Tvrtko I., sin Stjepanovog brata Vladislava, će se od početka vladavine nazivati banom, za razliku od svog strica. No, ipak te početne godine njegove vladavine odražavati
će svojevrsnu krizu banovih pokušaja da oko sebe stvori krug odanih podanika.
Upravo će
tu njegovu početnu nesnalažljivost iskoristiti ugarsko-hrvatski kralj Ludovik koji će pokušati nanovo definirati okvire bosansko-ugarskih odnosa.
Tako će kralj, sada sa čvrstom
pozicijom vlasti, pridobivati pogranične velikaše što će Tvrtko I. u početku smatrati njihovom nevjerom tj. otkazivanjem njihove poslušnosti. Ban se „u stvarnim situacijama“ suprotstavljao kraljevim pokušajima da izravno uspostavi odnos s njegovim podanicima.
Događaji oko imenovanja fra Peregrina za bosanskog biskupa u Đakovu, a pogotovo njegovog nasljednika Petra, samo će produbiti različito shvaćanje odnosa između kune sv.
Stjepana i bosanskog bana, uskoro kralja.139 Činjenica kako je papa Inocencije VI. samo
bulom potvrdio Petrov izbor govori da je po svemu sudeći iza tog izbora stajao sam kralj.
Takav razvoj događaja nije odgovarao Tvrtku i njegovim „gledanjem na ulogu biskupa i
biskupije“ u Đakovu.140 Biskup Petar će tražiti vraćanje biskupiji posjeda u Usori na što
Tvrtko pristaje tek kraljevom intervencijom. Možda je još izrazitija slika lošeg odnosa
biskupa i bana vidljiva u Petrovom presretanju Tvrtkovih pisama namijenjenih lektoru
Ivanu. Iako je izvijestio kralja, Petru očito nije bio drag kraljev odgovor da bude milostiv
prema lektoru Ivanu, pa je cijelu stvar iznio i u Beču pred skupom prelata i laičkih velikaša koji su se dogovarali o poslovima kraljevstva.
Nezaobilazno je opisivanje arhiđakon Gala Ludovikove potvrde Tvrtkove banske
časti u Bosni i Usori. Zbog toga mu je Tvrtko zauzvrat predao Hum, na kojeg je kralj
polagao pravo ženidbom Stjepanovom kćeri Elizabetom. Dalje spomenuti arhiđakon Gal
navodi kako se u drugom dijelu tog sporazuma iz 1357. godine Tvrtko obvezao kralju na
punu vjeru što nas navodi da su sporazumom ponovno uspostavljene veze koje su postojale u doba Stjepana II./IV.142 To ustupanje Usore i za P. Živković znači kraljev ustupak
Tvrtku zbog Huma. Potrebno je napomenuti kako je Ludovik nakon što je potvrdio Tvrtka, ali i brata mu Vuka za bana, traži da uvijek jedan od njih dvojice boravi na njegovom
dvoru, dok će se drugi baviti iskorjenjivanjem hereze.143 Autor izriče kako je Bosna na taj
način stavljena u „zavisan položaj prema Ugarskoj, pa su joj na taj način onemogućene
bilo kakve konkretnije akcije“ prema susjedima.
Sljedeći značajni događaj zbio se 1363. godine kada je Ludovik u dva navrata poveo
vojnu na Bosnu, i to preko Donjih Krajeva prema Jacjcu pa zatim kroz Usoru i Sol. Kralj
je nastojao tu vojnu opravdati kao pohod protiv hereze, što je poprilično upitno jer je još
u doba pomazanja biskupa Petra trajala istraga o crkvenom stanju na tom području. U
izvješću koje je upućeno na papinsku kuriju ne spominje se Bosna, pa možemo zaključiti
kako je papa tada zadovoljan banovim i franjevačkim naporima po tom pitanju.145 Iako je
prodor Ludovikove vojske uspješno zaustavljen pitanje je može li se to definirati porazom
ako proučimo ciljeve trenutnih protivnika. U potrazi za odgovorom na to pitanje M. Ančić
iznosi nekoliko zanimljivih pogleda. Tako autor zaključuje, ako ćemo na spomenuti sukob
gledati kao na Ludovikov podvig protiv hereze, onda možemo reći kako je kralj doživio
neuspjeh. No, ako uzmemo u obzir tvrdnje Ivana Aproda kako je kralj želio slomiti pobunjenike, te ako tome nadodamo da se Tvrtko tri godine nakon sukoba titulira banom
milošću Božjom i gospodina kralja Ludovika – onda ne bismo mogli pohod zamišljati
promašenim. Nezaboravljajući i to kako vojne u promatranom stoljeću znače ujedno i
nanošenje štete, te kako Ludovik vojsku drži obično šest tjedana, uvidit ćemo da se tu
unaprijed nije pretpostavljalo dugotrajno ratovanje.146 Ipak, historiografija nudi i rješenje
po kojemu se „Ludovik „digao“ na Tvrtka s namjerom da uzme tobožnja kraljevska prava
„in regno Bosne“ (…) jasno pokazuje osvajačku ćud Anžuvinaca“.
Ostavljajući po strani stvarne namjere i želje ugarsko-hrvatskog kralja, potrebno se
koncentrirati na događaj koji slijedi tri godine nakon Ludovikova upada u Bosnu. Naime,
tada je ugroženo Tvrtkovo banovanje od vlastitog brata, subana, Vuk. U takvoj situa ciji će ban tražiti kraljevu pomoć, pa Ludovik vojskom prodire sa sjevera i dolazi pod
Bobovac što pomaže Tvrtkovom vraćanju na vlast.148 Mađarski povjesničar Pàl Engel,
sagledavajući činjenice po kojima je Tvrtko svrgnut u veljači 1366. da bi se već u ožujku
te godine u pismu Veneciji ponovno nazivao banom Božjom i Ludovikovom milošću,
smatra nemogući zbog kratkog vremenskog roka. Naime, P. Engel iznosi kako Ludovik
nema snagu za takav pothvat koji se odigrao u mjesec dana, jer uspoređujući ugarske
kasnosrednjovjekovne vojne zaključuje da je „pohod zahtijevao barem 2 do 3 mjeseca,
ne računamo li vrijeme potrebno za put bana u Ugarsku, za njegovo primanje na dvoru,
njegovo poklonstvo kao vazala, te s tim povezane neophodne pregovore“149. Pismo koje je
ban uputio Veneciji autor smatra da se tu vjerojatno radi samo o optimističnom izvješću,
te kako „odlučnu ugarsku ofenzivu“ koja vraća Tvrtku vlast „treba datirati u nešto kasnije
vrijeme“.150 Čitajući M. Ančića koji u kratkom vremenskom roku ne vidi nikakav kamen
spoticanja, dobivamo sliku zbog čega su Ludovik i Tvrtko 1366. godine brzo pronašli
zajednički jezik.
Naime, bilo je govora o Tvrtkovim pokušajima da oko sebe skupi sebi
odane ljude i čini se kako mu to još nije polazilo za rukom što je bilo u totalnoj suprotnosti s njegovim patrimonijalnim konceptom vladanja. Tadašnja politička situacija gdje
Ludovik 1365. godine poduzima pohod protiv Turaka i zauzima Vidin, te tako uspostavlja
odnos sa carem Ivanom V. Paleologom (koji će doći u Ugarsku i tražiti pomoć), ali tu su i
problemi na zapadnim granicama kraljevstva i bračni dogovori sa Habsburzima. U takvoj
situaciji Ludoviku je neophodan saveznik i svjestan je zaleđa bosanskog bana tj. dinastije
iz koje se regrutiraju oni koji obnašaju tu dužnost u Bosni. Zato vrlo lako, a i brzo, dolazi
do dogovora između Tvrtka i Ludovika.151 Ne treba smetnuti ni s uma činjenicu, ako već
promatramo odnos kralja i bana kao odnos seniora i vazala, da Tvrtko posjedu prava na
kraljevu pomoć u kriznim situacijama (kao što je upravo bio i navedeni sukob sa bratom
Vukom).
U jesen 1377. godine Tvrtko će se proglasiti kraljem Rassie, Bosne Maritimeque kako
ističe M. Ančić153, ili je Tvrtko tada kako smatra P. Živković „kralj Srbije, ali je još uvijek
ostao s titulom bana Bosne. Čak ga i naredne godine 24. rujna /1378./ Dubrovčani tituliraju kao kralja Raše i bana Bosne“154. No, ostavljajući bilo kakve rasprave o samo činu i
mjestu krunidbe kao bitno se nameće M. Ančićevo mišljenje da taj čin ne unosi nikakve
promjene u odnosu ugarsko-hrvatskog kralja, te bosanskog gospodara.155 O tome može
posvjedočiti i Tvrtkovo priznanje iz 1385. godine, nakon Ludovikove smrti, o obvezama
„dužnih službi i vjernosti“ onima koji naslijede ugarsko-hrvatsko prijestolje. Tvrtkovu
privezanost ugarsko-hrvatskom kralju svjedoči i njegova ženidba kćerkom Ludovikova
štićenika Ivana Stracimira, Dorotejom koja je živjela sa Ludovikovom majkom. Takvo
kraljevo uplitanje u ženidbu bosanskog vladara nije bio stran običaj pa je i na intervenciju
Karla Roberta Stjepan II./IV. oženio Elzabetu, kćerku kujavskog vojvode Kazimira.156
Ipak, Tvrtkova krunidba stvara „bar teorijsku, napuklinu u odnosima izmedju bosanskoga
i ugarsko-hrvatskoga sustava moći“.157
Zapravo ovim probranim odabirom događaja trebalo je uočiti kako promjenom dinastije na ugarsko-hrvatskom prijestolju ipak dolazi do nekakvih promjena u odnosu kralja
prema bosanskim vladarima. Stjepan II./IV. i Tvrtko I. će pokušati vratiti odnos u njegov
prijašnji kalup, što neće niti malo biti moguće jer su Anžuvinci imali jak dinastički osjećaj pa se počinje graditi seniorsko-vazalni odnos vezan uz dinastiju. Tako se „putanja
političkog klatna definira dvjema krajnjim točkama, s jedne strane dinastičkoga a s druge
strane novoga, transpersonalnog državno-pravnog shvaćanja naravi kraljeve vlasti (…)
Stjepan IV. i Tvrtko I., nastojat (će se) zadržati što je moguće bliže točki dinastičkog
shvaćanja“.158
Ne upuštajući se u analizu Tvrtkovih stajališta nakon Ludovikove smrti, te sukoba
unutar ugarsko-hrvatskog kraljevstva prouzročenih nastalim vakuumom kraljeve smrti
(Tvrtko I. tek 1387. godine ulazi u spomenuti sukob), potrebno je istaknuti sljedeće. Naime, M. Ančić se koristio rezultatima S. Džajinim o heraldici. Na Stjepanovom i Tvrtkovom grbu (prije nego je postao kralj) moguće je pronaći ugarski simbol dvostrukog križa,
tj. dva križa na konjskom pokrovcu što bi označavalo Bosnu kao krunsku zemlju. No,
nakon što se Tvrtko proglasio kraljem ne nalazimo više dvostruki križ, nego dinastički
anžuvinski grb u kombinaciji s srpskim dvoglavim orlom. Dakle, Bosna „nije više ugarska
krunska zemlja, nego samo vazalni član sistema Archiregnum Hungaricum, a njezini kraljevi su kraljevi iznad dvaju kraljevstava (Bosne i Srbije) u vazalnom odnosu s dinastijom
Anjou“