Arhiva kategorije: Bosna u Srednjem vijeku

Sukobi Tvrtkove bosanske vojske i Osmanlija !

Tvrtko I. u pismu splitskom nadbiskupu iz 1390. navodi da se ponosno smatra »biljkom Katoličke Crkve«. To izravno svjedočanstvo o njegovoj vjeroispovijesti vjerojatno je stečeno od majke Jelene Šubić. Dakako, prvi je okrunjeni bosanski vladar,
poput svih svojih Kotromanića do 1459. živo stajao uz Crkvu bosansku, koja se na


temeljima ćirilometodske tradicije slavenske liturgije i u okviru pravovjernih kršćanskih dogmi jurisdikcijski opirala podložništvu Rimu preko patronata ugarsko-
-hrvatskih vladara. U kasnosrednjovjekovnoj Bosni, zemlji sa samoga ruba zapadne
civilizacije, posve je bilo moguće da se vladar gotovo istodobno oženi u Katoličkoj


Crkvi princezom pravoslavnoga podrijetla i katoličke vjeroispovijesti te da ga okruni did Crkve bosanske. U konkretnom pak slučaju riječ je o bugarskoj princezi odgojenoj u Ugarskoj. Rubni položaj Bosanskoga Kraljevstva nalagao je snošljiv odnos
prema svim kršćanskim denominacijama.
Bosansko Kraljevstvo susrelo se s islamom preko Osmanlija. Taj je kontakt najčešće, barem u početku, bio preko oružja i bitaka. No već od kraja 14. st. pojedinci
se povremeno koriste osmanlijskom vojnom pomoći za obračune s unutarnjim i


vanjskim neprijateljima. Najustrajniji je u tome bio protukralj Radivoj Ostojić (oko

  1. – 1463), koji je u predaji upamćen kao knez Radak. Postupnim jačanjem
    osmanlijske pozicije, pogotovo nakon osmanlijskoga osvajanja vrhbosanskoga područja i kraljeva pristajanja na plaćanje godišnjega tributa, Bosansko je Kraljevstvo
    ubrzano koračalo prema svom slomu i trajnom nestanku.
    Bosansko je Kraljevstvo u Tvrtkovo doba važan međunarodni čimbenik protuosmanlijske obrane u jugoistočnoj Europi. U kobnoj je bici na Kosovu polju 1389.
    sudjelovalo čak 20.000 bosanskih vojnika predvođenih Vlatkom Vukovićem Kosačom, velikim vojvodom bosanskim i odnedavno dalmatinsko-hrvatskim banom
    Bosanskoga Kraljevstva, koji je zbog obrane istočnokršćanskoga susjedstva nakratko prekinuo pokoravanje hrvatskih krajeva. Kosača je zapovijedao čitavim lijevim
    krilom kršćanske vojske. U bici je sudjelovao i jedan ešalon hrvatskih vojnika predvođenih priorom Ivanom od Paližne. Budući da se bosanska vojska izvukla bez većih gubitaka iz bitke, Tvrtkovi su službenici poslali sretnu vijest o njezinu ishodu u
    susjedne zemlje. Ipak, lipanjska je bitka na Kosovu polju bila odsudna za gubitak
    408 Vrijeme sazrijevanja, vrijeme razaranja
    srpske neovisnosti i učvršćenje osmanlijskih pozicija na Balkanu. Srušila je san o restauraciji Srpskoga Carstva. Osmansko je pak Carstvo preko teritorija svoga vazal
    Vuka Brankovića postalo neposredan susjed Bosanskoga Kraljevstva.
    Bosanska i osmanlijska vojska sretale su se više puta za Tvrtkova života, a svaki je
    put bosanska iz tih okršaja izlazila kao pobjednica: navodno prvi put 1378., potom ujesen 1386., pa u ljeto 1388. i zimu 1391. te konačno u proljeće 1392. godine.
    Najveću je pobjedu izvojevala kod Bileće 27. kolovoza 1388. kada su veliki vojvoda
    Vlatko Vuković i humski velikaš Radič Sanković (1379–1404) nanijeli težak poraz
    osmanlijskoj vojsci predvođenoj rumelijskim beglerbegom Lalom Šahin-pašom,
    koji je svojevremeno nanio prvi poraz srpskoj vojsci kod Černomena na Marici.
    Izvojevana je pobjeda toliko značila samomu Kosači da je na svoj stećak u rodnim
    Boljunima dao uklesati sljedeći natpis o sebi: »A se leži dobri čoek Vlatko
    Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće 27. avgusta 1388.«
    Poraz osmanlijske vojske kod Bileće potaknuo je Murada I. na nove udare protiv Srbije, a Bosanskomu Kraljevstvu osigurao je poštedu od navala sve do 1414. kada su
    Osmanlije došli u izrazito podijeljenu Bosnu kao saveznici hercega Hrvoja Vukčića
    i ondje trajno ostali miješajući se u bosanske državne prilike.

O dva grba srednjovjekovne Bosne !

Grb Bosanskoga Kraljevstva zapravo
je grb dinastije Kotromanić, kojemu je
nakon Tvrtkove krunidbe pridodana
zlatna kruna nazubljena trima
ljiljanima.

Kotromanići su svoj grb u
štitu plave boje sa šest zlatnih ljiljana
dobili u prvoj polovici 14. st. kada su
bili pod Anžuvincima. Heraldički o
njihovu vazalnom položaju svjedoči
to što je štit podijeljen srebrnom
dijagonalnom gredom.


U grbovniku Ulricha Richentala,
izrađenu između 1414. i 1418.,
naslikan je grb srednjovjekovne
Bosne u štitu od dviju nazubljenih
koso ukrižanih greda, koje na gornjoj
strani imaju glave s krunama.

Tom
je grbu krajem 16. st. pridodan tzv.
grb Ilirije s manjim crvenim štitom s
osmokrakom zvijezdom i srebrnim
polumjesecom okrenutim prema gore.
Takav je grb prikazan u Fojničkom
grbovniku, najpoznatijem zborniku
grbova tzv. ilirske heraldike, koji je
nastao »na slavu Stipana Nemanjića,
cara Serbljena i Bošnjaka« između

  1. i 1688. godine.

Elizabeta Bosanska-kraljica Ugarske pune 34 godine !

Elizabeta od Bosne je bila kraljica Mađarske i Poljeske,najvećeg kraljevstva Evrope.Ova bosanska princeza rođena je 1339.godine kao kći bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete od Piast,iz dinastije koja je vladala Poljskom.Njen prvi rođak bio je Tvrtko I budući kralj Bosne.

Kao mlada boravila je na ugarskom dvoru.Zaprosio ju je ugarski kralj Ludovik I.Također ju je zaprosio sin srpskog cara Dušana koji je trazio za miraz područje oko Hercegovine,ali je bosanski ban odbio tu ponudu.

Tako se Elizabeta Kotromanić udala za ugarskog kralja.

Elizabeta Bosanska je u početku braka sa kraljem Mađarske bila potpuno nemoćna.Pošto je ona došla iz zemlje u kojoj su visokorangirane zene bitno uticale na politiku naša Elizabeta Kotromanić je morala proć dug period nezadovoljstva dok joj svekrva nije bila poslana da vlada Poljskom.

Kad je Elizabetin suprug kralj Ludovik I umro,ona postaje kraljica vladar velikog kraljevstva,uključujući područje Hrvatska i Dalmacija koje su bile dio Ugarske i monarhije.

Elizabeta smrcu njenog muza postaje de facto Vladar Kraljevtsvom Ugarske-Poljske pod kojima je bila i Hrvatska.

Iako je Elizabeta ubijena nakon što je zarobljena od strane pobunjenika ona je uspjela odbraniti prava njenih kćerki na krunu.Nakon njene smrti nijedna zena nije vladala ugarskim kraljevstvom do Marije Terezije od Austrije što je 400 godina kasnije.

Elizameta od Bosne je bila kraljica Ugarske pune 34 godine.

Bitka kod Srebrenika iz 1363.godine-dan kada je Bosanska vojska porazila Ugarsku i tako im nametnula sraman čin srednjeg vijeka (gubljenje državnog pečata) !

U historiji Bosne Srebrenik je imao vaznu često i prvorazrednu ulogu posebno zbog svog geostrateškog polozaja.

Naime prvi upad Ugarske nakon što je papa Inoćenti pozvao na krizarski rat protiv Bosne,na ove prostore desio se početkom 1363.godine kada je ugarsko-hrvatska vojska opsijedala tvrđavu Sokol.

Drugi upad ugarske vojske desio se u septembru 1363.godine kod Srebrenika.Došlo je do velikog sukoba gdje je Ugarska vojska katastrofalno porazena od bosanske vojske.

Taj poraz se za Ugare smatra jednim od najvećih u njihovoj historiji.Pored velikih gubitaka u ljudstvu imala je i velike materijalne gubitke.Ugarska vojska je u tom velikom sukobu kod Srebrenika izgubila svoj drzavni pečat što se smatralo sramnim činom u srednjem vijeku,jer je Ugarski kralj Ludvig I u svojim narednim poveljama morao pisati da je izgubio svoj pečat i to u sukobu sa Bosnom kod grada Srebrenika.

Izvor : Zemlja Ljiljana (Bitka kod Srebrenika)

Narodno predanje o bijegu bosanske kraljice Katarine nakon pada Kraljevine Bosne !

Grčki historičar Laonik Halkokondil navodi da je 1463.godine velika osmanska vojska od oko 150 000 ljudi krenula na kraljevinu Bosnu da je pokori.U konačnici nakon nešto više od mjesec dana borbi ubijen je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Tada su u Bosni počela kruziti predanja o kraljici Katarini koja je morala da bjezi od osmanskih osvajača.Katarina se tada nalazila u Kozogradu odakle je morala bjezati.Svoga konja je potkovala naopako i tako bez jasnih tragova pobjegla od Osmanlija sa zlatom.

Predanje govori da je teškom mukom napustila Kozograd.Toliko je oklijevala sa svojih 70 konjanika u polasku da su Bošnjani ostavili spomenik koji je predstavljao četiri potkove i rupicu u kamenu.

Za rupicu se kaze da ju je udarajući štapom načinila kraljica dok se premišljala o ovom potezu.Predanje kaze još za brdo Vis na Bobovcu da je vještački nasip koj je izgrađen za jednu noć u vrijeme opsade Bobovca da bi se zaštitila kula u kojoj je bila kraljica Katarina.

Zbog napora pri njegovoj izgradnji te noći je 77 zena pobacilo djecu a 77 kobila se ozdrijebilo.Za utvrdu kod Višnjice u Visokom kaze se da je pripadala Katarini a da je poslije osmanskog osvajanja dozvoljeno da kraljica ode i da sa sobom ponese svoje stvari i blago na 50 konja.

Predanje kaze i da je kod Rogačića u Sarajevskom polju u bijegu od Osmanlija kraljica slomila svoje zlatne kočije i onda ih tu zakopala.

Prvi poznati poziv na genocid nad Bošnjanima iz 1199.godine-“Odrubi im glavu a trupla baci u rijeku Bosnu” !

Ako se prati osnovna linija odnosa prema Bosni i Bošnjacima,pripadnicima Crkve bosanske a kasnije muslimanima Bošnjacima,onda dolazimo do zaključka da je prvi poznati zapisani poziv na genocid,na unitenje grupe,dolazi iz srednjovjekovne Srbije pod dinastijoom Nemanjića :

“Pismo iz 1199.godine Vukana Nemanjića,najstarijeg Nemanjinog sina papi Inoćentiju III…”Napokon nećemo tajiti vašem očinstvu da jeres na malča u zemlji…Bosni,Bošnjani,preuzima maha toliko da je sam ban Kulin sa svojom zenom i sa svojom sestrom koja je udovica,i sa više srodnika zaveden naveo da istu jeres,…

Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svog kraljevstva istrijebi kao kukolj iz pšenice”.

Ipak papu nije trebalo nagovarati na ovakav potez jer su od njega svakako dolazili krizarski pohodi na Bosnu i pripadnike Crkve bosanske.Srednjovjeovna Bosna osjetila je veliki teret krizarskog mača naročito u prvoj polivini XIII stoljeća.

Navest ćemo primjer slučaja poslije bitke kod Dobora 1408.godine kada je ugarski kralj Sigismund porazio bosansku vojsku.

Tom prilikom “zeljan osvete pobio je mačem bosanski narod oba pola,odrasle mladiće i starce srušio tvrđave i spalio gradove a zarobljenih 1266-toricu bosanske vlastele odrubio glavu a trupla bacio niz Doborske stijene u rijeku Bosnu”.

Izvor : Esad Kurtović “Kratka historija srednjovjekovne Bosne”-Nada Klaić ” Srednjovjekovna Bosna

Bitka kod Bileće 1388.godine-velika pobjeda nad Osmanlijama !

Prvi neposredni dodir Osmanlija s Bosnom dogodio se 1386.godine, kada je manji broj osmanskih četa dopro do doline Neretve.

Opasnost nije bila velika, jer su došli pred kraj jeseni i u neznatnom broju, kada su Osmanlije već okončavali svoja ratna dejstva.

Znatno ozbiljnji osmanski napad se dogodio dvije godine kasnije.

Već početko augusta 1388.godine u Bosni se osjeća opasnost od osmanske invazije. Dubrovčani upućuju poslanika Đurđu Stacimiroviću, zetu srpskog kneza Lazara,

koji ga upozorava o nadolazećoj osmanskoj sili, a bosanskim velikašima savjetuju da se sklone kod njih u Dubrovnik ili Ston. Udar je bio vjerovatno predviđen i na Dubrovčane, međutim oni su se izvukli vještim pregovaranjem.

Osmanlije su se na granici pojavile početkom augusta, ali bosanska vojska nije poduzimala nikakve manevre, te ih je pustila da prodru sve do Bileće.

Do konačne bitke je došlo kod Bileće, 27.augusta 1388.godine Bosansku vojsku je predvodio generala (vojvode) Vlatko Vuković i Radič Sanković, a osmansku Lala Šahin paša.

Na strani Osmanlija učestvovalo je i nekoliko četa Đurđa Stacimirovića. Prema mišljenju Mavra Orbinia osmanska vojska je brojala oko 18 000 vojnika, dok je bosanska bila znatno manja sa svega 7000 vojnika.

Ipak, u konačnici Osmalnije su doživjele težak poraz, kojim je obustavljen njihov daljni prodor prema Europi, dok se zapovjednik Lala Šahin paša jedva izvukao.

Gubitci bosanske vojske su bili nepoznati. Dokaz održavanju ove bitke je natpis na stećku vojvode Vlatka Vukoviće u

Boljunima kod Stoca na kojem piše:”Ase leži dobri čoek Vlatko Vuković. Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće 27.augusta 1388.godine.

Sličnosti učenja bogumilske vjere i islama-odbacivali su krštenje,osobito djece tvrdeći da ne mogu vjerovati “prije negoli k razboru dođu” !

Šukrija Kurtović u svom članku “Poturči se plahi i lakomi”,navodi sljedeće sličnosti između učenja bogumisltva i islama:

“Bogumisltvo-Bog je jedan.Isus sam nije Bog već najveći od anđela,tijelo mu bijaše samo prividno,pa zato nije mogao ni trpjeti ni umrijeti.Ni duh sveti nije pravi Bog,već također jedan od najviših anđela.Za mrtve ne treba moliti jer duše ako su svršile pokoru,dolaze u nebo…

“Pošto je Isus samo nauk svoje ljude predao to se imaju zabaciti i osuditi sva svetotajstva crkve time više što ovi stvari znakovi ne mogu polaziti od toga.Patareni su odbacivali krštenje osobito djece tvrdeći da ne mogu vjerovati prije nego li k razboru dođu,odbbacivali su krizmu poricali pretvorbu hljeba i vina…

“Patareni su odbacivali i hulili crkvene redove te su nijekali da je isus postavio episkope i arijereje.Svećenstva pravog ne bijaše u njih,pošto je svaki savršen član smio naučiti i širiti svoju vjeru.Bogosluzje u patarena bijaše vrlo jednostavno.Odbacivali su crkve,ne treba Bog zidanih zgrada za štovanje Boga koji se moze svugdje častiti.Hulili su krst nazivajući ga vješalom jer kako se moze kršćanin drvu kriza klanjati na kojem zidovi razapeše sina Bozijeg ?

Odbacivali su Kipove i rugali se onima koji im se klanjaju isto tako i odjecu i posude crkvene i mrzili su svetu vodu kao da je otrov.Sluzba Bozja bijaše što jednostavnija…”

(FOTO) Bosanskohercegovačko kulturno blago-Počitelj !

Počitelj je mali gradić blizu Čapljine.Tokom 15.stoljeća bio je sjedište Dubrave kojom je upravljao vojvoda Stjepan Kosača.

Grda je bio pod Osmanlijama i Austrougarima.Sa gledišta arhitekture grad je izgrađen od kamena kao kompleks tvrđave na kojoj su vidljive dvije faze izgradnje :

to su srednjovjekovna i osmanska.Danas je Počitelj jedna od najposjećenijih destinacija u BiH.

Izvor : radiosarajevo.ba

Kako su postili bogumili-pripadnici Crkve bosanske !

Uz čuvanje čistoće osnovna obaveza i duznost bogumila je bila trajno i potpuno suzdrzavanje od mesa i svih jestivih zivotinjskih proizvoda kao što su jaja mlijeko sir i mast.

Bogumili su postili po nuzdi svoga vjerovanja jer su vjerovali da je sve ono što je vidljivo zapravo đavolje djelo pa čak i zivotinjsko meso i zivotinjski proizvodi koji su plod spolnog odnosa koji je u osnovi đavolski i najgori čin kojim se podrzava đavolje kraljevstvo.

Zbog toga pravi ljubitelji Boga i njegovog kraljevstva,kakvim su bogumili sebe smatrali,trebaju da se suzdrzavaju od đavolskih plodova.Bogumili ortodoksnijeg vjerovanja su vjerovali i u selidbu duša iz tijela u tijelo.

Osuđivali su i ubijanje zivotinja.Radi navedenih razloga konzumacija mesa i zivotinjskih plodova nije bila dozvoljena bogumilima pa čak ni u najvećoj potrebi kao što je dugo i naporno putovanje,tezak rad ili neka bolest.

Bosanski bogumili su toliko drzali do svog posta da su ga stavljali odma poslije svoje vjere te ga posistovjećivali sa samom bogumilskom dogmom.Sebe i svoje pristaše nazivali su “ne mrsni ljudi” a pripadnike svih drugih vjera “mrsni ljudi”.