Najbrojnije vrlo vrijedne spomenike orijentalne arhitekture u Bosni i Hercegovini čine muslimanski nadgrobni spomenici. To su najčešće bijeli kameni nišani ili bašluci, te kameni oklopi, kubure i mnogobrojna turbeta.
Najbrojniji i najzanimljiviji su, svakako, nišani. To su kameni uspravnostojeći stupci različitih veličina i oblika.
Najveći broj nišana završava prelijepo oblikovanim turbanima. Pored njih tu su i različiti oblici i veličine stela. Sve to skupa čini jedan predivan arhitektonski kolorit muslimanskih mezaristana.
Mada su Osmanlije u Bosnu donijele nišan kao nadgrobni spomenik, njegov naziv nije turskog porijekla. On je preuzet iz perzijskog jezika, a može da znači: cilj, meta, biljeg, mladež, odlikovanje, muslimanski nadgrobni kamen, znak, znamenje.
U turskom jeziku se za muslimanski nadgrobni spomenik kaže „mezar taş“, od turske riječi mezar što znači grob i riječi taş što znači kamen.
Svaki mezar obilježavaju, uglavnom, dva nišana, jedan iznad glave (bašluk), a drugi ispod nogu (ajakluk). Ponekad se nišani nađu u kombinaciji sa santračem.
Uzglavni nišan je, u pravilu, veći od uznožnog nišana.10 Njega zovemo i bašluk, mada u današnjem vremenu bašlukom nazivamo i privremene drvene nišane.U nekim krajevima Bosne i Hercegovine, kao što je to u Bosanskoj Krajini, na mezar se postavlja samo uzglavni nišan.O pitanju nišana samaca u Bosni i Hercegovini Ibrahim Pašić kaže:
„Mnogi muslimanski grobovi iz 15. i 16. vijeka imaju samo jedan nišan, uzglavnom
Obično, tamo gdje se nalazi usamljen stari bosanski nišan, prema uvriježenom mišljenju da svaki mezar ima dva nišana, mi tražimo i onaj drugi. On vrlo često nije ni bio tamo. Primjera radi, u Turkovskom greblju u Knežini kod Stoca nalaze se četiri obeliska samca.
Na hadžićkom području evidentirano je nekoliko takvih lokaliteta.
U Šehidskom mezarju „Katunišće“ na Vrbanji nalaze se tri nišana samca sa turbanom, koji imaju iznadprosječne dimenzije. Jedan nišan samac sa ukrasima evidentiran je na lokalitetu „Merušica“ u Raštelici.
Na greblju „Hambara“ u Lokvama, nekoliko metara sjeverozapadno udaljena od drugih nišana, nalazi se jedna usamljena, ukrašena, rustična stela. Pored rijeke Zujevine u selu Gradac, te haremu džamije u Donjim Hadžićima i „Karavdića greblju“ u Garovcima, nalazi se, takođe, po jedan nišan-samac.
Obzirom da su pomjerani sa prvobitnih lokacija nije poznato jesu li i tamo bili bez svog parnjaka.
Obilježavanje grobova je vrlo staro. Različite religije imaju i različite stavove po tom pitanju. Kod muslimana postoji nekoliko podijeljenih mišljenja o tome da li se
kaburovi trebaju i na koji način obilježavati. Zastupaju ih različite šerijatske pravne
škole. Preovladava stav da opravdanje u obilježavanju kaburova treba tražiti u hadisu
Muhameda s.a.v.s. koji bilježi Ebu Davud i Ibn Madže. U njemu se kaže da je prilikom
ukopavanja Osmana Ibn Mazuma r.a., Muhamed s.a.v.s., naredio da se Osmanov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave u čemu je i Muhamed
s.a.v.s. učestvovao, a zatim rekao: „Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata
i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice.“15 Smisao kamena u navedenom hadisu je da pruži informaciju živome gdje je ukopan mrtvi.
Prva obilježavanja mezara, u islamskoj tradiciji, vršena su običnim, amorfnim,
kamenom bez ikakvih ukrasa.16 Arapi su vrlo rano, kako piše Seid Mustafa Traljić,
umjesto amorfnih, počeli tesati kamen za nadgrobne spomenike, i na njemu ispisivati
tarih. „Taj su običaj primili od Arapa i Turci, te su ga nešto izmijenjena prenijeli u naše
krajeve.“17 Time je bila postignuta osnovna svrha nadgrobnog obilježja – da potomci
znaju gdje su ukopani njihovi preci.
Izvorno porijeklo muslimanskih nišana u Bosni, prema Šefiku Bešlagiću, treba tražiti u seldžučko-osmanskoj linji razvoja nadgrobnih spomenika, mada se može
naći njihova sličnost i sa nadgrobnim spomenicima zemalja iz njihovog okruženja. A
seldžučka stela kao preteča Osmanskih nadgrobnih spomenika je, prema istom autoru,
nastala prilagodbom armensko-gruzijskog hačkara centralnoazijskoj i perzijskoj islamskoj kulturi. „Nišan sa turbanom je u osnovi originalan seldžučki tip nadgrobnika
koji je vremenom doživio prilagođavanje islamskoj kulturi kao i stela.“
Tako su
Osmanlije došli do vlastitog, autohtonog, nadgrobnog spomenika koji se izrađivao u
obliku stuba i stele.19 Oblik nišana je zavisio od toga da li se radi o muškoj ili ženskoj
umrloj osobi, a završni dio muškog nišana je simbolizirao društveni status i profesiju
umrlog. Na osvojena područja Osmanlije su donosile i razne osmanske običaje pa
tako i u oblasti nadgrobne arhitekture. Istina, izvorni osmansko-islamski nadgrobni
spomenici su, nedugo nakon dolaska osmanske vlasti na određeno područje, doživljavali neku vrstu prilagodbe lokalnim tradicionalnim nadgrobnicima. Tako na primjer,
prema pisanju Faruk Muftića, najstariji bosanskohercegovački nišani od polovine
XV pa do početka XVII vijeka znatno se razlikuju po svojim formama i oznakama
od čisto osmanlijsko-islamskih nišana toga doba u drugim područjima.20 Prvi bosanskohercegovački muslimani teško su se odvajali od tradicije svojih predaka. Napravili
su simbiozu ranijih srednjovjekovnih stećaka i novih muslimanskih nišana. Tako su
nastali nadgrobnici u različitim oblicima kamenih stubova i ploča sa više oblika njihovih završetaka. Iz razloga privrženosti prvih muslimanskih konvertita svojim precima neki su se nastavili pokapati u grobljima svojih predaka, a umjesto horizontalnih
stećaka postavljali su uspravne stubove – nišane. Ovakvu pojavu u tom vremenu Ibrahim Pašić naziva kriptokršćanstvo.
21 Ono se ogledalo u tome da su neki ljudi, dobri
Bošnjani, deklarativno prihvatali islam, javno se ponašali u duhu Islama i nadijevali
muslimanska imena, a tajno upražnjavali tradiciju svoje stare vjere.
