Arhiva kategorije: Bosna u Srednjem vijeku

Bosna u Srednjem vijeku

Elizabeta Bosanska-kraljica Ugarske pune 34 godine !

Komentiraj

Elizabeta od Bosne je bila kraljica Mađarske i Poljeske,najvećeg kraljevstva Evrope.Ova bosanska princeza rođena je 1339.godine kao kći bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete od Piast,iz dinastije koja je vladala Poljskom.Njen prvi rođak bio je Tvrtko I budući kralj Bosne.

Kao mlada boravila je na ugarskom dvoru.Zaprosio ju je ugarski kralj Ludovik I.Također ju je zaprosio sin srpskog cara Dušana koji je trazio za miraz područje oko Hercegovine,ali je bosanski ban odbio tu ponudu.

Tako se Elizabeta Kotromanić udala za ugarskog kralja.

Elizabeta Bosanska je u početku braka sa kraljem Mađarske bila potpuno nemoćna.Pošto je ona došla iz zemlje u kojoj su visokorangirane zene bitno uticale na politiku naša Elizabeta Kotromanić je morala proć dug period nezadovoljstva dok joj svekrva nije bila poslana da vlada Poljskom.

Kad je Elizabetin suprug kralj Ludovik I umro,ona postaje kraljica vladar velikog kraljevstva,uključujući područje Hrvatska i Dalmacija koje su bile dio Ugarske i monarhije.

Elizabeta smrcu njenog muza postaje de facto Vladar Kraljevtsvom Ugarske-Poljske pod kojima je bila i Hrvatska.

Iako je Elizabeta ubijena nakon što je zarobljena od strane pobunjenika ona je uspjela odbraniti prava njenih kćerki na krunu.Nakon njene smrti nijedna zena nije vladala ugarskim kraljevstvom do Marije Terezije od Austrije što je 400 godina kasnije.

Elizameta od Bosne je bila kraljica Ugarske pune 34 godine.

Bosna u Srednjem vijeku

Bitka kod Srebrenika iz 1363.godine-dan kada je Bosanska vojska porazila Ugarsku i tako im nametnula sraman čin srednjeg vijeka (gubljenje državnog pečata) !

Komentiraj

U historiji Bosne Srebrenik je imao vaznu često i prvorazrednu ulogu posebno zbog svog geostrateškog polozaja.

Naime prvi upad Ugarske nakon što je papa Inoćenti pozvao na krizarski rat protiv Bosne,na ove prostore desio se početkom 1363.godine kada je ugarsko-hrvatska vojska opsijedala tvrđavu Sokol.

Drugi upad ugarske vojske desio se u septembru 1363.godine kod Srebrenika.Došlo je do velikog sukoba gdje je Ugarska vojska katastrofalno porazena od bosanske vojske.

Taj poraz se za Ugare smatra jednim od najvećih u njihovoj historiji.Pored velikih gubitaka u ljudstvu imala je i velike materijalne gubitke.Ugarska vojska je u tom velikom sukobu kod Srebrenika izgubila svoj drzavni pečat što se smatralo sramnim činom u srednjem vijeku,jer je Ugarski kralj Ludvig I u svojim narednim poveljama morao pisati da je izgubio svoj pečat i to u sukobu sa Bosnom kod grada Srebrenika.

Izvor : Zemlja Ljiljana (Bitka kod Srebrenika)

Bosna u Srednjem vijeku

Narodno predanje o bijegu bosanske kraljice Katarine nakon pada Kraljevine Bosne !

Komentiraj

Grčki historičar Laonik Halkokondil navodi da je 1463.godine velika osmanska vojska od oko 150 000 ljudi krenula na kraljevinu Bosnu da je pokori.U konačnici nakon nešto više od mjesec dana borbi ubijen je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Tada su u Bosni počela kruziti predanja o kraljici Katarini koja je morala da bjezi od osmanskih osvajača.Katarina se tada nalazila u Kozogradu odakle je morala bjezati.Svoga konja je potkovala naopako i tako bez jasnih tragova pobjegla od Osmanlija sa zlatom.

Predanje govori da je teškom mukom napustila Kozograd.Toliko je oklijevala sa svojih 70 konjanika u polasku da su Bošnjani ostavili spomenik koji je predstavljao četiri potkove i rupicu u kamenu.

Za rupicu se kaze da ju je udarajući štapom načinila kraljica dok se premišljala o ovom potezu.Predanje kaze još za brdo Vis na Bobovcu da je vještački nasip koj je izgrađen za jednu noć u vrijeme opsade Bobovca da bi se zaštitila kula u kojoj je bila kraljica Katarina.

Zbog napora pri njegovoj izgradnji te noći je 77 zena pobacilo djecu a 77 kobila se ozdrijebilo.Za utvrdu kod Višnjice u Visokom kaze se da je pripadala Katarini a da je poslije osmanskog osvajanja dozvoljeno da kraljica ode i da sa sobom ponese svoje stvari i blago na 50 konja.

Predanje kaze i da je kod Rogačića u Sarajevskom polju u bijegu od Osmanlija kraljica slomila svoje zlatne kočije i onda ih tu zakopala.

Bosna u Srednjem vijeku

Prvi poznati poziv na genocid nad Bošnjanima iz 1199.godine-“Odrubi im glavu a trupla baci u rijeku Bosnu” !

Komentiraj

Ako se prati osnovna linija odnosa prema Bosni i Bošnjacima,pripadnicima Crkve bosanske a kasnije muslimanima Bošnjacima,onda dolazimo do zaključka da je prvi poznati zapisani poziv na genocid,na unitenje grupe,dolazi iz srednjovjekovne Srbije pod dinastijoom Nemanjića :

“Pismo iz 1199.godine Vukana Nemanjića,najstarijeg Nemanjinog sina papi Inoćentiju III…”Napokon nećemo tajiti vašem očinstvu da jeres na malča u zemlji…Bosni,Bošnjani,preuzima maha toliko da je sam ban Kulin sa svojom zenom i sa svojom sestrom koja je udovica,i sa više srodnika zaveden naveo da istu jeres,…

Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svog kraljevstva istrijebi kao kukolj iz pšenice”.

Ipak papu nije trebalo nagovarati na ovakav potez jer su od njega svakako dolazili krizarski pohodi na Bosnu i pripadnike Crkve bosanske.Srednjovjeovna Bosna osjetila je veliki teret krizarskog mača naročito u prvoj polivini XIII stoljeća.

Navest ćemo primjer slučaja poslije bitke kod Dobora 1408.godine kada je ugarski kralj Sigismund porazio bosansku vojsku.

Tom prilikom “zeljan osvete pobio je mačem bosanski narod oba pola,odrasle mladiće i starce srušio tvrđave i spalio gradove a zarobljenih 1266-toricu bosanske vlastele odrubio glavu a trupla bacio niz Doborske stijene u rijeku Bosnu”.

Izvor : Esad Kurtović “Kratka historija srednjovjekovne Bosne”-Nada Klaić ” Srednjovjekovna Bosna

Bosna u Srednjem vijeku

Bitka kod Bileće 1388.godine-velika pobjeda nad Osmanlijama !

Komentiraj

Prvi neposredni dodir Osmanlija s Bosnom dogodio se 1386.godine, kada je manji broj osmanskih četa dopro do doline Neretve.

Opasnost nije bila velika, jer su došli pred kraj jeseni i u neznatnom broju, kada su Osmanlije već okončavali svoja ratna dejstva.

Znatno ozbiljnji osmanski napad se dogodio dvije godine kasnije.

Već početko augusta 1388.godine u Bosni se osjeća opasnost od osmanske invazije. Dubrovčani upućuju poslanika Đurđu Stacimiroviću, zetu srpskog kneza Lazara,

koji ga upozorava o nadolazećoj osmanskoj sili, a bosanskim velikašima savjetuju da se sklone kod njih u Dubrovnik ili Ston. Udar je bio vjerovatno predviđen i na Dubrovčane, međutim oni su se izvukli vještim pregovaranjem.

Osmanlije su se na granici pojavile početkom augusta, ali bosanska vojska nije poduzimala nikakve manevre, te ih je pustila da prodru sve do Bileće.

Do konačne bitke je došlo kod Bileće, 27.augusta 1388.godine Bosansku vojsku je predvodio generala (vojvode) Vlatko Vuković i Radič Sanković, a osmansku Lala Šahin paša.

Na strani Osmanlija učestvovalo je i nekoliko četa Đurđa Stacimirovića. Prema mišljenju Mavra Orbinia osmanska vojska je brojala oko 18 000 vojnika, dok je bosanska bila znatno manja sa svega 7000 vojnika.

Ipak, u konačnici Osmalnije su doživjele težak poraz, kojim je obustavljen njihov daljni prodor prema Europi, dok se zapovjednik Lala Šahin paša jedva izvukao.

Gubitci bosanske vojske su bili nepoznati. Dokaz održavanju ove bitke je natpis na stećku vojvode Vlatka Vukoviće u

Boljunima kod Stoca na kojem piše:”Ase leži dobri čoek Vlatko Vuković. Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće 27.augusta 1388.godine.

Bosna u Srednjem vijeku

Sličnosti učenja bogumilske vjere i islama-odbacivali su krštenje,osobito djece tvrdeći da ne mogu vjerovati “prije negoli k razboru dođu” !

Komentiraj

Šukrija Kurtović u svom članku “Poturči se plahi i lakomi”,navodi sljedeće sličnosti između učenja bogumisltva i islama:

“Bogumisltvo-Bog je jedan.Isus sam nije Bog već najveći od anđela,tijelo mu bijaše samo prividno,pa zato nije mogao ni trpjeti ni umrijeti.Ni duh sveti nije pravi Bog,već također jedan od najviših anđela.Za mrtve ne treba moliti jer duše ako su svršile pokoru,dolaze u nebo…

“Pošto je Isus samo nauk svoje ljude predao to se imaju zabaciti i osuditi sva svetotajstva crkve time više što ovi stvari znakovi ne mogu polaziti od toga.Patareni su odbacivali krštenje osobito djece tvrdeći da ne mogu vjerovati prije nego li k razboru dođu,odbbacivali su krizmu poricali pretvorbu hljeba i vina…

“Patareni su odbacivali i hulili crkvene redove te su nijekali da je isus postavio episkope i arijereje.Svećenstva pravog ne bijaše u njih,pošto je svaki savršen član smio naučiti i širiti svoju vjeru.Bogosluzje u patarena bijaše vrlo jednostavno.Odbacivali su crkve,ne treba Bog zidanih zgrada za štovanje Boga koji se moze svugdje častiti.Hulili su krst nazivajući ga vješalom jer kako se moze kršćanin drvu kriza klanjati na kojem zidovi razapeše sina Bozijeg ?

Odbacivali su Kipove i rugali se onima koji im se klanjaju isto tako i odjecu i posude crkvene i mrzili su svetu vodu kao da je otrov.Sluzba Bozja bijaše što jednostavnija…”

Bosna u Srednjem vijeku

(FOTO) Bosanskohercegovačko kulturno blago-Počitelj !

Komentiraj

Počitelj je mali gradić blizu Čapljine.Tokom 15.stoljeća bio je sjedište Dubrave kojom je upravljao vojvoda Stjepan Kosača.

Grda je bio pod Osmanlijama i Austrougarima.Sa gledišta arhitekture grad je izgrađen od kamena kao kompleks tvrđave na kojoj su vidljive dvije faze izgradnje :

to su srednjovjekovna i osmanska.Danas je Počitelj jedna od najposjećenijih destinacija u BiH.

Izvor : radiosarajevo.ba

Bosna u Srednjem vijeku

Sigismundov pokušaj krunjenja bosanskom krunom !

Komentiraj

Ne ulazeći u sukobe Tvrtka II. Tvrtkovića, Stjepana Ostoje i Sigismunda Luksenburškog (1387. – 1437.)169, ukratko ću se osvrnuti na tumačenje ugarsko-hrvatskog kralja
kako posjeduje pravo krunjenja bosankom krunom.

Da je Sigismund doista zastupao ideju svog prava na bosansku krunu, može se vidjeti
iz isprava ugarske kancelarije za njegove vladavine. Naime, položaj Bosne se tumačio

na temelju starih ugarsko-hrvatskih prava o „krunskoj zemlji“, pa se Bosna naziva „naša
kraljevina“.170 Kako objasniti Sigismundovu zaokupljenost Bosnom u kojoj je, počevši

od 1404. godine konstantno upadao da bi u svoju milost primio nekadašnjeg neprijatelja
hercega Hrvoja Vukčića 1409. godine, te tako pod izravnu vlast stavio sjeverne i zapadne

krajeve Bosne? Problem postaje mnogo jasniji ako, ne gubeći uvid u prethodno potpoglavlje, Sigimundovu politiku promotrimo kroz želju da oko sebe oformi krug vjernih
velikaša, te preobrazi kraljeve ovlasti ustrajući na „ideji centralizacije“.171

Čitajući P. Engela, (koji doduše cijelu Slavonju smatra južnom Mađarskom i svaka
mu bosanska utvrda koju kontrolira ugarsko-hrvatski kralj postaje Ugarska172) koji razbijanje Hrvojevog otpora, utemeljenje Zmajevog reda (udruge kraljevskih pouzdanika),

te
postavljanje za namjesnike nedavne protivnike, smatra neprijepornim znakom Sigismundovog trijumfa nad Bosnom.173 Dalje autor govori kako se kralj, kada se u jesen 1410. godine „posljednji put okrenu Bosni“ prema Srebrenici, „ozbiljno zanosio idejom o krunidbi
bosanskom krunom“.174

Nakon toga slijedi rečenica u kojoj autor iznosi da se kralj predomislio i „konačno potvrdio kralja Ostoju kao gospodara Bosne“.175 Time je zapravo cijela
priča oko Sigismundove želje da se okruni bosanskom krunom za P. Engela završena. I

obični bi čitatelj smatrao to autorovim propustom jer u članku znakovitog naslova Neki
problemi bosansko-ugarskih odnosa ne raspravlja o ovom fenomenu. Zaista bismo mogli
nazivati cijelu stvar povijesnim fenomenom ako vodimo računa da od početka Bosanskog

kraljevstva pa sve do njegovog pada, imamo samo ovaj jedan slučaj kada ugarsko-hrvatski kralj polaže pravo na bosansku krunu. Mnogo više pozornosti tom pitanju posvetio je
M. Ančić koji smatra kako je Sigismundu najvjerojatnije kruna bila nedostupna, pa nije

mogao obaviti svečani obred kako je to bilo ustanovljeno za Tvrtka I. Bosansku su krunu,
po autoru, već u proljeće 1410. godine ponijeli bosanski velikaši i kralj Ostoja u južne krajeve. No, ipak je ugarsko-hrvatski kralj bio nemoćan u potpunosti provesti centralizaciju,

koja sama po sebi podrazumijeva ukidanje individualiteta Bosanskog Kraljevstva, jer nije
mogao prisiliti na poslušnost bosanske velikaše.176 S druge strane pak autor analizira otpor

bosanskih velikaša za koje smatra da su imali iste ideje i kao ugarsko-hrvatski kralj, ali željeli su ih ostvariti na mnogo manjem teritorijalnom području. Tako na primjeru Sandalja
Hranića i Pavla Radinovića objašnjava kako su, ostajući uz kralja Ostoju, zapravo koristili

situaciju da bi „i sami izgradili isti tip vlasti (na svojim posjedima) koji nastoji ostvariti
ugarsko hrvatski kralj“.177 No, da se tu nije radilo o pobuni i da velikaši i dalje prihvaćaju Sigismundovo vrhovništvo vidljivo je na autorovom primjeru kada Sandalj Hranić

govori dubrovačkom poklisaru zašto je pogubio Pavla Radinovića. Naime, samo petnaest
dana nakon Sigismundova poraza od izmirenih bosanskih velikaša i Turaka 1415. godine,

Pavlu Radinoviću odrubljena je glava zbog nevjere prema ugarskom kralju!178 Ovakvu,
današnjem promatraču zaista nepojmljivu situaciju M. Ančić je objasnio pozivajući se na
spomenutu legendu o Kotroman Gotu koji dobiva Bosnu od ugarskog kralja. Dakle, Kotromanići vladaju Bosnom po „volji ugarskog kralja te stoga ugarski kralj u zemlji i nad

njom ima određena prava, ali ne i pravo sam se okruniti bosanskom krunom ili pokušati
na drugi način kršiti običaje i zakone“.179 Zapravo bosanski kralj, ali tada i velikaši, imaju

pravo oružjem braniti svoju „čast“ i „pravdu“, a da pritom ne dovode u pitanje „vrhovno gospodstvo“ – „u takvom je, dakle, misaonom sklopu bilo moguće voditi rat protiv
ugarsko-hrvatskog kralja, braneći „stare i dobre običaje zemlje“, i istodobno kažnjavati

nečiju „nevjeru“ prema tom istom kralju, koja bi se u takvom slučaju mogla manifestirati
u negiranju bilo kakvih njegovih prava“.

Bosna u Srednjem vijeku

Odnos Tvrtka I. Kotromanića (1353. – 1391.) i Ludovika I. Anžuvinca !

Komentiraj

Tvrtko I., sin Stjepanovog brata Vladislava, će se od početka vladavine nazivati banom, za razliku od svog strica. No, ipak te početne godine njegove vladavine odražavati
će svojevrsnu krizu banovih pokušaja da oko sebe stvori krug odanih podanika.

Upravo će
tu njegovu početnu nesnalažljivost iskoristiti ugarsko-hrvatski kralj Ludovik koji će pokušati nanovo definirati okvire bosansko-ugarskih odnosa.

Tako će kralj, sada sa čvrstom
pozicijom vlasti, pridobivati pogranične velikaše što će Tvrtko I. u početku smatrati njihovom nevjerom tj. otkazivanjem njihove poslušnosti. Ban se „u stvarnim situacijama“ suprotstavljao kraljevim pokušajima da izravno uspostavi odnos s njegovim podanicima.

Događaji oko imenovanja fra Peregrina za bosanskog biskupa u Đakovu, a pogotovo njegovog nasljednika Petra, samo će produbiti različito shvaćanje odnosa između kune sv.
Stjepana i bosanskog bana, uskoro kralja.139 Činjenica kako je papa Inocencije VI. samo

bulom potvrdio Petrov izbor govori da je po svemu sudeći iza tog izbora stajao sam kralj.
Takav razvoj događaja nije odgovarao Tvrtku i njegovim „gledanjem na ulogu biskupa i
biskupije“ u Đakovu.140 Biskup Petar će tražiti vraćanje biskupiji posjeda u Usori na što

Tvrtko pristaje tek kraljevom intervencijom. Možda je još izrazitija slika lošeg odnosa
biskupa i bana vidljiva u Petrovom presretanju Tvrtkovih pisama namijenjenih lektoru
Ivanu. Iako je izvijestio kralja, Petru očito nije bio drag kraljev odgovor da bude milostiv

prema lektoru Ivanu, pa je cijelu stvar iznio i u Beču pred skupom prelata i laičkih velikaša koji su se dogovarali o poslovima kraljevstva.
Nezaobilazno je opisivanje arhiđakon Gala Ludovikove potvrde Tvrtkove banske

časti u Bosni i Usori. Zbog toga mu je Tvrtko zauzvrat predao Hum, na kojeg je kralj
polagao pravo ženidbom Stjepanovom kćeri Elizabetom. Dalje spomenuti arhiđakon Gal
navodi kako se u drugom dijelu tog sporazuma iz 1357. godine Tvrtko obvezao kralju na

punu vjeru što nas navodi da su sporazumom ponovno uspostavljene veze koje su postojale u doba Stjepana II./IV.142 To ustupanje Usore i za P. Živković znači kraljev ustupak

Tvrtku zbog Huma. Potrebno je napomenuti kako je Ludovik nakon što je potvrdio Tvrtka, ali i brata mu Vuka za bana, traži da uvijek jedan od njih dvojice boravi na njegovom
dvoru, dok će se drugi baviti iskorjenjivanjem hereze.143 Autor izriče kako je Bosna na taj

način stavljena u „zavisan položaj prema Ugarskoj, pa su joj na taj način onemogućene
bilo kakve konkretnije akcije“ prema susjedima.
Sljedeći značajni događaj zbio se 1363. godine kada je Ludovik u dva navrata poveo
vojnu na Bosnu, i to preko Donjih Krajeva prema Jacjcu pa zatim kroz Usoru i Sol. Kralj

je nastojao tu vojnu opravdati kao pohod protiv hereze, što je poprilično upitno jer je još
u doba pomazanja biskupa Petra trajala istraga o crkvenom stanju na tom području. U
izvješću koje je upućeno na papinsku kuriju ne spominje se Bosna, pa možemo zaključiti

kako je papa tada zadovoljan banovim i franjevačkim naporima po tom pitanju.145 Iako je
prodor Ludovikove vojske uspješno zaustavljen pitanje je može li se to definirati porazom
ako proučimo ciljeve trenutnih protivnika. U potrazi za odgovorom na to pitanje M. Ančić

iznosi nekoliko zanimljivih pogleda. Tako autor zaključuje, ako ćemo na spomenuti sukob
gledati kao na Ludovikov podvig protiv hereze, onda možemo reći kako je kralj doživio
neuspjeh. No, ako uzmemo u obzir tvrdnje Ivana Aproda kako je kralj želio slomiti pobunjenike, te ako tome nadodamo da se Tvrtko tri godine nakon sukoba titulira banom
milošću Božjom i gospodina kralja Ludovika – onda ne bismo mogli pohod zamišljati

promašenim. Nezaboravljajući i to kako vojne u promatranom stoljeću znače ujedno i
nanošenje štete, te kako Ludovik vojsku drži obično šest tjedana, uvidit ćemo da se tu

unaprijed nije pretpostavljalo dugotrajno ratovanje.146 Ipak, historiografija nudi i rješenje
po kojemu se „Ludovik „digao“ na Tvrtka s namjerom da uzme tobožnja kraljevska prava
„in regno Bosne“ (…) jasno pokazuje osvajačku ćud Anžuvinaca“.
Ostavljajući po strani stvarne namjere i želje ugarsko-hrvatskog kralja, potrebno se
koncentrirati na događaj koji slijedi tri godine nakon Ludovikova upada u Bosnu. Naime,

tada je ugroženo Tvrtkovo banovanje od vlastitog brata, subana, Vuk. U takvoj situa ciji će ban tražiti kraljevu pomoć, pa Ludovik vojskom prodire sa sjevera i dolazi pod
Bobovac što pomaže Tvrtkovom vraćanju na vlast.148 Mađarski povjesničar Pàl Engel,
sagledavajući činjenice po kojima je Tvrtko svrgnut u veljači 1366. da bi se već u ožujku

te godine u pismu Veneciji ponovno nazivao banom Božjom i Ludovikovom milošću,
smatra nemogući zbog kratkog vremenskog roka. Naime, P. Engel iznosi kako Ludovik
nema snagu za takav pothvat koji se odigrao u mjesec dana, jer uspoređujući ugarske
kasnosrednjovjekovne vojne zaključuje da je „pohod zahtijevao barem 2 do 3 mjeseca,
ne računamo li vrijeme potrebno za put bana u Ugarsku, za njegovo primanje na dvoru,
njegovo poklonstvo kao vazala, te s tim povezane neophodne pregovore“149. Pismo koje je

ban uputio Veneciji autor smatra da se tu vjerojatno radi samo o optimističnom izvješću,
te kako „odlučnu ugarsku ofenzivu“ koja vraća Tvrtku vlast „treba datirati u nešto kasnije
vrijeme“.150 Čitajući M. Ančića koji u kratkom vremenskom roku ne vidi nikakav kamen
spoticanja, dobivamo sliku zbog čega su Ludovik i Tvrtko 1366. godine brzo pronašli

zajednički jezik.
Naime, bilo je govora o Tvrtkovim pokušajima da oko sebe skupi sebi
odane ljude i čini se kako mu to još nije polazilo za rukom što je bilo u totalnoj suprotnosti s njegovim patrimonijalnim konceptom vladanja. Tadašnja politička situacija gdje
Ludovik 1365. godine poduzima pohod protiv Turaka i zauzima Vidin, te tako uspostavlja
odnos sa carem Ivanom V. Paleologom (koji će doći u Ugarsku i tražiti pomoć), ali tu su i
problemi na zapadnim granicama kraljevstva i bračni dogovori sa Habsburzima. U takvoj
situaciji Ludoviku je neophodan saveznik i svjestan je zaleđa bosanskog bana tj. dinastije
iz koje se regrutiraju oni koji obnašaju tu dužnost u Bosni. Zato vrlo lako, a i brzo, dolazi
do dogovora između Tvrtka i Ludovika.151 Ne treba smetnuti ni s uma činjenicu, ako već
promatramo odnos kralja i bana kao odnos seniora i vazala, da Tvrtko posjedu prava na
kraljevu pomoć u kriznim situacijama (kao što je upravo bio i navedeni sukob sa bratom
Vukom).
U jesen 1377. godine Tvrtko će se proglasiti kraljem Rassie, Bosne Maritimeque kako
ističe M. Ančić153, ili je Tvrtko tada kako smatra P. Živković „kralj Srbije, ali je još uvijek
ostao s titulom bana Bosne. Čak ga i naredne godine 24. rujna /1378./ Dubrovčani tituliraju kao kralja Raše i bana Bosne“154. No, ostavljajući bilo kakve rasprave o samo činu i
mjestu krunidbe kao bitno se nameće M. Ančićevo mišljenje da taj čin ne unosi nikakve
promjene u odnosu ugarsko-hrvatskog kralja, te bosanskog gospodara.155 O tome može
posvjedočiti i Tvrtkovo priznanje iz 1385. godine, nakon Ludovikove smrti, o obvezama
„dužnih službi i vjernosti“ onima koji naslijede ugarsko-hrvatsko prijestolje. Tvrtkovu
privezanost ugarsko-hrvatskom kralju svjedoči i njegova ženidba kćerkom Ludovikova
štićenika Ivana Stracimira, Dorotejom koja je živjela sa Ludovikovom majkom. Takvo
kraljevo uplitanje u ženidbu bosanskog vladara nije bio stran običaj pa je i na intervenciju
Karla Roberta Stjepan II./IV. oženio Elzabetu, kćerku kujavskog vojvode Kazimira.156
Ipak, Tvrtkova krunidba stvara „bar teorijsku, napuklinu u odnosima izmedju bosanskoga
i ugarsko-hrvatskoga sustava moći“.157
Zapravo ovim probranim odabirom događaja trebalo je uočiti kako promjenom dinastije na ugarsko-hrvatskom prijestolju ipak dolazi do nekakvih promjena u odnosu kralja
prema bosanskim vladarima. Stjepan II./IV. i Tvrtko I. će pokušati vratiti odnos u njegov
prijašnji kalup, što neće niti malo biti moguće jer su Anžuvinci imali jak dinastički osjećaj pa se počinje graditi seniorsko-vazalni odnos vezan uz dinastiju. Tako se „putanja
političkog klatna definira dvjema krajnjim točkama, s jedne strane dinastičkoga a s druge
strane novoga, transpersonalnog državno-pravnog shvaćanja naravi kraljeve vlasti (…)
Stjepan IV. i Tvrtko I., nastojat (će se) zadržati što je moguće bliže točki dinastičkog
shvaćanja“.158
Ne upuštajući se u analizu Tvrtkovih stajališta nakon Ludovikove smrti, te sukoba
unutar ugarsko-hrvatskog kraljevstva prouzročenih nastalim vakuumom kraljeve smrti
(Tvrtko I. tek 1387. godine ulazi u spomenuti sukob), potrebno je istaknuti sljedeće. Naime, M. Ančić se koristio rezultatima S. Džajinim o heraldici. Na Stjepanovom i Tvrtkovom grbu (prije nego je postao kralj) moguće je pronaći ugarski simbol dvostrukog križa,
tj. dva križa na konjskom pokrovcu što bi označavalo Bosnu kao krunsku zemlju. No,
nakon što se Tvrtko proglasio kraljem ne nalazimo više dvostruki križ, nego dinastički
anžuvinski grb u kombinaciji s srpskim dvoglavim orlom. Dakle, Bosna „nije više ugarska
krunska zemlja, nego samo vazalni član sistema Archiregnum Hungaricum, a njezini kraljevi su kraljevi iznad dvaju kraljevstava (Bosne i Srbije) u vazalnom odnosu s dinastijom
Anjou“

Bosna u Srednjem vijeku

Prvi novci koje su samostalno kovali bosanski vladari…

Komentiraj

Prvi novci koje su samostalno kovali bosanski vladari pojavili su se tek u prvoj polovini XIV vijeka, za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića.

Nažalost, historijski izvori nam ne govore o tome gdje se nalazila njegova kovnica, niti kada je tačno počeo sa ovom izuzetno unosnom aktivnošću koja je, kao isključivi vladarev monopol (regalno pravo), obezbjeđivala znatna materijalna sredstva vladarskom dvoru. Ban

Stjepan je za vrijeme svoje vladavine razvio široku aktivnost kovanja novca te se njegove kovanice javljaju u većem broju različitih vrsta. Uglavnom su rađene po uzoru na novce koje su tada kovali Bribirski (Šubići), Mletačka republika, Dubrovnik i Srbija. Sličnost banovog novca sa novcem susjednih zemalja trebala je poslužiti da se što prije i što l

akše njihov novac istisne iz banove zemlje, kao i da se njegov novac proširi po susjedstvu, ali i da se u samoj Bosni on lakše primi i sigurnije uđe u upotrebu. Najčešći motiv zastupljen na prvim bosanskim novcima bio je prikaz bana na prijestolju s mačem s jedne, i sa predstavom Isusa na prijestolju s druge strane.

Pored pojednostavljene sheme kovanja novca sa isključivim bosanskim predznakom, kovnica bana Stjepana proizvodila je i 1) novce s jedne strane bosanski a s druge dubrovački, 2) s jedne bosanski a s druge srpski, 3) falsifikate dubrovačkog novca, i 4) falsifikate napola srpskog, napola dubrovačkog novca.

Ban Tvrtko je nastavio aktivnost svog prethodnika te je i sam kovao vlastiti novac koji nam je poznat u samo dvije tipološki različite vrste. Unatoč tome, Tvrtkovi banski novci spadaju u ljepše i bolje novce bosanskog srednjovjekovlja.

Na njihovoj izradi su posebno bili angažovani dubrovački zlatari koji su na molbu bana za njega izrađivali vrhunske kalupe za kovanje. Odlukom od 18. marta 1365. godine dubrovačko Vijeće umoljenih (Consilium Rogatorum) dozvolilo je majstoru Radoju da za Tvrtka izradi 12 kalupa, ali pod prijetnjom da će mu se odsjeći ruka ako izradi koji komad više.

Dugo se vremena u nauci smatralo da Tvrtko za vrijeme kraljevanja nije kovao svoj novac, ali su takva mišljenja oborena pronalaskom srebrenog dinara kovanog u kotorskoj kovnici sa natpisom T : REX : BOS – NE : > : RASIE.

Za kralja Tvrtka se veže i jedan od najljepših primjeraka novca čitavog srednjeg vijeka – to je čuveni četverostruki zlatnik, u nauci poznat pod tim imenom jer je, u poređenju sa tadašnjim mletačkim dukatom, bio četiri puta teži.

Na zlatnoj pločici debljine 1mm, širine 30 mm i težine 14.05 g, iskovan je, na aversu: lav i natpis + MONETA AUREA REGIS STEPHANI, i na reversu kraljevski grb sa natpisom + GLORIA TIBI DEUS SPES NOSTRA.

U nauci je danas uglavnom općeprihvaćeno da ovaj zlatnik pripada kralju Tvrtku, međutim, Ivan Rengjeo, koji ga je prvi objavio i opisao smatrao je da se on treba pripisati kralju Stjepanu Tomaševiću. Svoju tezu temeljio je na argumentima da prikaz lava na aversu predstavlja grb

Brankovića, kojim je pripadala kraljica Mara, supruga Stjepana Tomaševića. Njegovim argumentima je Mihailo Dinić suprotstavio pisani arhivski podatak iz marta 1393. godine u kojem se spominju ducatos domini regis Bosne magnos quatordecim, znači veliki dukati bosanskog kralja.