Arhiva kategorije: BiH u Osmanskom carstvu

Dan kada je 20.000 Bošnjaka branilo Osmansko carstvo kod Galipolja !

Na uskom prostoru Bosfora i Dardanela sudarile su se tadašnja najmoćnija vojna sila Engleska udruzena sa drugim silama Antante i jedna iscrpljena Osmanska carevina.

Bitka na Čanakaleu koja je u Evropi poznatija kao Bitka na Galipolju bila je jedna od najzešćih bitaka u Prvom svjetskom ratu.

Tokom Prvog svjetskog rata protiv Osmanlija su ratovali vojnici sa svih sedam kontinenata.Pritisnuti silinom udara Osmanlije su potrazile spas na Balkanu,animirajući balkanske dobrovoljce,mahom Bošnjake.

Cijenu svog opstanka turski narod morao je platiti sa 253.000 poginulih ali da nije bilo takvog otpora današnji svijet bi mnogo drugačije izgledao.

Među zrtvama bilo je i mnogo Bošnjaka.Po nekim izvorima oko 15.000 a po nekim i 20.000 Bošnjaka učestvovalo je u ovoj bici a više stotina njih je postalo šehidima.

Kako su Srbi naselili prostor današnje Bosne i Hercegovine-kolonizacija !

Propast kraljevine Bosne i dolazak Osmanlija na naše prostore prouzrokovalo je teške posljedice na etnički sastav stanovništva.

Za razliku od BIH koja je brzo pala pod osmansku vlast i koja odmah uklopljena u osmansku vlast dok su ostale zemlje sistematski pustošene i razarane sve do kraja XVI  stoljeća.

Da bi mogli koristiti opustošene zemlje Osmanlije su pribjegle njihovom naseljavanju.

To su radili pomoću kolonista iz reda domaćeg stanovištva u prvom redu Vlaha i Srba.


Ovi stanovnici su naselili prostor između rijeka Bosne i Vrbasa, zatim prostor Vrbasa i Une i to nakon bitke na Mohaču i pada Jajačke banovine.

Srpski historičar Vladimir Ćorović u „ Istorija Jugoslavije“ o značaju ovih seoba kaže :


„ U našoj narodnoj istoriji ove seobe koje su u većoj mjeri počele od sredine XV. veka imaju neobično veliki značaj.

Srpska naselja šire se jedno vreme do St.Andrej i Temišvara. Na zapadu su došli do Krke, Ogulina i Žumberka.


Mi smo se u ropstvu pod Osmanlijama širi ne manje, nego kao da smo imali najekspanziviju svoju državu“.

Tajne Starog grada i kule Zmaja od Bosne: Skoro pa je nepoznato da se unutar tvrđave nalazila Sultan Fatih Mehmed-hanova džamija !

Kula Gradačac: Tajne Starog grada i kule Zmaja od Bosne

Kroz tunele koji su nekada bili jedini ulaz, danas šetaju mnogobrojni turisti.Kompleks Starog grada čine tri ulazne kapije zatim transportna kula sa čardakom,sahat kula,te zgrada grdaske biblioteke.

Nekoliko soljeća unazad podzemni hodnici predstavljali su zvaničan ulaz u kulu i tu su bili raspoređeni strazari.

Skoro pa je nepoznato to da se unutar tvrđave nalazila Sultan Fatih Mehmed-hanova dzamija,koja je prema dokumentima komieisje za očuvanje spomenika BIH bila od kamena,sa drvenim krovom i munarom.

“Građena je svakako prije 1711.godine što odgovara historijskim činjenicama,iako nosi ime Mehmeda el-Fatiha,a napuštena je 1878.godine kada je vojska austrougarske zatvorila kapije”.

Pod zemljom na ovom lokalitetu kriju se mnoge tajne poput postojanja srednjovjekovnog grada,a tu su i razni podzemni oblici i utvrđeni topnički polozaji građeni u osmansko doba.

Pod zaštitiom drzave su od 1962.godine a 2004.godine kompleks je uvršten na listu nacionalnih spomenika BIH.Iako je kula koja je glavni dio kompleksa građena prije nego što je vlast pripala Huseinu Gradaščeviću,ona se uobičajeno naziva “KULA ZMAJA OD BOSNE”.

IZVOR: PREPOROD.INFO

Kako je današnji Sanžak 1877.godine izdvojen iz sastava Bosanskog vilajeta

Administrativno-teriotirjalnim promjenama iz 1865.godine,Bosanski i Hercegovački ejalet spojeni su u Bosanski vilajet kojeg su činili : Sarajevski,Travnički,Bihaćki,Banjalučki,Zvornički,Hercegovački i Novopazarski sandzak.

Odlukom Porte jula 1872.godine,Novopazarski sandzak izdvojen je iz Bosanskoj vilajeta i priključen Niškom sandzaku,koji je ulazio u sastav Rumelijskog Vilajeta.

Od ova dva sandzaka osnovan je poseban Novopazarski vilajet.Ovakva podjela zadrzala se kraće vrijeme a nakon toga vraćeno je na stanje kakvo je bilo do juna 1872.godine.Novopazarski sandzak je ponovo izdvojen iz sastava Bosanskog vilajeta gdje je ostao sve do 2.februara 1877.godine.Tada je priključen Kosovskom vilajetu.

Ovakvim potezima osmanska diplomatija je vješto spasila Sandzak da padne u ruke Austrougarskoj,naredne godine.

Boj pod Banjom Lukom-kako su Bošnjaci razbili Austrijance i sačuvali Bosnu (opis bitke) !

Izvor : Hamdija Kreševljaković iz knjige objavljenje 1936.godine u izdanju islamske dioničke štamparije.Tekst je preuzet iz “Kalendara Narodne uzdanice”

August 4.,nedjelja 1737.godine,dan Boja pod Banjom Lukom.Taj dan je zlatnim slovima upisan u historiju BIH kada je vojska Bošnjaka branila svoju čast pred neprijateljem Autrijske vojske daleko nadbrojnije sile ali neuporedive hrabrosti sa Bošnjacima koji nijesu obraza dali.

Naime,na Travničkom polju skupila se lijepa vojska sa svih strana s kojom je Ali paša krenuo oko 20.preko Jajca i Varcara na Podrašnicu.Tu je ostao nekih 10 dana da sačeka još i one koji ne stigoše na Travničko polje.

U Jajcu mu je predat kapetan Dombal koji bijaše zarobljen kod Jurkovića.Na Podrašnicu stigoše i pobjednici sa Bilajskog polja i osloboditelji Ostrovice i Kulen Vakufa sa Muhamedbegom Fidahićem. najzasluznijim sinom Bosne ponosne u ovim teškim danima.

S Podrašnice opremi Ali-paša Mehmedbega Fidahića sa svojim delijama Travničanima,Duvnjacima,Varcaranima i Ključanima da se priblize Banja Luci kako bi u najkritičnijem času stigli u pomoć.

U najvećoj tajnosti sagrađen je prelaz preko Vrbasa negdje između sela Bosića i krmina tri sata od Banja Luke.Koliko je bilo boraca ne zna se tačno ali svakako ih je moglo biti oko 15.000.

U nedjelju 4.augusta spusti se ova vojska na Banjalučko polje.

Ovako je bila raspoređena : Na desnom krilu bio je Mehmed beg Fidahić s krajiškim kapetanima na lijevom alajbezi od četiri sandzaka sa zaimima i spahijama a u centrumu Ali-paša sa janjičarima i vojskom od 32 kadiluka koji su predvodile kadije.

Oko podne zametne se strašna bitka i nakon dva sata Bošnjaci izvojevaše pobjedu.Od carevaca više se potopilo na Vrbasu nego što je palo na bojnom polju.Kada je pao mrak carevci su se počeli povlačiti istim putem kojim su i došli.Strašan se boj bio oko mosta pokraj grada dok su Bošnjaci prekršili put do tvrđave.

U dnevniku princa Hulgburhausena zabiljezeno je da se pet prinčeva hvatalo za rep konja kako bi umakli preko Vrbasa na drugu stranu.U prvom jurišu poginula su tri konja pod Fidahićem a on ranjen i gologlav sa sabljom zaletio se među neprijatelje i ziv se povratio.

Samo s takvim junaštvom kaze Bešagić,Bošnjaci su mogli tolikoj sili odoljeti.

U samom boju poginulo je oko 600 Bošnjaka a 300 400 carevaca a preko 1000 njih se utopilo u Vrbasu.

Najznamenitiji Bošnjak XVI stoljeća-prvi čovjek koji je uočio da Osmansko carstvo propada-najveći mislilac svog vremena: Hasan Kafi Pruščak !

Izvor : Zuhdija Adilović
HASAN KAFIJA PRUŠČAK
(951-1024 / 1544-1615)

Negativne promjene i slabost Osmanskog casrstva uočile su mnoge ličnosti tada a među njima i naš zemljak Hasan Kafi Prušćak (1544-1615).Smatra se najznamenitijim misliocem XVI stoljeća kod Bošnjaka.Marljivo je prikupljao građu po instanbulskim bibliotekama te na vojnim pohodima u Mađarskoj gdje je bio i svjedok problema.

Rodom je iz prusačkog kraja gdje je obnašao duznost kadije Prusačkog kadiluka a cijeli zivot se kretao između obrazovanja i nauke zatim administracije i politike sa druge strane.Nakon što je osmanska vojska dozivjela poraz u Bici kod Siska 1593.godine Hasan Kafi je uočio negativnu posljedicu ovog poraza.

Uočivši niz slabosti koje su porazom nastale on da bi ponudio rješenje problema piše svoje najpoznatije djelo “Temelji mudrosti o uređenju svijeta” koje predstavlja političko-moralnu rasparavu o uređenju drzave.Prva verzija napisana na arapskom jeziku ukazala je sve poteškoće Osmanskog carstva.Kada je izašla ta knjiga veliki vezir Ibrahim paša bio je iz Maglaja a Hasan ga zamoli da knjigu uruči sultanu Mehmedu III.

Sultanu se ovo djelo svidjelo pa učini da ovaj kadiluk Hasan Kafi dobije kao dozivotnu imovinu.Hasan Kafi je ukazao na tri uzročna lanca koja su rezultirala nizom posljedica :

zanemarivanje pravde i upravljanja dobrom politikom-drzavni poslovi se povjeravaju ljudima koji nisu sposobni za njih

nemaran odnos prema savjetovanju razmjeni misljenja i planiranju-oholost velikaša

indolencija u rukovođenju vojskom-vojnici se ne boje stariješina

Djelo je postalo poznato širom Evrope tako da je došlo do niza prijevoda na Francuski,Mađarski,Njemački a prepisci ovog djela nalaze se u arhivima Istanbula,Drezdena,Beča.

Namjesnik Topal Osman-paša i njegove reforme u Bosni-kako je domaće stanovništvo prihvatilo Osman-pašu pa on nije htio iz Bosne !

Osmanska Carstvo je krajem 18. i početkom 19. vijeka najavila nužne reforme u zemlji kako bi uhvatila korak s naprednim evropskim državama za kojima je tada znatno zaostajala. To su bile velike europske imperijalne sile: Velika Britanija, Francuska i Austrija, kao i carska Rusija, koja je također zaostajala za trima spomenutima. Osim toga s Austrijom i Rusijom je Osmanska Carstvo imala dugu granicu oko koje je vjekovima ratovala, u početku uspješno, a kasnije s promjenljivom srećom.

Poslije neuspjeha s Austrijom u Bečkom ratu (1683. – 1699.), Osmanska Carstvo je morala napustiti neke ranije osvojene teritorije u Europi i povući se na novu granicu koja je na našem području išla rijekama Unom i Savom. Zbog takvog nepovoljnog položaja Porta je odlučila provesti neke neophodne promjene u državnoj upravi i vojsci. Glavni nositelji reformi su bili sultani Selim III. (1789. – 1807.) i Mahmud II. (1808. – 1839.).

Sadržaj ovih reformi objavljen je 3. studenog 1839. godine pod nazivom “Hatišerif od Gülhane“, a sveukupne mjere i načela te objave nazvane su “Tanzimat-i hayriye” (“Spasonosne odredbe”). Ove reforme je objavio sin i nasljednik sultana Mahmuda II., Abdulmedžid (1839. – 1861.) koji je na taj način nastavio djelo svoga oca.

Bosna i reforme

Pošto je Bosanski pašaluk tada bio najistureniji dio Osmanske Carstvo prema zapadnoj Europi, Porta je nastojala i u tom dijelu Carstva što prije provesti spomenute reforme. Međutim, provođenje reformi u Bosanskom pašaluku išlo je veoma sporo i uz velike poteškoće. Glavni razlog je bio taj u protivljenju bosanskih prvaka, koji bi tim promjenama izgubili svoje privilegije.

Zbog pokušaja nametanja reformi izbila je 1831. godine pobuna bosanskih begova na čelu s Husejn-kapetanom Gradaščevićem, nazvanim “Zmaj od Bosne”. On je, podržavan od većine bosanskih prvaka, uspio pobijediti sultanovu vojsku na Kosovu koja je krenula protiv pobunjenika, a zatim je u Travniku zbacio vezira i preuzeo mjesto sultanovog namjesnika u Bosni.

Tražio je pregovore s Portom zalažući se za autonomiju Bosne u okvirima Osmanskoga Carstva, ali u tome nije uspio. Husejn kapetan je sa svojim pristašama poražen od nove sultanove vojske na Palama kod Sarajeva 1832. godine. Zato je bio prisiljen da, prešavši sa svojom svitom u Slavoniju, preko Save, potraži zaštitu od Austrije.

Nakon pada Husejn-kapetana, u Bosanskom pašaluku su često smjenjivani namjesnici. Oni su pokušavali provesti započete reforme, ali u tome nisu uspijevali, jer su skoro svi bili korumpirani ili nesposobni. Za to vrijeme su bosanski feudalci i dalje pružali snažan otpor reformama i poticali pobune protiv sultanovih namjesnika.

Zbog toga je Porta sredinom 19. vijeka (1851.- 1852.) uputila u Bosnu posebnog emisara Omer-pašu Latasa da sredi stanje i omogući provođenje reformi u pašaluku. Omer-paša je uspio za relativno kratko vrijeme slomiti otpor bosanskoga plemstva, ali je pri tome pokazao netoleranciju i posebnu okrutnost prema pobunjenicima. Na svirep način je pobio i doslovce uništio većinu bosanskih begova i drugih prvaka, koji su bili nositelji bošnjačke ideje toga vremena i vodeći društveni sloj u tadašnjoj Bosni i Hercegovini.

Poslije intervencije Omer-paše Latasa, centralna vlast je nastavila provoditi reforme u Bosanskom pašaluku, ali sada uz mnogo manje otpora. Trebalo je proći deset godina od Omer-pašinog krvavog pohoda na Bosnu, da bi reforme počele davati vidljivije rezultate i u Bosanskom pašaluku. To se dogodilo za mandata vrijednog i sposobnog namjesnika Topal Šerif Osman-paše. On je imenovan za bosanskog vezira 23. siječnja 1861. godine. Na tom položaju je ostao sve do 25. svibnja 1869. godine. Poslije njegova odlaska pa sve do okupacije 1878. godine, tj. za nešto više od devet godina, izmijenjalo se dvanaest namjesnika u Bosanskome pašaluku.

Topal Osman-paša se rodio blizu grada Smirne-Izmira u Maloj Aziji 1804. godine. Pošto je stekao solidno vojničko obrazovanje, bio je neko vrijeme pomorski časnik, a zatim je službovao u Egiptu kod poznatog valije Muhammeda Alija, osnivača suvremenog Egipta. Poslije je i sam bio namjesnik u više ejaleta, a prije dolaska u Bosnu bio je beogradski muhafiz (zapovjednik grada). Nakon povlačenja iz službe umro je u Carigradu 1874. godine.

Prema pisanju historičara Hamdije Kreševljakovića, Osman-paša je bio “lijepo izobražen, pun iskustva, vrlo napredan i neobično marljiv. Bio je veliki turski rodoljub, pa je napredak Bosne smatrao i napretkom Turske. Bosnu je tako zavolio, kao da je u njoj ponikao … U Bosni je proveo reforme koje je zaveo Mahmud II., a nastavio Abdulmedžid” (1839-l86l.)

Između mnogih dobrih stvari koje je Osman-paša napravio u Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu iz 1916. godine navodi slijedeće:

  •  izgradio je dobre kolske putove sa kamenom podlogom, kakvih ranije nije bilo, kako bi se roba i putnici brže prevozili;
  • riješio je problem velikog broja izbjeglih Bošnjaka, koji su 1860. – 1863. godine protjerani iz Srbije, sagradivši za njih nova naselja u sjevernoj Bosni: Kozluk, Brezovo Polje, Gornju Aziziju (B.Šamac), Donju Aziziju (Orašje), Orahovu (kod B. Gradiške) i Bosansku Kostajnicu.
  • ustrojio je 16 bataljuna redovne vojske koja je služila za obranu Bosne te uveo obavezu nošenja uniformi i cipela za vojnike, po europskom uzoru;
  • sagradio je prvu vojnu bolnicu u Sarajevu, a od prihoda Gazi Husrev-begova vakufa i dvije civilne bolnice, za muškarce i žene;
  • otvorio je ruždije, prve svjetovne škole za mlade Bošnjake, kako bi se bolje pripremili za život;
  • osnovao je prvu modernu tiskaru u Sarajevu, gdje je počeo izlaziti nedjeljni list “Bosna” na bosanskom i turskom jeziku;
  • uspostavio prvu brzojavnu vezu preko Bosne, iz Europe prema Carigradu i dalje prema Indiji;
  • utemeljio prvu tkaonicu sukna u Sarajevu kao dioničarsku udrugu;
  • izgradio dosta javnih zgrada po Bosni, a najpoznatija je sadašnja zgrada Konaka u Sarajevu.

I pored toga što je učinio dosta dobroga za napredak Bosne i Hercegovine, a posebno za grad Sarajevo, Osman-paša je imao dosta neprijatelja koji su željeli njegov odlazak s mjesta sultanovog namjesnika u Bosni. To je došlo do izražaja 1867. godine, kada je postojala opasnost od nemira u susjednoj Srbiji. Za smjenu Osman-paše naročito je bila zainteresirana Rusija, koja je preko svog generalnog konzula u Sarajevu Šćulepnikova nastojala da to ostvari. On je optužio Osman-pašu da se nezakonito obogatio kupujući konfiscirana imanja bivšeg gradačačkog kapetana Husejn-bega Gradaščevića. Ipak ove optužbe nisu tada imale željenog učinka. Netrpeljivost ruskih diplomata je prema ovom bosanskom veziru nastavljena. Konačno je krajem 1868. godine stigla vijest iz Carigrada o njegovoj smjeni: Osman-paša je imenovan za namjesnika u Ruščuku, a na njegovo mjesto dolazi bivši komandant osmanske vojske u Bosanskom pašaluku Omer Fazli-paša.

Međutim, Topal Osman-paša nije želio tek tako otići iz Bosne, te je preko svojih veza u Carigradu pokušao zadržati mjesto namjesnika. Osim toga, za njega su se zauzeli muslimani i Židovi u Sarajevu, a njima se pridružio i mitropolit Dionizije. Oni su uputili telegram velikom veziru Ali-paši moleći ga da Osman-paša ostane u Bosni, navodeći mnogobrojne njegove zasluge.

Topal Osman-paša je, nakon obavijesti o premještaju, u veljači 1869. godine krenuo iz Sarajeva. Kada je stigao u Brčko, saznao je da je ponovo postavljen za namjesnika Bosne te se 17. 2. 1869. godine vratio u Sarajevo.

Vanjska politika Topal Osman-paše

Osim zasluga za provođenje reformi u Bosni, Osman-paša je često putovao nastojeći održavati prijateljske odnose sa susjednim zemljama. To je bilo u interesu Porte, jer je Bosanski pašaluk bio dio Osmanskoga Carstva, a Osman-paša predstavnik sultana. Tako je u ožujku 1860. godine Osman-paša dobio zadatak iz Carigrada da, u ime sultana, oda počast austrijskom caru Franji Josipu koji je tada bio u posjeti Hrvatskoj i Dalmaciji. Reformski sultan Abdulaziz (1861.-1876.) je želio da učvrsti odnose sa susjednom Austrougarskom Monarhijom, te je brzojavno uputio spomenutu poruku bosanskom veziru.

Putovanje Topal Osman-paše O putovanju Topal Osman-paše u Rijeku i njegovom prijemu kod austro-ugarskog cara Franje Josipa sačuvano je nekoliko zapisa u domaćim izvorima. Zanimljiv zapis potječe iz ruskih diplomatskih izvora u Sarajevu. Carska Rusija je tada također bila velika sila, kao i veliki rival dviju susjednih imperija – Osmanskog Carstva i Austrougarske Monarhije. Ruski konzulati u Sarajevu i Mostaru s velikom pažnjom su pratili rad sultanovog namjesnika u Bosanskome pašaluku Osman-paše, o čemu smo već govorili. Ocjene ruskih diplomata često su bile subjektivne, jer su oni rad sultanovog namjesnika u Bosni ocjenjivali kroz njegov stav prema hrišćanima pravoslavcima u Bosanskom pašaluku. O odlasku Osman-paše na prijem kod austrougarskog cara Franje Josipa ruski diplomati su zapisali:

“Preostalo vrijeme do svog konačnog odlaska iz Bosne i Hercegovine, Osman-paša je dijelom proveo na putu. Naime, prilikom boravka austrijskog cara Franje Josipa u Hrvatskoj i Dalmaciji, Osman-paša je bio zadužen da ga kao upravnik turske pokrajine pozdravi. Na put je krenuo oko 9. marta (21. 3. 1869. g. po novom kalendaru) i namjeravao pozdraviti cara u Zagrebu. Nisu nam poznati razlozi mimoilaženja: kad je Osman-paša stigao u Zagreb, car je već bio otputovao u Rijeku. Turska delegacija je bila primljena u Rijeci i tada je Osman-paši bio uručen Orden Leopolda, prvog reda. Ostaloj pratnji (Rašid-efendiji – pomoćniku generalnog guvernera, zatim Emin-begu – komandantu žandarmerije, J. Kečetu i ostalima) dati su odgovarajući ordeni. U Sarajevo se (Osman-paša) vratio 15.(27.) marta 1869. godine.”

Stariji bosanski historičar Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekit, čija je “Povijest Bosne” nedavno prvi put tiskana u prijevodu u dva toma na preko 1000 stranica, o susretu bosanskog vezira Topal Osman-paše i austrougarskog cara Franje Josipa u Rijeci 1869. godine je zabilježio:

“Pošto je u to vrijeme austrijski imperator Franc Jozef bio u obilasku Hrvatske, spomenuti valija je, na osnovu telegrafskog naređenja s Dvora, morao da mu izrazi dobrodošlicu, pa je u srijedu 26. zul-kadeta 1285. godine (10. III. 1869.) krenuo iz Sarajeva i tamo otišao. U Rijeci, koja se nalazi u Dalmaciji, dočekao je imperatora l. zul-hidžeta 1285. godine (15. III. 1869.) i tu večer su zajedno večerali. Drugi dan, spomenuti valija je odatle pošao i vratio se u Sarajevo preko Zadra, Metkovića i Mostara.” [5]

O susretu bosanskog namjesnika Topal Osman-paše s austrougarskim carem Franjom Josipom pisao je prije skoro 90 godina i “Glasnik Zemaljskog muzeja” u Sarajevu:

“Godine 1285. (1868/1869.) bude Osman-paša svrgnut s Bosne i imenovan valijom Dunavske pokrajine. Na putu u novoimenovanu službu, dobi u Brčkom vijest, da je opet ponovo imenovan na Bosnu, te se vrati opet u Sarajevo, dne 5. zilkadeta 1285. Kadaje Njegovo Veličanstvo car i kralj Franjo Josip I. posjetio Hrvatsku 1285. godine, ode mu Osman-paša po nalogu Visoke porte, da čestita dolazak u Rijeku (Abaciju), te se nakon dva dana opet vrati preko Mostara u Sarajevo. Napokon bude svrgnut po drugi put i, predav upravu bosanskom defterdaru, krenu u Carigrad 13. safera 1286. godine u utorak. On je slao mnogo mladića iz Sarajeva u Carigrad, da se poduče raznim obrtima kao u tabakluku (kožarstvu) i postolarstvu (kundurdžiluku), a neki od ovih i dandanas žive.” [6]

S druge strane, o posjetima austrijskog cara Franje Josipa Rijeci i drugim dijelovima Hrvatske ima više podataka u austrijskim i hrvatskim arhivima, kao i u novinama i časopisima iz tog vremena. Prema navodima istraživača povijesti Rijeke Igora Žica, Franjo Josip je posjetio Rijeku četiri puta i “uvijek je bio bolje dočekan od Hrvata, nego od njenih drugih stanovnika”.

U prvoj posjeti Rijeci Franjo Josip je bio listopada 1852. godine, nakon što je posjetio Zagreb gdje ga je dočekao ban Josip Jelačić. Tada je austrijski kralj došao u “poplavljeni grad okićen monarhijskim cmo-žutim i austrijskim bijelo-crvenim zastavama”. Naime, s 10. na 11. listopada te godine došlo je do izlijevanja Rječine, što je izazvalo poplavu u Rijeci. Kasnije je po naređenju Franje Josipa iskopano novo korito Rječine. Tako je Rijeka 1855. godine dobila sadašnji Mrtvi kanal.

Susret s carom Franjom Josipom

Druga posjeta Franje Josipa Rijeci 1869. godine je za nas zanimljivija, jer je tada došlo do susreta cara Franje Josipa sa sultanovim izaslanikom, bosanskim vezirom Topal Osman-pašom. Istražujući ovaj posjet Franje Josipa Rijeci, Igor Žic nije pronašao podatke o njihovom susretu. O toj carevoj posjeti kratko je napisao: “Potom je car došao u Rijeku zajedno s Elizabetom (caricom) 14. ožujka 1869. godine. Par je stigao iz pravca Karlovca, produžio je potom prema Senju, te dalje, Vojnom krajinom do Petrinje i Bjelovara.”

Iako je povijest Rijeke prilično dobro istražena: objavljeno je više knjiga iz te oblasti, kao i brojni članci u raznim časopisima i drugim publikacijama, nigdje se ne spominje boravak bosanskog vezira u Rijeci 1869. godine i njegov prijem kod austrougarskog cara Franje Josipa, koji je tada bio u Rijeci. Takvih podataka nema niti u Arhivu grada Rijeke. Na kraju je ipak nađen izvor koji je potvrdio navode bosanskih historičara o posjeti Topal Osman-paše Rijeci 1869.godine. Te davne godine u Rijeci su izlazile tjedne novine na talijanskom jeziku pod nazivom “La Bilancia” (Vaga). U broju 12. toga lista, koji je izišao u subotu 20. ožujka 1869. godine, na 1. i 2. strani govori se o svečanosti koja je priređena 15. ožujka 1869. godine u čast Njegovog Veličanstva Franje Josipa I. (“Francesco Giuseppe I.”) u Gradskom kazalištu u Rijeci (Il Teatro Civico di Fiume). Iako se u ovom članku ne opisuje vezirov prijem kod cara, navedeno je da je ovoj svečanosti prisustvovao i bosanski vezir sa svojom pratnjom. Najzanimljiviji dio tog članka u slobodnom prijevodu glasi:

“Predsjednika vlade, koji se pojavio u kazalištu nekoliko minuta prije dolaska Njegovog Veličanstva, okupljena publika pozdravila je gromoglasnim ‘elyen‘. Kazalište je bilo osvijetljeno, iako je bio dan. Bio je to prekrasan prizor, ne toliko zbog neobičnih ukrasa koji nisu bili sasvim prikladni, te su se svodili na nekoliko zastava koje su bile postavljene oko svijećnjaka, nego zbog prekrasnih toaleta dama i raskošne odjeće ministara i ostalih naših istaknutih građana u raznovrsnim sjajnim odorama, među kojima je najveću pažnju privlačila odora gubernatora Bosne, vezira Osman-paše i njegove pratnje, koji je došao kako bi odao počast Njegovom Veličanstvu u ime sultana … ”

Iz ovog članka se može naslutiti da je slijedećeg dana Franjo Josip primio bosanskog namjesnika Osman-pašu i njegovu pratnju u svojoj rezidenciji, i tom prilikom im dodijelio spomenuta odlikovanja. Očigledno je da je bosanska delegacija, na čelu s Osman-pašom, izazvala određeno zanimanje, ali i divljenje Riječana njihovim raskošnim i živopisnim odorama. Kako navodi Muvekit, drugog dana se vezir sa svojom pratnjom, preko Zadra, Metkovića i Mostara vratio u Sarajevo.

Osman-pašino putovanje u Rijeku i prijem kod austrougarskog cara Franje Josipa I., bila je njegova posljednja službena posjeta na dužnosti sultanovog namjesnika u Bosni. Već 25. svibnja iste godine Osman-paša je pozvan u Carigrad, a za novog namjesnika u Bosnije imenovan Safet-paša (1869. -1871.).

Na kraju možemo konstatirati da je i ovaj zadatak, kojeg je dobio od sultana, bosanski namjesnik Topal Osman-paša uspješno obavio, kao što je to činio i ranije. Provodeći sultanove reforme, učinio je mnogo za napredak Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Bosanski historičar Mustafa Imamović tvrdi da su se široki muslimanski slojevi u Bosni i Hercegovini držali pasivno prema Osman-pašinim reformama, ali da su te reforme faktički bile priprema za veliki preokret u životu naroda u Bosni i Hercegovini, koji će uskoro nastupiti austrougarskom okupacijom 1878. godine.”

Historijom naše domovine: Šta je to vakuf ?

Vakufi su šerijatski utemeljene i osmišljene organizacione forme za činjenje dobrih djela, na kojima je u dobroj mjeri, uz zekat, kao jedan od stubova islama, u materijalnom pogledu počivala islamska civilizacija.

Vakuf predstavlja poklonjenu imovinu koju je neki imućni čovjek (vakif) dao u dobrotvorne svrhe kako bi od toga društvo u cjelini imalo određenu korist.

Nastanak vakufa u Bosni i Hercegovini vezan je za dolazak Osmanlija i širenje islama među domaćim stanovništvom. Poklanjanje vlastite imovine za opće dobro sugerira se i u Kur’anu i u Hadisu, tako da je uvakufljavanje imovine postalo sastavni dio islamske civilizacije.

Cilj uvakufljavanja je trajna dobrotvorna svrha (opće dobro).  Posebna pažnja vakufima poklanja se u doba tanzimata odnosno reformi. Da je ova praksa postojala i na našim prostorima dokaz su nam brojne džamije, mostovi, škole, imareti ali i imena raznih gradova.

Vakuf kao imovinska zadužbina ima vjersku, pravnu i društvenu narav. Vjerska narav vakufa temelji se na božijoj objavi te praksi božijeg poslanika. U vrijeme božijeg poslanika Muhammeda a.s. institucija vakufa postaje pokretač ukupnog razvoja zajednice muslimana. Podstaknuti kur’anskim učenjem muslimani su se natjecali u činjenju dobrih djela te odatle tolika želja i potreba za pomaganjem siromašnih i svih onih kojima je pomoć potrebna.

Pravna narav vakufa temelji se na činjenici da je vakuf uvijek tretiran kao dio islamskog prava, uvijek je bila obavezna njegova sudska registracija.

Društvena narav vakufa proističe iz činjenice da kur’ansko učenje navodi ljude da razmišljaju o činjenju dobrih djela kako zbog zasluge na vječnom svijetu tako i zbog rješenja velikog broja problema u ljudskoj zajednici koji su nastali zbog siromaštva. Uvakufljavanje imovine u korist općeg dobra vremenom je dovelo do toga da vakuf preraste u instituciju najšireg značenja i značaja u nastojanju da se ideja solidarnosti i pomaganja organizirano primijeni u ljudskoj zajednici.

Vakuf je dao značajan doprinos vjerskoj, ekonomskoj i socijalnoj sferi razvoja društvene zajednice. Naravno ogroman značaj ova institucija je imala na cjelokupan razvoj Bosne i Hercegovine pa tako i za nastanak gradova te za njihov dalji razvoj.

Prihodi koje su donosili vakufi trošeni su na održavanje i obnavljanje objekata za finansiranje njihovih gradskih djelatnosti, plaće raznih službenika, izdržavanje učenika, siromaha, nemoćnih itd. Uslov je bio da se u vakuf da ona imovina koja bi stalno mogla donositi prihode i vječno služiti cilju za koji je namijenjena.

Institucija vakufa posebno je njegovana od strane osmanske države i njenih najviših uglednika – sultana, vezira, beglerbegova, sandžakbegova i mnogih drugih više ili manje poznatih pojedinaca.

Izvršena je podjela vakufa prema svrsi uvakufljavanja pa su tako izdvojeni:

  • vakufi vjerske svrhe: džamije, mesdžidi, musalle, tekije,
  • vakufi odgojno – obrazovne svrhe: medrese, mektebi, biblioteke,
  • vakufi merhametske svrhe: pomoć siromasima, jetimima, učenicima, putnicima, dužnicima, zarobljenicima, bolesnicima,
  • vakufi socijalne svrhe: vodovodi, putevi, mostovi, sahat – kule, šadrvani, bunari, haremi, česme,
  • vakufi privredne svrhe: bezistani, hanovi, zanatske radnje, stanovi i kuće.

Osnivanje vakufa ostvarivalo se kroz pravni čin propisan šerijatskim pravom. Dobrotvor je pred nadležnim sudom (kadijom) i u prisustvu najmanje dva svjedoka (šahida) svojom voljom davao pismenu ili usmenu izjavu, lično ili preko opunomoćenika (vekila) da s namjerom približavanja Bogu (kurbet) izdvaja dio svoje imovine i zaviještava je. Kako bi se postigla pravna valjanost ovog postupka uslovljava se da dobrotvor bude vlasnik imovine koju zaviještava i da ima sposobnost raspolaganja imovinom koja mora biti stečena na zakoniti (halal) način.

Gdje se sve govorio bosanski jezik-IZ PUTOPISA EVLIJE ČELEBIJE !

Evlija Bošnjake biljezi kao Bosnjake i Bosance a njihov jezik bosanski jezik kao bošnjački i bosanski.Tako Evlija čak spominje da su stanovnici Bosne i bosanskih mjesta Bošnjaci a čak da su Bosanci,odnosno da govore bosansko odnosno bošnjački jezik.

Ovakva su njegova osobna svjedočenja o obitovanju Bošnjaka i prisustvu bosanskog jezika u Bosni,Hrvatskoj,Srbiji i Crnoj Gori :

-Kasabaa Jagodina: Cjelokupno njeno stanovništvo su poturi koji govore bošnjački (Putopis,68).

-Grad Beograd : Premda su Beogradski muslimani poturi,oni ipak znaju srpski,bugarski,bošnjački i latinski način govora (istilah) (91).

-Grad Srebrenica : Stanovnici su Bošnjaci.a raja su im Bugari i Srbi (99)

Selo Počinje kod Han Pijeska : To je bošnjačko selo na visokoj planini (100)

-Kara Orman kod Knina (današnji crni lug).Ona je kod Bošnjaka (Bošnjakluk) poznata kao Kara Ova.

-Grad Banja Luka,jezik im je bosanski.Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kazu Haso itd (214)

-Grad Sremska Mitrovica : Za vrije vašara govori se bošnjački,srpski i bugarski (353)

-Grad Uzice : Govori bosanski jezik (383)

-Grad Morović kod Šida.svi stanovnici su Bošnjaci.

Grad Ilok-svi stanovnici su Bošnjaci

Izvor : Saff.ba PUTOPIS EVLIJE ČELEBIJE

Bosanski krstjani su i nakon prihvatanja islama koristili bosančicu na nišanima i stećcima-Mustafa Ćeman !

Izvor : Mustafa Ćeman bibliograf

Kako piše poznati bh bibliograf Mustafa Ćeman bosanski krstjani primanjem islama nisu napustili svoju kukturnu baštinu niti svoj bosanski jezik i svoje pismo.

Krstjani si u toku XV i XVI stoljeća ispisivali svojim jezikom i pismom epitafe umrlim na stećima i nišanima.

Jedan od takvih primjera je i dijak Ahmet musliman raniji pripadnik Crkve bosanske koji krajem XV stoljeća “kreše stećke na kojima natpise urezuje bosančicom”.