Arhiva kategorije: BiH pod A-U upravom

Historijom-Bosanskohercegovački ustanak (1875.-1878.)

Najveći značaj za dalja zbivanja u B. vilajetu imao je bosanskohercegovački ustanak koji je trajao od 1875. do 1878. Započeo je u Hercegovini da bi zatim zahvatio dijelove zapadne i istočne Bosne, Sandžaka, Makedonije i Bugarske.

Ovaj ustanak je pokrenuo složeno istočno pitanje (tj. pitanje dalje sudbine Europskih prostora O.C). On je takođe izazvao rat Srbije i C. Gore (1876), a potom i Rusije (1877) protiv O.C. Ta zbivanja aktivirala su cjelokupnu europsku diplomaciju i postavila pitanje opstanka O.C.


Socijalni ciljevi ustanka na području Vilajeta su rušenje postojećeg agrarnog sistema i stvaranje slobodnog seljačkog posjeda (što ovaj ustanak čini seljačkim). Politički pak, ciljevi bili su oslobađanje od osmanske vlasti i ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom.

Nastojanja da se ovaj pokret postavi na širu platformu uključivanjem bosanskih muslimana i da se tako zadrži teritorijalna i administrativna cjelovitost BiH nisu uspjeli. Na Kosijerevskoj skupštini je odnijela prevagu crnogorska struja, koja nije dozvolila stvaranje “provizorne vlade” Hercegovine, a njenog zagovornika Miću Ljubibratića je udaljila iz redova ustanika.


Za razliku od ove, Jamnička skupština iz decembra 1875. nastojala je da ujedini sve ustanike. Nakon što su Srbija i Crna Gora objavile rat Porti (u proljeće 1876) ustaničko vođstvo je proglasilo ujedinjenje Bosne sa Srbijom koja je Mileta Despotovića uputila za komandanta ustaničkih snaga u Bosni, a u isto vrijeme su hercegovački ustanici proglasili ujedinjenje sa Crnom Gorom i bili uključeni u crnogorsku vojsku.


Međutim, porazom ustanika u Crnim potocima od 4. 08. 1877., bosanski ustanak je dospio u krizu iz koje se više nije mogao podići i postići raniji domet. U međuvremenu je ustanak izgubio oslonac i na službenu srpsku vladu, pa su ustanici uz pomoć slavjanofilskih krugova krajem septembra 1877. osnovali privremenu vladu na čelu sa Rusom Vladimirom Joninom.

Time je ustanak nastavio da egzistira, ali su se sva pitanja daljeg razvoja događaja u vezi sa Bosnom i Hercegovinom već nalazila u rukama velikih sila. Bosanskohercegovački ustanak (1875–1878) bio je sukob sa velikim razmjerama.


Smatra se da je za tri godine njegovog trajanja samo iz Bosanskog vilajeta stradalo oko 150.000 ljudi. Pratila su ga i ogromna materijalna razaranja, glad i druge teškoće. Iz Vilajeta je na prostor A–U prebjeglo od 150.000 do 200.000 ljudi. Po tim svojim dimenzijama ovaj ustanak je naišao na snažan odjek i punu solidarnost koja se ogledala u pružanju različitih vrsta pomoći i podrške ustanicima i izbjeglicama.


U Europskim diplomatskim zbivanjima za dalju sudbinu BiH prevagnula je zainteresiranost A–U koja datira iz ranijeg perioda. Naime, Austrija je još od 18. stoljeća kao učesnik u podjeli interesnih sfera na Balkanu, nastojala dobiti BiH. A-U je od 1815. bila prisutna na ovom području ne samo kao politički već i kao važan ekonomski faktor. Uspostavila je mrežu konzulata u drugoj polovini 19. stoljeća i pomno je pratila sva zbivanja.

Trgovinskim ugovorom iz 1862. dobila je od O.C. privilegovan status na području Vilajeta. Zatim je nizom bilateralnih ugovora sa Rusijom (Berlinski memorandum i Rajhštatski dogovor iz 1876. te Budimpeštanska kovencija iz 1877) uspjela od nje, kao glavnog konkurenta, dobiti saglasnost da u pogodnom trenutku može zauzeti BiH.


Pod utjecajem Srbije ustaničko vođstvo je donijelo memorandum, koji je upućen svim Europskim silama, da se Bosna pripoji Srbiji, a Hercegovina Crnoj Gori, ili da BiH dobije autonomiju u okviru O.C., što se smatralo prijelaznim rješenjem na putu njenog konačnog prisjedinjenja Srbiji. Europske velesile Velika Britanija, Francuska i Njemačko carstvo su do izbijanja bosanskohercegovačkog ustanka (1875–1878), podržavale opstanak Osmanskog carstva i tako sprječavale njegovu podjelu.

Od tada su promijenile stav i nisu podržavale po svaku cijenu cjelovitost Osmanskog carstva. Pokušavale su da nagodbama ostvare svoje pretenzije na ovom prevažnom strategijskom području za Europu i Aziju. Konačna odluka o daljoj sudbini Bosne i Hercegovine donijeta je na kongresu Europskih sila u Berlinu.

Na “Groblju heroja” u selu na jugu Mađarske smiraj je našlo 487 duša Bošnjaka,pripadnika Bošnjačke regimente !

Na groblju heroja na jugu Mađarske smiraj je našlo 487 duša Bošnjaka vojnika iz Prvog svjetskog rata.Leze tako zaboravljeni od svih.

Ginuli su za drzavu u kojoj su zivjeli.Bošnjaci su uvijek bili odani drzavama u kojima su zivjeli.

Na spomeniku stoji :

“U spomen hrabrim Bošnjacima,zrtvama Prvog svjetskog rata,preminulim daleko od kuće i ovdje sahranjenim.Postavila samouprava mjesta Nagyharsany uz potporu Ministarstva odbrane Republike Mađarske.

Bitka na Monte Maletti se odigrala 7.juna 1916.godine kada je porazena italijanska armija i u kojoj je poginulo 208 Bošnjaka,pripadnika Druge bh regimente austrougarske vojske,poznatije kao Bošnjačka regimenta.

Ova regimenta je jedna od najodlikovanijih jedinica u A-U vojsci a njeni pripadnici su se poznavali po fesovima koji su bili sive boje u ratu a crvene u miru.

Na današnji dan 1885.godine u 10 sati,prvi tramvaj u Sarajevu počeo je sa radom !

Da ne bi uzalud izrovali bečke ili peštanske ulice Austro-Ugari su odlučili konjsku zeljeznicu kako su tada nazivali tramvaj,isprobati u Sarajevu.

Tako se u ljeto 1884.godine počelo sa iskopavanjem sarajevskih ulica i polaganjem tramvajskih šina.

Prva tramvajska pruga u Sarajevu bila je duga 3,1 kilometar.Tada je napravljena samo jedna traka pa se tramvaj vraćao istim šinama.

Bilo je propisano da jedan konj ne smije voziti više od dva kruga kako se ne bi iscrpio,Johan Hanke bio je prvi tramvajdzija.

Prvi tramvaj je zvanično počeo sa radom 1.1.1885.godine u 10 sati.Sva četiri kola za osobni promet stajala su pred stanicom u Ferhadiji a pred njima su se okupili zemaljski poglavar Appel,civilni adlatus Nikolić zatim predstojnici Zemljaske vlade i Gradsko poglavarstvo.

Cijela ova svita je sjela u kola i za 13 minuta odvezla se do gradskog kolodvora.

Izvor : Historija.ba

Kako je Austro-Ugarska zaposjela Bijeljinu,Zvornik i Srebrenicu nakon Berlinskog kongresa (opis) !

OKUPACIJA BOSNE I HERCEGOVINE OD STRANE AUSTROUGARSKE-IZVOR: Mustafa Imamovic „Historija Bošnjaka“,1992. Grupa autora „Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata“,1998. Mehmedalija Bojić „Historija Bosne iBošnjaka“. Vedad Biščević „Bosanski namjesnici Osmanskog doba 1463-1878“,2006.

              Berlinski kongres je prekretnica veoma bitna za Evropu,naročito za Balkan kao vazno strateško mjesto za mnoge velike sile tog perioda.Berlinski kongres je i prekretnica vema bitna za Bosnu i Hercegovinu i njen dalji razvoj prepusten Austro-Ugarskoj.

Berlinski kongres naime je bio skup velikih sila tog vremena Njemačke,Austro-Ugarske,Francuske,Velike Britanije,Italije,Rusije i Osmanskog Carstva,koji je pod vodstvom Oto Fon Bizmarka odrzan od 13.juna do 13.jula 1878.godine u Berlinu.

            Ono što je bitno izdvojiti jeste da je Berlinski kongres imao veliki značaj za Bosnu i Hercegovinu i njenu historiju.Kongres koji je donio mnogo promjene u svakom segmentu zivota na ovom prostoru,s posebnim akcentom na prostor sjeveroistočne Bosne.

          Podrucje Balkana,sve njegove zemlje,a naročito Bosna i Hercegovina,vijekovima su pruzale otpor svim stranim silama,tako da i ova odluka o okupaciji Bosne od strane A-U nije naišla na blagonaklonost domoćeg stanovništva,koje je još jednom pokazalo da zna pruziti otpor velikim silama,iako znatno slabiji po naoruzanju,al puno jači emotivnim nagonima i inatom probuđenim i osviješćenim nacionalnim identitetom.

ZAPOSIJEDANJE BIJELJINE

Još 20.septembra naređeno je da se sa tribatalijuna otputi cestom prema Bjelini do Donjeg D r agaljevc a. Svrha joj je bila, da štiti XIII. diviziju na lijevom boku i istraži, da li su istinite vijesti o sakupljanju ustaš’a kod Bjeline. Dva dana prije toga disponovan je jedan odjel 24. pješ. pukovnije u B rez ovo Polje, a jedna satnija odatle do Vrša n a, da zaposjedne most preko potoka Onjic e, te ga očuva,

dok ne stigne brigada. Na 19. sept. pako otišle su ostale čete 24. pješ. pukovnije u Dubrave (izmegju Br čkog i Gradačca), da razoružaju to i okolna sela. Megjutim se pojavi na mostu deputacija muslimank koja ponudi predaju mjesta. Na tu vijest povrati se pukovnija još isti dan iz Dubrave u Brezovo Polje. Ali u to se stadoše oveće

ustaške čete približavati mostui onu satniju neprestano uznemirivati. Ona se jedva mogaše braniti od napadaja. Napokon joj stiže pojačanje, te ustaše moradoše uzmaknuti.

Izjutra 20. sept. zaputi se 24. pješ. pukov. iz Brezova Poljai ugje popodne bez zapreke u B j elin u, koju odmah razoruža. U mjestu nagje 2 časnikai 18 momaka redovitih turskih četa, a osim toga tri topa, četvera kola za municiju i veliku zalihu baruta.

ZAPOSIJEDANJE ZVORNIKA I SREBRENICE         

Ustaše se bijahu razbjegle prema Zvorniku. Poslije zaposjednu ća Tuzle biše postepeno razoružana ostala mjesta tuzlanskog kotara, a zatim je valjalo udariti na Zvornik, pošljednje uporište ustaša, koje se bijahu skupile u sjevero-isto č nom kutu B o s n e. Tu se očekivaše ozbiljan otpor prema suglasnim vijestima, koje otuda stizahu. 26. septembra bi odabran za dan navale na to mjesto.

Ali dan prije toga dogje iz Zvornika izaslanstvo, da se pokloni SzApAry-ui u ime ostalog stanovništva preda grad. Ujedno moljaše deputacija, da Zvornik što prije zaposjedne. Zvorničane ne mogaše naime muftija plevljanski prisiliti, da mu se pridruže; ne uspjevši ni u Srebrenici, ode muftija u Višegrad iotada iščeznu s bojišta. SzApAry naredi XXXI. diviziji, da odmah pogje prema Zvorniku, te ve ć 27. sept. prije podne zaposjede irazoruža mjesto 23. pričuv. pješač. pukovnija bez ikakva otpora.

U tvrđavi nađe 44 topa i mnogo municije. Preksutradan (29. sept.) bi također zaposjednuta i razoružana S r e b r e n i c a, pošto je taj dan došla deputacija srebreničkih građana pred zapovjednika XXXI. divizije, poklonila mu se i molila, da u isto doba zaposjedne i njihovo mjesto. Tu je bilo osam topova i nešto municije. Tako eto padoše sva znamenitija mjesta sjevero-isto čne Bosne u ruke c.ikr. četa. Još je samo trebalo pacificirati krajeve, koji leže južno od spre čke doline,inapokon uspostaviti spoj 3. s 13. zborom, koji je operirao u jugo-isto čnom pravcu…

Okupacija sjeveroistične Bosne od strane A-U: Prešli su Savu zatim udarili desnom obalom prema Brčkom pa dalje prema Tuzli !

Izvor : Grupa autora “Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata 1998.godina”

Zanemarujući interese stanovnika članom XXV Berlinskog ugovora A-U je od Evropskih sila dobila mandat da okupira i upravlja pokrainama Bosnom i Hercegovinom.

                   Prije nego je krenula navala na Posavinu zapovjednik druge vojske Filipović izdao je naredbu po kojoj će se ravnati oba zborna zapovjednika pri izvođenju operacija.Najprije ce četvrti zbor pod zapovjedništvom barona Bienerhta kod Samca preći preko Save zatim će udariti desnom obalom Save prema Brčkom i zaposjesti prelaz tog mjesta a odatle ce krenuti na Tuzlu.

                Dotle će treći zbor drzati ustaše između Doboja i Gracanice te istom onda krenuti naprijed kad 4.zbor uzmogne prodrijeti kroz Majevicu planinu.Prema toj osnovi pređe 4.zbor preko Save kod Šamca 14.septembra izjutra te napredovaše tako dobro da je već 16.septembra zaposjednuo veći dio zemlje između Save i podnozja Majevice.Gradačac zauzese čete iz lagana okršaja.

              Suradan navališe zajedničkim silama vojska okupatora prema Brčkom,i ubrzo se razvi ljut boj u koji su mogli biti samo pješaci divizije okupatora,dok se nije našlo zgodno mjesto za topove koji su djelovali izvrsno i poceli rusšiti obliznje kuće.Borba je trajala sve do osam sati u vecer.Otpora jeste bilo,ali se Brčko ipak moralo predati jakom mocnijem okupatoru.Mnogi su pobjegli u Majevicu,iza sebe ostavili municiju.

Međutim ustanici se nisu predavali te se učvrstiše na planini Ozren u pokušaju da pruze otpor.15.septembra ponovo se zametnu borba koja je trajala nekoliko sati ali malo gubitaka zivotnih.    Zbor stupaše ovim redom: centrum s topništvom i svim povozom igjaše cestom preko Svjetlice iBrijesnice zaštićen 54.i61. pješač. pukovnijom te 3. poljskim lova čkim batalijunom ; lijevo se pomicaše brigada generala Brucknera s pet batalijuna po brdima Trebovac-planine, a desno ostatak IV. divizije prema hanu Karanovcu. Pri čuvna pješač. pu- kovnija br. /0. pogje preko Maglaja, Rakovca, Lukavca, Milina selai Devetka prema hanu Pirkovcu, da spoji ostale česti 3. zbora.

Povoz se ušljed olujai kiša prošastih dana jedva pomicaše razrovanom cestom. Konji napokon obnemogoše, te im momčad 39. pješač. pukovnije priteče u pomoć. Na veče 17. sept. stigoše čete u G r a č a nic u. Ostavivši tu dva batalijuna 61. pješa č. puk. kao posadu krenu 3. zbor dalje : kao lijevo krilo napredovaše bilom Majevice pl. 49. pješač. pukov., koja imagjaše itu svrhu, da uspostavi svezu s 4. zborom ; desnom stranom stupaše jaka pobočnica. Sva mjesta, kojim zbor progje, biše razoružana i predadoše se bez otpora. l tako bez ikakve zapreke stiže zbor 19. sept.- na ve če u Miri č in u.

Sutradan nastavi hod kod D o b o š n ic e, a jedan vod 7. husarske pukovnije pogje na razvigjanje predjela. Kod hana Pirkovca sastade se s ophogjom 70. pri čuv. pješač. pukovnije, koja je preko Maglaja i Lukavca dovle stigla. Pošavši još nešto više od 1 km. cestom udariše husari na ustašei odmah se povratiše, da jave stožeru 3. zbora, koji još isti dan popodne stiže do hana Pirkovca.

Na to biše izaslane predstraže prema Husini, L j u- ba č ama i Modracu, a 49. pješ. pukov. u Šikulje. Uz- velike napore izvršila je svoju zada ću 70. pješač. pukovnija. Ona je 17. sept. izjutra krenula iz Doboja, ikasno na veče došla u Maglaj. Tu se je sutradan zorom prevezla na desnu obalu Bosne, pa odmah prešla preko Ozren-planine (Kraljica Ozren 884m). Uz mnoge patnje prešla je vodomegju BosneiSpreče,iprenoćila zapadno od Lukavca, a 19. sept. stigla u Lukavac.

Odatle do doline Turja nskog p o t o k a verala se je kroz prašumu, te oko 11 sati prije podne prispjela u Milino selo, koje je bez zapreke razoružala. Megjutim se je njezina prethodnica sastala s ča-sničkom ophogjom, koja je bila izaslana iz Gračanice, da uspostavi spoj. Sutradan (20. sept.) pomicaše se kolona – po odredbi, koja joj stiže od zbornog zapovjednika – prema Poljic u. Tu udari na ustaške čete, koje brzo rasprši. Odatle krenu 21. sept. prema Ljubačama, da – po stiglom nalogu zbornog zapovjednika – s boka i s legja opkoli mnogobrojne ustaše s redovitim turskim četama, koje su bile zapažene u šan čevima na Ravnoj Tr eš n j i. Ali do toga ne dođe.

Na današnji dan 1893.godine za drugog reis-ul-ulemu imenovan je Mehmed Teufik ef. Azabagić

Na današnji dan 1893.godine za drugog reis-ul-ulema imenovan je Mehmed Teufik ef. Azabagić u periodu Austro-ugarske vladavine nad BiH.

Azabagić je rodjen u Tuzli 1838.godine. Poticao je iz ugledne i bogate porodice Azabagića. Osnovno i srednje obrazovanje je završio u Tuzli, zatim je otišao u Istanbul na studije islamskih nauka.

Bio je imam, hatib, vaiz, a vršio je funkciju i kadije. Isticao se odličnim organizacionim sposobnostima i pročuo alim i pedagog. U penziju je otišao 1909.godine, ostatak života je proveo u Tuzli, gdje je preminuo 1918.godine.

Inat kuća-priča o bosanskoj tvrdoglavosti !

Ova građevina koja predstavlja vrijedan kulturno historijski objekat BiH simbol je bosanske tvrdoglavosti inata i upornosti.


Nekada se nalazila na desnoj strani Miljacke na mjestu koje danas krasi vijećnica.


Izgrađena je sredinom 17.vijeka a dospjela je u centar pozornosti kada je počela izgradnja vijećnice 1892-1894.godina.


Kada je AU odlučila da izgradi vijećnicu pojavila se potreba za uklanjanjem nekoliko objekata sa tog prostora.

Među tim objektima bila su dva hana i ova kuća.

Kuća nije na prvi mah smetala nego kasnije kada zbog razvoja tramvajskog saobraćaja.


Austrougarska vlast tražila je da otkupi tu kuću koja je smetala njihovim planovima.Međutim kada su se obratili vlasniku ove kuće starom Benderiji on je žustro odbio.

Nudili su mu mnogo više novca nego sto je vrijedila ta kuća ali on je i dalje odbijao.


Jedino što su uspjeli dogovorit sa vlasnikom jeste da se kuća ćerpić po ćerpić prenese na drugu obalu Miljacke te da se pored toga da i kesa dukata.
 
Kuća je promijenila dosta vlasnika od Benderije do danas a od 1997.godine u njoj se nalazi renomirani nacionalni restoran.


U unutrašnjosti je zadržan tradicionalni bosanski izgled.Preovladavaju drvo sećije mali stolovi i sećije a na policama staro bosansko suđe poput ibrika.


Nisu mogli Austrougari novcem kupiti bosanski duh i tvrdoglavost.


Izvor : visit.ba

Inat kuća

Susret sa Bošnjacima Rusije iz XVIII stoljeća-svjedok Osman Bjelopoljac !

(…)”Nakon šestodnevnog zadržavanja u Moskvi gdje smo izvršili sve potrebne pripreme za put krenuli smo prema Stambolu.

Prolazeći ulicama na periferiji Moskve s obje strane puta sretali smo na prozorima kuća ljude iz Rumelije i Bosne koji su stajali u redovima i tu izašli da nas pozdrave.
Isticali su se svojim odijelom i kršnim izgledom.Govorili su i pozdravljali nas na Bosanskom jeziku a pojedini su bili i rođeni Bošnjaci.
Oni su izašli sa velikom radoznalošću da vide naše kočije tu smo razmijenili 5 6 riječi sa onima koji su znali bosanski jezik.

Rekli su :”Mi smo na granici Bosne i Crne Gore i podanici smo vašeg visokog carstva.Prije 5-6 godina neki su naši istovjernici iz vašeg vilajeta došli u ovu zemlju.

Neki su ostali u Kijevu i njegovoj okolini kao straža.Neki od njih su određeni za Crnu Goru”.

Izvor: Ljetopis

Bosanski ejalet i Prvi srpski ustanak-dolazak sultanove vojske pred Beograd !

Ustanak koji je u Srbiji počeo 1804, u O.C. je smatrana za „eškiju” (hajduk, bandit, razbojnik, zulumćar, buntovnik), koja je u to vrijeme označavala protivljenje javnom redu i miru i sigurnosti imetka. Inače eškije je bilo svuda po Balkanu, a osmanske vlasti su preduzimale mjere

za njeno suzbijanje, ali ne i njeno iskorjenjivanje jer su se pripadnici eškije od organa vlasti najčešće skrivali po šumama. Obzirom da je Uzvišena Porta i srpski pokret smatrala zamašnim pokretom eškije, ona mu u početku nije pridavala onoliko značaja koliko je on zasluživao, a kada se ustanak razbuktao bilo je prekasno da se uguši vojskom smještenom u Smederevskom sandžaku. Bosna kao najzapadnija pogranična zemlja O.C., obzirom da je u njoj bilo puno kršćanskog stanovništva, morala je budno pratiti dešavanja u susjednom Smederevskom sandžaku i nastojati da se ustanak uguši ili bar izolira od širenja na njen teritorij.

Prve mjere Visoke Porte za smirivanje ustanka u Smederevskom sandžaku bile su naredba bosanskom valiji Bećir-paši da riješi spor između dahija i kršćanske raje i uspostavi red i mir. Odmah po dobijanju naredba Bećir-paša je skupio vojsku i prešao Drinu kod Koviljače, a zatim preko Loznice putem niz Mačvu krenuo ka Beogradu, a tokom tog

kretanja u početku nije nailazio na otpor od strane ustanika. Međutim, ustanak je već bio uzeo maha, i ustanička vojska je harala u okolini Loznice, Lješnice i Krupnja, a muslimansko stanovništvo ovih mjesta je usljed straha od ustanika mahom prebjeglo preko Drine. Određenih

razmirica između Bećir-paše i ustanika bilo je oko Šapca, a u cilju njihovih otklanjanja, između Bećirpaše i ustanika dođe do pregovora u kojima Bećir-paša daje obećaje ustanicima, da će čim dođe u Beograd pohvatati dahije i iste likvidirati.

Dolazak sultanove vojske pred Beograd je uplašio dahije i natjerao u bjeg Dunavom sve do Ada Kalea. Po pašinom naređenju, tamo ih je sustigao i pogubio Milenko Stojković. U svom izvještaju Uzvišenoj Porti od 14. oktobar 1804. Bećir-paša se hvalio da je pogubio četvoricu

dahija, izmirio raju, te da su knezovi u ime raje obećali da neće napadati na muslimane i da će održavati red. Dok je on radio na sređivanju prilika u Beogradu, ustanici su po Mačvi vršili razna zlodjela „… nož i puška ubijahu, što je muslimansko muško a što je žensko i djeca rastjerano je često golo i boso sa domaćih ognjišta“. Ne uspjevši srediti prilike u Smederevskom sandžaku, Bećir paša se u novembru 1804. vratio u Bosnu.

Ovim je završena prva godina ustanka u Smederevskom sandžaku. U početku ustanka kod velikog dijela prvaka bosanskih muslimana pokazivana je izvjesna naklonost za ustaničku
stvar.

Ustanicima je od nekih čak i dolazila pomoć u municiji. Naročito su se istakli Hadžibeg iz Srebrenice, Sinan-paša Sirčić i Mehmed kapetan Vidajić. Vođe ustanka u Smederevskom sandžaku su po svaku cijenu nastojali pobuniti pravoslavno stanovništvu u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

U tu svrhu razvijena je jaka mreža uhoda po Bosni. U jednom pismu ustanici pozivaju hercegovačke glavare na pobunu jamčeći, da će im se za manje od mjesec dana sastati „… vojske u Sarajevu, gdje je zaire i džebane, svaka blaga i bisera nebrojeno“.

Iako su srpske vođe i dalje nastojale uvjeriti Uzvišenu Portu u svoju lojalnost, ipak to nisu potkrepljivali svojim djelima. Naime, ustanici nisu proganjali samo nasilnike i dahije nego su ustali protiv svega što je muslimansko.

U jednoj nedatiranoj tužbi stanovnika grada Užica i Sokola podrobno su opisani zločini i nedjela koja su ustanici činili nad nedužnim muslimanskim stanovništvom.

Neuspjeh Bećir-paše, i njegova nesposobnost da sredi prilike bile su uzrokom njegove smjene 04. 01. 1805, a na njegovo mjesto je postavljen Sejidi Mustafapaša Smailpašić Novošeherlija, koji je pozvao Bošnjake i Hercegovce da silom uguše ustanak u Smederevskom sandžaku.

Jedan odjel vojske na čelu sa Hasan-pašom Srebrenicom je trebao da napada na ustanike u Smederevskom sandžaku, a drugi odred predvođen Sulejman-pašom da pokori Drobnjake. Sulejman-paša je uspio da pokori Drobnjake, prisilivši ih na ponovnu pokornost i plaćanje danka, dok se Hasan-paša vratio iz pohoda bez uspjeha. Početkom

1806. sultan je izdao dva fermana kojim poziva Bošnjake da u tri kolone udare na ustanike i da jednom odlučnom akcijom konačno riješe pobunu u Smederevskom sandžaku, a da bi taj poziv imao veću težinu ulema je izdala fetvu protiv ustanika. Usljed ovih opsežnih priprema iznenada nakon kratke bolesti umro je bosanski valija.

U ovo kritično doba poslaše ajani Uzvišenoj Porti jedan izvještaj u kojem opisuju stanje u pograničnim dijelovima Smederevskog sandžaka, izvještavajući da su ustanici opkolili N. Pazar, Stari Vlah, Rudo i Pljevlja, a Priboj, Višegrad i Loznicu popalili, upozoravajući na opasnost širenja ustanka na Bosni, tražili od Porte da im pošalje iskusna i valjana vezira.

Pored toga, Bosnu su zadesile i druge dvije nesreće, od udara groma izgorjela je sarajevska barutana i ogromna količina baruta, a zbog velike suše izdala je ljetina, te je bilo teško opskrbljivati vojsku. Mutesarif zvornički i kapetan višegradski Mehmed-paša je uspjeo da protjera ustanike iz Užica, a u gradu je ostavio vojnu posaduZa novog. bosanskog valiju fermanom od 9. 04. 1806. Uzvišena Porta je imovala Mehmed Husrev-pašu. Odmah po

dolasku u Bosnu, novi valija je preduzeo mjere za mobiliziranjem vojske, kojom je namjeravao umiriti Srbe. Već u maju iste godine stigla je u Bosnu vijest kako je Rusija navijestila rat Osmanskom carstvu, što je srpski ustanak činilo još zamršenijim. Ustanici su tokom aprila 1806. godine zauzeli mnoga mjesta u sjeveroistočnoj Bosni. To je iskoristilo mnogobrojno pravoslavno stanovništvo tih mjesta digavši se na pobunu, koja se potom proširila i na zapadnu Bosnu.

Sa osobitom jačinom isticale su se pobune oko Banja Luke, Prijedora, Dubice i Bosanske Gradiške.
Mehmed Husrev-paša je odredio da bosanska vojska krene u tri odjela na ustanike u Smederevskom sandžaku. Desno krilo imalo je operirati prema Novom Pazaru, srednje predveđeno Hadžibegom Srebrenicom i

Sinanpašom iz Goražda, preko Sokola na Valjevo, a lijevo je trebalo osloboditi Šabac, a nakon toga na Paležu se sastati sa Hadžibegom i produžiti Savom ka Beogradu. Lijevo krilo koje je predvodio Kulin-kapetan i kapetan višegradski Mehmedbeg Fidahić prešavši Drinu krenulo je kroz Mačvu i stiglo do ušća Kolubare, prisilivši ustanike da se nakon šest mjeseci opsade Šabca povuku. Dalji prodor bosanske vojske prema Beogradu je bio zaustavljen.

Jedan od najvećih poraza u toku Prvog srpskog ustanka bosanska vojska je doživjela na Mišaru 01. 08. 1806., kada su poginuli Sinan-paša Sijerčić, Kulin-kapetan, i stari Mehmedkapetan sa dva sina. Ponovo je početkom 1807. u Bosni došlo do mobiliziranja vojske, jer je Rusija objavila rat Osmanskom carstvu. Bosna je morala da štiti i granicu sa

Crnom Gorom gdje je upućena vojska predvođena Sunulahbegom, ali se ona nije usudila da izvrši upad na crnogorsku teritoriju jer su je štitile ruske snage. Fermanom od 13. 02. 1807. Sultan je tražio da se Bošnjaci spremaju za rat jer je Rusija zaratila sa Osmanskim carstvom.

Nakon zauzeća Šabca 25. 01. 1807. ustaničke snage su protjerale oko 1.000 žena i djece koje se naseliše u Brčko. Jakov Nenadović kojem se predala posada Šabca je kasnije zauzeo „bez otpora dve bosanske nahije Jadar i Rađevinu“, a jednim pismom Karađorđe mu je naredio da sa

vojskom udari na višegradsku ćupriju „da Bosnu svu upali“. U to vrijeme je stigao i sultanov ferman o spremanju osmanske vojske na srpske ustanike. Već u martu mjesecu 1807. ustanici su upali u Bosnu na više mjesta u okolini Zvornika, što je izazvalo veliki strah kod bosanskih muslimana.

Pored toga oko 30.000 ustanika skupilo se u Kraljevu odakle su namjeravali udariti na Novi Pazar, Varoš, Prištinu i time presjeći izravnu vezi između Bosne i Istanbula. U cilju preduzimanja adekvatnih mjera i sprječavanja ovih planova ustanika, Mehmed Husrev-paša je poslao

10.000 vojnika u Novi Pazar, a preduzeo je akcije i na
razoružavanju kršćanske raje u Bosni. Nepromišljene i neodlučne akcije Visoke Porte uvjetovale su da su ustanici zauzeli mnoga mjesta u Smederevskom sandžaku, a kao vrhunac tih osvajanja bilo je zauzeće Beograda, gdje je ustanička vojska počinila velike zločine nad muslimanima.

L. Ranke, Srpska revolucija, 92-93. (…) Dva dana su tražili (T)urke koji su žurili da se sakriju i ubijali ih. Koje trećeg dana bio još živ – mahom siromasi, prosjaci – otpraćen je u Vidin. Neki su se pokrstili. Od plena ovih krvavih dana obogatili su se Mladen, knez Sima Marković, Vule Ilić i drugi. Slična zverstva vršena su i u Šapcu…“

Konačno shvativši ozbiljnost srpskog ustanka sultan izdaje ferman kojim oglašava da srpski ustanak nije lokalnog značaja nego pitanje od državnog značaja. Također je Uzvišena Porta od šejh ul islama Ataulah efendije isposlovala fetvu koja se zasnivala na načelu da je krv ustanika halal, te je dozvoljeno da se ustaše bez obzira na spol i dob nemilice nište.

Na ovim osnovama preduzeta je akcija protiv Srba te su sofijski serasker Sejid Osmanpašić i niški muhafiz Huršid paša imali na njih krenuti preko Niša, a Mehmed Husrev paša iz Bosne.

Preduzete akcije oko razoružavanja kršćanske raje u Bosni, nisu provedene strogo i dosljedno, o čemu svjedoče dopisi koje su kršćani slali ustanicima – koji su uhvaćeni i predati bosanskom veziru – u kojima ih obavještavaju da su predali samo malo i hrđavo oružje, a da se sve što je valjalo sakrilo i „da se samo čeka da Srbi stignu do Tuzle da će cijela Bosna listom ustati“.

Od pisama nađenih kod uhvaćenih srpskih agenata u okolini Maglaja, razabralo se da su oni imali zadatak pobuniti narod s onu stranu rijeke Bosne. Da ove akcije ustanika nisu bile uzaludne svjedoče podaci da su ustanici predvođeni Jakovom Nenadovićem u aprilu 1807. prešli Drinu niže Zvornika, a zatim popalili Janju i odatle krenuli na Bijeljinu, te da im je pravoslavni narod davao pomoć i olakšao njihovo napredovanje. Saznavši za ovo, zvornički kapetan Ali-paša je preduzeo odlučnu akciju u Posavini, nanio poraz ustanicima i domaćim pobunjenicima, te iste protjerao preko Drine.

Smjena sultana u Istanbulu i nepovjerenje Bošnjaka prema bosanskom veziru Mehmed-paši zbog njegovih simpatija prema Francuzima, a što mu je otežavalo mobiliziranje vojske za pohod protiv ustanika su razlozi da do kraja 1807. nije bilo većih vojnih akcija sa ustanicima. Pored toga bosanski ajani su slali zahtjeve Uzvišenoj Porti da se bosanski vezir smjeni zbog njegovih veza sa Francuzima.

Konačno 1808. zahtjevi Bošnjaka su prihvaćeni i u Bosnu je stigao novi vezir Ibrahim Hilmipaša. Međutim, novi bosanski valija nije bio dorastao svojoj dužnosti, a naišao je na veliko nepovjerenje Bošnjaka. Također je došlo do smjene sultana Mustafe-hana IV, a na njegovo mjesto

postavljen je Mahmud-han II (1808Uzroci slabog odziva Bošnjaka na mobilizacije ogledaju se u tome da su se bosanske spahije i janjičari za cijelo vrijeme ratovanja izdržavali o svom i o zemaljskom trošku, a ne o državnom, što je bilo moguće velikim ratnim nametima na stanovništvo Bosne. Bošnjaci su takođe tvrdili da se vilajetska vojska može dizati jedino kad se radi o odbrani zemlje (Bosne), a šta se sa carevinom događa to njih nije briga, a posebno ih se nije ticalo to što se u Šumadiji pobunila raja.

Stanje u Bosni se konstantno pogoršavalo. Primirje koje je Uzvišena Porta sklopila sa Rusima, nije uspjela iskoristiti za rješavanja pitanja srpskih ustanika, jer se Rusija diplomatski borila da do toga ne dođe. Stalne provale ustaničkih snaga u Bosnu uznemiravali su njeno stanovništvo. Situacija se znatno usložnila kada su ustanici zauzeli Novu Varoš i Sjenicu, a opsjeli Prijepolje čime je prekinuta putna veza između Bosne i Istanbula.

Na ove okolnosti bosanski valija je 1809. preduzeo vojne akcije te ivršio upad u smederevski sandžak, uspjesi osmanske vojske kod Niša natjerali su ustanike da se povuku u unutarnjost Srbije, te ovaj pokušaj odsjecanja Bosne od prijestonice nije polučio uspjehom.
Bosanski valija je 1809. pokušao sklopiti primirje sa Karađorđem, ali te namjere osujetila je Uzvišena Porta ukorom i naredbom da nastavi uznemiravati ustanike.

Na proljeće 1810. odlučio je bosanski valija preduzeti odlučnije akcije protiv ustanika, te je u to ime sazvao sve ajane i kapetane, ukazujući im na položaj i posljedice koje su prijetile zemlji, ako se ustaničkim provalama ne učini kraj. Na ovaj poziv odazvali su se bosanski prvaci i obećali su valiji pružiti pomoć, „… jer biješe svakome dodijalo gledati i slušati: šta srpske ustaše rade od pograničnih muslomana“. Nakon izvršenih priprema na zemaljskom vijeću je odlučeno da Sulejman paša

krene za Sjenicu, Sunullah-paša za Srebrenicu, a Ali-paša za Zvornik.
Bosanski valija je krenuo ka Loznici gdje je bila glavnina ustaničkih snaga. Prema pisanju Bašagića bosanska vojska je imala značajnih uspjeha tokom ovih vojnih akcija u okolini Loznice i Užica, ali pošto osmanska vojska zbog rata sa Rusima nije mogla od Niša pritisnuti ustaničke snage, oni se udružiše i spriječiše Ibrahim-pašin prodor prema Beogradu, a usljed zimskog vremena on bi prisiljen da se vrati u I naredna 1811. kao i prva polovina 1812. prošle su u borbama na granici Bosne i Srbije. Naime, Srbi ohrabreni uspjesima ruske vojske na Dunavu, pojačali su aktivnosti da upadnu u Bosnu, pobune kršćane, te da spoje ustanak sa

Crnom Gorom. Međutim, svi pokušaji prelaska u Bosnu bili su suzbijeni od bosanske vojske, gdje su vođene borbe sa ustanicima. Mir između Osmanskog carstva i Rusije sklopljen 28. maja 1812. u Bukureštu ostavio je srpske ustanike bez Ruske pomoći. Bukureštanski mir nije zadovoljio želje Srba, i stoga ga oni nisu prihvatili. Osolobođena ruskog pritiska Visoka Porta preduzima aktivnosti na konačnom rješenju srpskog ustanka. Veliki vezir Huršid-paša vrši ozbiljne pripreme za ugušenje ustanka 1812/13, a u tu svrhu za bosanskog valiju imenuje Alipašu DerendelijuAli-paša Derendelija. bio je vanredno odlučan čovjek, vrstan vođa i zapovjednik, a pod njegovim vođstvom bosanska vojska će postići značajne uspjehe protiv ustanika.

Prvo muslimansko udruženje u Americi osnovali su Bošnjaci 1906.godine !

Muslimanski imigranti iz cijelog svijeta pocetkom prošlog stoljeća u talasima su doseljavali u Ameriku u potrazi za ekonomskom sigurnošću i bijegom iz političkih kriza.

1890 ih godina Čikago je bio jedan od najvećih svjetskih centara te kao takav magnet za doseljenike.
Bošnjaci su bili među prvim muslimanskim doseljenicima u Čikago a broj muslimana od tada je konstantno rastao.

Malo poznata a veoma zanimljiva ćinjenica je ta što su upravo Bošnjaci osnovali prvu muslimansku organizaciju u Americi i to davne 1906.godine pod nazivom Džemijetul Hajrije koje je imalo za cilj da okuplja muslimane i baštini vjeru i tradiciju Bošnjaka.

Primarna zadaća ovog odruženja bila je skrb nad bolesnim i ukop muslimana kao i dočeg novih muslimana u Ameriku.

Izvor: Resul Mehmedović (DIALOGOS)