se strojnici javljaju u množini, najvierovatnijeje da se tim terminom povezuje nekoliko kategorija sveštenstva Crkve bosanske.
Osim navedenih u izvorima se navode i krstjani, koji s na hijerarhijskoj ljestvici Crkve bosanske, smatraju najnižim dijelom. U jednoj odluci dubrovačkog Malog vijeća iz 1403. godine spominju se krstjani u smislenom značenju. odnosno kao pripadnik Crkve bosanske. Prema nekim pretpostavkama strojnici su neko vaninstitucionalno viječe Crkve bosanske, koje sačinjavaju gost, starac i krstiani. Glavni ritual pripadnika Crkve bosanske bio je post i molitva. Molitva ie bila obavezna za sve vjernike, obavljala se rano ujutro, u podne, poslije podne, kod zalaska sunca i treći sahat noću. Korijeni tome su u manihejskim obrednim i kultnim radnjama, koje pretpostavljaju obredno pranje, okretanje prema Suncu, ta kode postovi, koji su strogo regulisani, kao i sam način posta. Molitva se vezivala za Sunce i Mjesec kao simbole života i trajanja, prirodni slijed stvari i pojava, koje pripadnici Crkve bosanske nisu obožavali, nego poštovali.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.