Lokalitet Jatunova njiva smješten je na području opštine Mrkonjić Grad u selu Baljvine uz seoski put koji prolazi kroz baljvanjsko polje.
Lokalitet broji oko 50 stećaka dio nekropole zarastao je u visoko ratsinje i korov te je teško odrediti tačan broj.
Na jednom od stećaka u obliku sanduka uočavamo motiv polumjeseca sa rozetom i oružje (čekić).
Izvor teksta i slika : Stecak.map
Mustafa Džindija je sin Gazi Turali-bega, najvećeg tuzlanskog vakifa, koji je u Tuzli izgradio javnu banju, vodovod, han, musalu, musafirhanu, mnoge dućane i
Gazi Turali-begovu džamiju, u narodu poznatu kao Poljska džamija.
Turali-beg je pokrenuo i prvu organizovanu proizvodnju soli, bijaše gazija, vičan sablji, ali bijaše još široke ruke i drugima od koristi.
Mustafa je bio Džindija, a Džindije su bili vojnici-konjanici, vješti jahači, ali i vakifi.
Među značajnim graditeljskim naslijeđem BIH nalazi se i nekoliko preostalih drvenih džamija.Prodorom i širenjem osmanskog carstva na područje BIH počinje se graditi veliki broj sakralnih objekata u manjim i većim mjestima naše zemlje,poput drvenih džamija.
Nastajale su uglavnom u manjim mjestima u blizini tek osvojenih osmnskih vojnih utvrda,ali i na mjestima nekih ranijih svetih ili kultnih mjesta.
Drvene džamije danas su naslijeđe folklorne arhitekture što se najbolje vidi po gradnji od pritesanih talpi i krovovima izgrađenim od šindre,gradnji kakva ne postoji nigdje drugo na svijetu.
Danas je u BIH sačuvan manji dio drvenih džamija a taj broj je naročito reduciran nakon posljednjeg rata kada ih je bilo evidentirano oko trideset.
Jedna od rijetko sačuvanih je džamija u Tuholju kod Kladnja koja je izgrađena krajem 18.vijeka što se predpostavlja na osnovu njene arhitekture.
Zatim drvena džamija u Bužimu koja je uvrštena u nacionalne spomenike izgrađena oko 1856.godine.Smještena je u podnožju srednjovjekovnog utvrđenog grada Bužima.
Džamija u selu Miljevići kod Olova,koja je također nacionalni spomenik BIH koja je srušena prije 25 godina.Predpostavlja se da je sagrađena oko 1598.godine.
Najbrojnije vrlo vrijedne spomenike orijentalne arhitekture u Bosni i Hercegovini čine muslimanski nadgrobni spomenici. To su najčešće bijeli kameni nišani ili bašluci, te kameni oklopi, kubure i mnogobrojna turbeta.
Najbrojniji i najzanimljiviji su, svakako, nišani. To su kameni uspravnostojeći stupci različitih veličina i oblika.
Najveći broj nišana završava prelijepo oblikovanim turbanima. Pored njih tu su i različiti oblici i veličine stela. Sve to skupa čini jedan predivan arhitektonski kolorit muslimanskih mezaristana.
Mada su Osmanlije u Bosnu donijele nišan kao nadgrobni spomenik, njegov naziv nije turskog porijekla. On je preuzet iz perzijskog jezika, a može da znači: cilj, meta, biljeg, mladež, odlikovanje, muslimanski nadgrobni kamen, znak, znamenje.
U turskom jeziku se za muslimanski nadgrobni spomenik kaže „mezar taş“, od turske riječi mezar što znači grob i riječi taş što znači kamen.
Svaki mezar obilježavaju, uglavnom, dva nišana, jedan iznad glave (bašluk), a drugi ispod nogu (ajakluk). Ponekad se nišani nađu u kombinaciji sa santračem.
Uzglavni nišan je, u pravilu, veći od uznožnog nišana.10 Njega zovemo i bašluk, mada u današnjem vremenu bašlukom nazivamo i privremene drvene nišane.U nekim krajevima Bosne i Hercegovine, kao što je to u Bosanskoj Krajini, na mezar se postavlja samo uzglavni nišan.O pitanju nišana samaca u Bosni i Hercegovini Ibrahim Pašić kaže:
„Mnogi muslimanski grobovi iz 15. i 16. vijeka imaju samo jedan nišan, uzglavnom
Obično, tamo gdje se nalazi usamljen stari bosanski nišan, prema uvriježenom mišljenju da svaki mezar ima dva nišana, mi tražimo i onaj drugi. On vrlo često nije ni bio tamo. Primjera radi, u Turkovskom greblju u Knežini kod Stoca nalaze se četiri obeliska samca.
Na hadžićkom području evidentirano je nekoliko takvih lokaliteta.
U Šehidskom mezarju „Katunišće“ na Vrbanji nalaze se tri nišana samca sa turbanom, koji imaju iznadprosječne dimenzije. Jedan nišan samac sa ukrasima evidentiran je na lokalitetu „Merušica“ u Raštelici.
Na greblju „Hambara“ u Lokvama, nekoliko metara sjeverozapadno udaljena od drugih nišana, nalazi se jedna usamljena, ukrašena, rustična stela. Pored rijeke Zujevine u selu Gradac, te haremu džamije u Donjim Hadžićima i „Karavdića greblju“ u Garovcima, nalazi se, takođe, po jedan nišan-samac.
Obzirom da su pomjerani sa prvobitnih lokacija nije poznato jesu li i tamo bili bez svog parnjaka.
Obilježavanje grobova je vrlo staro. Različite religije imaju i različite stavove po tom pitanju. Kod muslimana postoji nekoliko podijeljenih mišljenja o tome da li se
kaburovi trebaju i na koji način obilježavati. Zastupaju ih različite šerijatske pravne
škole. Preovladava stav da opravdanje u obilježavanju kaburova treba tražiti u hadisu
Muhameda s.a.v.s. koji bilježi Ebu Davud i Ibn Madže. U njemu se kaže da je prilikom
ukopavanja Osmana Ibn Mazuma r.a., Muhamed s.a.v.s., naredio da se Osmanov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave u čemu je i Muhamed
s.a.v.s. učestvovao, a zatim rekao: „Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata
i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice.“15 Smisao kamena u navedenom hadisu je da pruži informaciju živome gdje je ukopan mrtvi.
Prva obilježavanja mezara, u islamskoj tradiciji, vršena su običnim, amorfnim,
kamenom bez ikakvih ukrasa.16 Arapi su vrlo rano, kako piše Seid Mustafa Traljić,
umjesto amorfnih, počeli tesati kamen za nadgrobne spomenike, i na njemu ispisivati
tarih. „Taj su običaj primili od Arapa i Turci, te su ga nešto izmijenjena prenijeli u naše
krajeve.“17 Time je bila postignuta osnovna svrha nadgrobnog obilježja – da potomci
znaju gdje su ukopani njihovi preci.
Izvorno porijeklo muslimanskih nišana u Bosni, prema Šefiku Bešlagiću, treba tražiti u seldžučko-osmanskoj linji razvoja nadgrobnih spomenika, mada se može
naći njihova sličnost i sa nadgrobnim spomenicima zemalja iz njihovog okruženja. A
seldžučka stela kao preteča Osmanskih nadgrobnih spomenika je, prema istom autoru,
nastala prilagodbom armensko-gruzijskog hačkara centralnoazijskoj i perzijskoj islamskoj kulturi. „Nišan sa turbanom je u osnovi originalan seldžučki tip nadgrobnika
koji je vremenom doživio prilagođavanje islamskoj kulturi kao i stela.“
Tako su
Osmanlije došli do vlastitog, autohtonog, nadgrobnog spomenika koji se izrađivao u
obliku stuba i stele.19 Oblik nišana je zavisio od toga da li se radi o muškoj ili ženskoj
umrloj osobi, a završni dio muškog nišana je simbolizirao društveni status i profesiju
umrlog. Na osvojena područja Osmanlije su donosile i razne osmanske običaje pa
tako i u oblasti nadgrobne arhitekture. Istina, izvorni osmansko-islamski nadgrobni
spomenici su, nedugo nakon dolaska osmanske vlasti na određeno područje, doživljavali neku vrstu prilagodbe lokalnim tradicionalnim nadgrobnicima. Tako na primjer,
prema pisanju Faruk Muftića, najstariji bosanskohercegovački nišani od polovine
XV pa do početka XVII vijeka znatno se razlikuju po svojim formama i oznakama
od čisto osmanlijsko-islamskih nišana toga doba u drugim područjima.20 Prvi bosanskohercegovački muslimani teško su se odvajali od tradicije svojih predaka. Napravili
su simbiozu ranijih srednjovjekovnih stećaka i novih muslimanskih nišana. Tako su
nastali nadgrobnici u različitim oblicima kamenih stubova i ploča sa više oblika njihovih završetaka. Iz razloga privrženosti prvih muslimanskih konvertita svojim precima neki su se nastavili pokapati u grobljima svojih predaka, a umjesto horizontalnih
stećaka postavljali su uspravne stubove – nišane. Ovakvu pojavu u tom vremenu Ibrahim Pašić naziva kriptokršćanstvo.
21 Ono se ogledalo u tome da su neki ljudi, dobri
Bošnjani, deklarativno prihvatali islam, javno se ponašali u duhu Islama i nadijevali
muslimanska imena, a tajno upražnjavali tradiciju svoje stare vjere.
Historičari navode za vrijeme Rimskog carstva BIH je u mnogim poljima bila naprednija nego danas.Bolja cestovna infrastruktura ,organizirana vlast.
Bogata rudama soli,metala,uglja,zeljeza,BIH prije 2000 godina bila je strateški neophodna Rimljanima za izradu naoruzanja.
Enver Imamović historičar : ” Danas mi ma gdje god išli po BIH idemo po onim pravcima puteva koje su oni gradili.Gdje god danas postoji naselje ono je rimske gradnje prema tome Bosna je u ono vrijeme bila dio Evrope.”
Vlast je tada bila mnogo bolje organizovana.Svako područje pod kontrolom određenog broja jedinica policije.Putevi su bili osigurani na svakih 20 kilometara bila je poslicijska postaja,dakle govorimo od periodu od prije 2000 godina.
Antičko razdoblje na prostoru Bosne predstavlja period intenzivnog razvoja
popraćeno doseljavanjem novog stanovništva i planskom izgradnjom gradova. Ipak, ovaj razvoj
tekao je dosta sporo u odnosu na druge dijelove provincije Dalmacije. Razlog sporog razvoja
treba tražiti u geografskoj izolovanosti koja je eliminisana tek onog momenta kada su izgrađene
rimske ceste, te raznim društvenim, ekonomskim i političkim faktorima koji su pratili rimski
razvoj.
Razvoj naselja i aglomeracja bio je u velikoj mjeri uvjetovan procesom romanizacije koji
je u slučaju srednje Bosne dugo trajao. Možda čak i previše u usporedbi sa drugim dijelovima
provincije. Bilo je potrebno čitavo jedno stoljeće da bi se srednja Bosna uspjela romanizirati i
uključiti u društvene, ekonomske i kulturne tokove. Ovaj proces mogao se čak i ubrzati ali
problem je bio preveliko nepovjerenje kojeg su Rimljani imali prema porobljenim Ilirima.
Tokom I. i II. stoljeća n.e., Rimljani su previše selektivno provodili proces dodjele punopravnog
rimskog građanstva, što je ostavljalo prostor za dalji rauvoj ilirske kulture. Moguće da je bilo
pojedinaca koji su samo nominalno preuzimali rimske običaje, a u praksi i dalje slijedili tradicije
svojih predaka. Čak i politika planskog osnivanja i izgradnje gradova u cilju ubzavanja
eksploatacije rudarske proizvodnje, imala je relativno skromne rezultate koji često nisu pratili
jednak razvoj.
Taj nejadnaki razvoj najbolje se vidi kroz analizu broja municipalni gradova. Naime, od
svih dijelova Bosne i Hercegovine, jedino je srednja Bosna imala četiri municipalna grada.
Istočna Bosna imala je dva, u zapadnoj Bosni još uvijek nije ustavljen grad sa ovim statusom, a
sjeverna Bosna samo je djelimično arheološki istražena. To je jasan pokazatelj kolika je bila
želja rimskih vlasti da poteknu rudarsku proizvodnju ovog kraja. Prilikom tog procesa, manja
naselja često su zanemarana u korist većih centara. Najbolji primjer predstavlja područje rismke
Domavije.
Pored Domavije koje je predstavljala centar proizvodnje u okviru istočnobosanskog
bazena, druga naselja nisu uspjela da ostvare veći status od rudarskih sela (vicus). Izuzetak
predstavljaju pojedine rimske vile na kojima se vidi da je riječ o imućnijim vlasnicima.
Tokom II. i III. stoljeća n.e. dolazi do ekonomskog blagostanja koji polako počinje da se
ogleda u povećanju proizvodnje i doseljavanju novog sloja stanovništva. Ovo blagostanje nije
bilo samo posljedica uspostavljanja domaće ekonomije, već i nezapamćeog blagostanja kojeg je
doživjela rimska država. Preko 200 godina, Rimsko Carstvo nije bilo u ratu. Novac koji je bio
usmjeren ka plaćanju i održavanju vojske i ratnih pohoda, mogao je biti usmjeren na
unaprijeđenje svakodnevnog života.
Tako dolaui i do skromnog razvoja domaće privrede. Skoro svako mjesto ima svoju
vlastitu ciglanu (figinae) koje se počinju formirati u okviru naselja. Većinom, ove ciglane rade za
potrebe naselja u kojem su smještene, a viškove distrubuiraju na zajedničko tržište. U centralnoj i
istočnoj Bosni lakne figlane počele su da se formiraju tokom prvih decenija II. stoljeća n.e., da bi
lokalna proizvodnja ovog materijala u potpunosti preuzela domaće tržište sredinom II. stoljeća
n.e.
Import robe iz drugih dijelova Carstva počinje da se smanjuje, a izvoz raste, što dovodi
do jačanja lokalne ekonomije i porasta platežne moći. Nerijetko, vlasnici ovih figlina postajali su
Italici, ali i Grci. Samo u Sarajevskom polju egzistiralo je pet antičkih figlina.
Ovaj ekonomski trend jasno je vidljiv kroz izgradnju nastambi. Za razliku od skormnih
vila, sada se grade prostrane rimske vile sa sve kompleksnim sistemom hipokausta i bogatim
podnim i zidnim dekoracijama. Pored činjenice da su bili potrebni za rad u rudnicima, moguće
da su ove prilike natjerale novu grupu stanovništva (Orijentalce i Grke) da se doseele na ovo
područje. Ovo nije bilo dovoljno da se ostvari jednak ekonomski razvoj.
Naselja koja su predstavljala glavne tačke (municipiumi), razvijali su se još više, dok su
manje aglomracije pokazivali dosta skorman razvoj. Sada je jasno da veća gustina naseljnosti
ovog područja nije bila uslovljena blizinom morskih luka na Jadranu. Njihova blizina djelimično
je pomogla dolasku novog stanvoništva poput italskih doseljenika, ali nije bila presudna.
Povoljne ekonomske prilike imale su većeg udjela u doseljavanju. Naravno, određeni uticaj imali
su povoljni geografski uslovi koji su vladali na ovom prostoru. Netaknuta priroda i potreba za
radnom snagom, privukli su novi sloj stanovništva iz različitih dijelova prostranog Carstva.
Osobe koje se bile određene za rad u rudnicima obično su bile osobe skromnog socijalnog
porijekla, navikle na težak život. U prakticiranju svojih kultova i vjerovanja, oni su pokušavali
pronaći utjehu. Na kraju I. i u toku II. i III. stoljeća n.e., na prostoru srednje Bosne štovali su se:
Jupiter, Mitra, Minerva, Silvan, Mars, Izida i brojna druga božanstva i kultovi.
Interesatno je primjetiti da Jupiter kao vrhovno božanstvo nije bio zastupljen u velikom
broju. To bi značilo da rimska provincijalna vlast nije u potpunosti uspjela u svojoj namjeri da
romanizira ovaj kraj. Nije pronađeno ni puno potvrda kultova drugih božanstva za razliku od
istočne Bosne gdje su, npr. grčki kultovi zastupljeni u prilično velikom broju. Čak su prisutne i
epigrafske potvrde pojedinih Grka. Da li je riječ o stanju slabe istraženosti ili o činjenici da
srednja Bosna ipak nije uspjela da se razvije u tolikoj mjeri, ostaje još otvoreno pitanje.
Ekonomska ekspanzija imala je i pozitivnih strana. Već u III. i IV. stoljeću n.e. došlo je
do formiranja lokalnih kleasarskih radionica. Ikao je riječ o pojedincima koji su se škovali od
strane rimske države, u njihovim radovima bili su pristuni domaći, autohtoni stilovi koji su
posebno vidljivi pri izradi votivnih i sepuklranih spomenika. U jednom momentu došlo je do
stapanja stranih (rimskih i grčkih) i domaćih (ilirskih) vjerskih nazora, što je posebno vidljivo
kroz prikaze pokojnika i raznih kultova.
Slobodni rudarski koloni na području provincije Dalmacije počeli su da se formiraju
tokom prve polovine III. stoljeća n.e. Njihovo formiranje bila je posljedica krize u koju je zapalo
rudarstvo. Kako bi premostili problem, vlasti su odlučile da pojedine rudnike daju u zakup. Ovo
je primoralo rudare da se samorganiziraju u udruženja (colone).
Najveći broj žrtvenika podignutih za zdravlje rudarskih vilika u dalmatinskim rudnicima,
coloni su podigli. U rudnicima srebra, podizali su žrtvenike u čast careva. Dosad su ustanovljeni
tragovi tri takva udruženja. Jedno u selu Vrba (Glamočko polje), drugo u Starom Majdanu, u
porječju Sane i treće u selu Višnjica (Kiseljak kod Sarajeva).
Izgradnja rimskih komunikacija omogućila je neometano cirkulisanje robe i ljudi. To je
najbolje vidljivo u predrimska vremena kada je ova oblast pokazivala druga kulturna obilježja.
Iako ne znamo kako je mogla izgledati ta predrimska cestovna komunikacija, na osnovu
pokrentog arheološkog materijala, saznajemo da su postojali intenzivni kontakti između
predrimske srednje Bosne i grčkih kolonista na Jadranu. Grci su Ilirima u zamjenu za rude,
davali različit materijal, od kojeg je najvažnija ratnička oprema. Od momenta kada se ovaj
materijal pojavio, došlo je do postepenog društvenog raslojavanja i odbacivanja egitelarnog
društva. Počeli su se dešavati i prvi sukobi među Ilirima što je sve više doprinosilo njihovoj
neslozi.
Rimske ceste omogućile su po prvi put sigurnu cestovnu povezanost između unutrašnjosti
i dalmatinske obale. One su ubrazele protok ljudi, robe i ideja. To se posebno pokazalo važnim
tokom širenja kršćanstva u unutrašnjosti provincije. Ipak, na kraju antičkog razdoblja, upravo su
ceste bile te koje su pomogle raznim barbarskim plemenima u njihovim upadima i pljačkama.
U sarajevskom naselju Bistrik na dlu ulice Širokača nalazi se turbe,jedno od najpoznatijih sarajevskih mauzoleja,ujedno i najmističniji objekat Sarajeva.
Naziv turbeta potiče od turskih riječi “jediler turbesi” što znači “turbe sedmorice”,a u narodu je poznatije kao turbe Sedam braće.
Za ovo su vezana brojana narodna vjerovanja.Vjeruje se da će biti uslišene molitve onog ko u svaki prozorčić ubaci nešto novca i prouči Fatihu.
Prvi koji je u turbetu ukopan bio je šejh kojem je sultan Fatih Mehmed dozvolio da se nastani u današnjem Sarajevu.Šejh je nakon smrti ukopan ovdje i to je gledajući od ulaznih vrata zadnji mezar.
Stotinjak godina kasnije tu su sahranjena dva nepoznata krivo optuzena stranca.U trenutku njihovog dolaska u Sarajevo opljačkana je gradska blagajna a siromašni stranci su bili prvi osumnjičeni.
Nakon duzeg perioda turbe će biti kompletirano za nova četiri mezarja.Naime izvjesni Mustafa paša Dalbatan naredio je pogubljenje četiri bega,od Bosanskog Broda,Šamca,Dervente i Orašja.
Njihov zadatak bio je dojava prodora austrijskih trupa na prostor Bosne,koja je tada izmakla a Eugen Savojski dođe u Sarajevo koje je te noći bilo i spaljeno.Begovi su došli u Sarajevo da dokazu da je riječ o izdaji.Ubrzo su pogubljeni.
Tako je nastao kompleks turbe Sedam braće po nesreći a ne po krvi kako se često misli.
IZVOR : Radio Sarajevo
Džamija imam Ćamila efendije Avdića u naselju Plana kod Bileće, s jedinstvenim tipom minareta u osmanskoj arhitekturi, spoja arhitekture
crkvenih tornjeva s obližnje Jadranske obale odakle su i dolazili njeni graditelji opstala je na
području Hercegovine uprskos njenom rušenju u tri navrata i tu je više od 400 godina, od izgradnje 1617.godine.
Džamija je prvi put srušena u 18.vijeku srušili je hajduci, a na kamenom ulazu u džamiju bio je uklesan natpis da su 18.jula 1795.godine obnovili stanovnici sela.
Drugi put je srušena 1941.godine u II svjetskom ratu, a obnovljena 1964.godine, dok je treći put srušena 1992.godine, te obnovljena 2013.godine.
U mjestu Šenkovići udaljenom osam kilometara od Novog Travnika nalazi se jedna od najstarijih dzamija u BIH.Za ovu dzamiju najviše se koristi naziv Stara dzamija.
Najvjerovatnije da su je sagradili vojnici sultana Mehmeda el-Fatiha prilikom osvajanja Bosne.U historijskim izvorima se prvi put spominje u defteru iz 1568.godine.
Pripada tipu jednoprostornih dzamija sa četverovodnim krovom i drvenom munarom.
U krovu su bili vidljivi izvorni ostaci potkonstrukcije munare.Izvedeni su od tesanog drveta sa ručno kovanim gvozdenim ekserima sa velikom glavom na kraju.
Dzamija je izgrađena od kamena krečnjaka u donjoj zoni i ćerpića u gornjoj zoni.Na dzamiji nema tariha koji bi ukazivao na vrijeme njene gradnje ili ime graditelja.
Oko dzamije se nalazi harem sa nekoliko straih nišana.
Stara dzamija je 2015.godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Piše : Selma Rustempašić
Izvor slike : Habibić Harisa
Bosanski ćilimi su jedna posebna vrsta ćilima koja je poprimila orijentalni izgled i koji kao takav zauzima posebno mjesto u kulturi i tradiciji naroda sa prostora Bosne i Hercegovine.
Zanimljivo je da je BIH jedina evropska zemlja koja ima svoj,bosanski ćilim kao jedinstven vid narodne likovnosti.
Izgled
Kasa je u pitanju sam izgled ćilima susrećemo raznovrsne detalje,oni najobičniji su crvene boje te posjeduju razne ornamente po sebi.također je vrlo česta i plava boja na bosanskim ćilimima.
Najpoznatiji je tzv. begovski ćilim koji se izrađuje tijekom nekoliko mjeseci.Iznesen prema suncu a da kroz njega nije smjela proći niti jedna zraka,što bi dokazivalo kvalitet i gustoću tkanine kojom je ćilim izrađen.
Izrada
Za izradu ćilima koristi se vuna domaće ovce a za boje uglavnom biljni sastojci.Ukrasi su veoma vazan dio ćilima.Jedni od tih ukrasa su linije prave ili cik-cak,zatim trokut te drugi razni motivi flore i faune koji ukrašavaju bosanski ćilim.
Kultura
Veoma vaznu ulogu imaju ćilimi u Bošnjačkoj kulturu.Nekada su bili primarni za pokrivanje podova u kućama.Često su davani kao pokloni a posebnu vaznosst su imali jer su ručno tkani rukama zena bez bilo kakve mehanizacije.
Atik dzamija nalazi se između kalesijskih naselja Vukovije Gornje i Tojšići,u zaseoku Ćive.Dugo je bila sjedište vjerskog zivota za šire prostore i veći broj naselja.
Zbog nedostatka izvora nerijetko se polemisalo o datumu izgradnje ove dzamije.Ono što je sigurno jeste da je nastala u vremenu vladavine Osmanlija.
Zbog činjenice da je 1533.godine većina stanovništva na ovom prostoru prihvatilo islam,moglo bi se kazati da je dzamija u Ćivama nastala u prvoj polivini 16.stoljeća.
O velikoj starosti dzamije govori i njen naziv “Atik” što na turskom zapravo znači “stara”.
U haremu dzamije nalazi se i mezarje sa nišanima.Na jednom je uklesana 1186.godina po hidzretskom kalendaru,što je 1774.godina po gregorijanskom kalendaru.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je u martu mjesecu 018.godine Atik dzamiju proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Izvor : VISIT BiH
