Arhiva kategorije: BiH od 1918-1992

“Pokolj od Badnje večeri do Božića”-kako je pijana četnička rulja bacala Bošnjake u Drinu !

Pokolj Bošnjaka Istočne Bosne desio se 1943.godine od 6.januara do 7.januara, poznatiji je kao pokolj od Badnje večeri do Božića.

Ništa jezivije nije bilo kao scene u Višegradu koje su zatekli očevidci. Nije bilo ni pedlja zemlje na kojem nije bilo krvi. Svima kojima su oduzeli život četnici su bacali u Drinu.

Pijana četnička rulja pokupila je sve Bošnjake, a da im je prije toga opljačkala i popalila imovinu. Prema svjedocima tada je bez života ostalo 9200 Bošnjaka Istočne Bosne, među kojima su se nalazili i protjerani Bošnjaci Sandžaka.

Zločin nad Bošnjacima Istočne Bosne vodio je četnički komandant Pavle Đurišić, pod čijom je komandom spasljeno 33 bošnjačka sela, a sve što nije ubijeno, protjerano je s ognjišta.

“Muslimane treba sistematski i fizički uništiti,ostale iseliti u Tursku…”

”Stav četničkog pokreta Draže Mihailovića prema Muslimanima je bio da ih treba sistematski i fizički uništavati u toku rata, a one koji ne budu uništeni, iseliti u Tursku.

Pitanje Muslimanskog stanovništva mora da riješi vlada. Naš narod ih sve više ne želi i moramo ih se riješiti na ovaj ili onaj način”, poručio je tada Draža Mihailović.

Izvor : Iz arhive četničkih zločina / četnička depeša

Bošnjačka elita u prvoj polovini XX stoljeća-borba za autonomiju !

               Borba za autonomiju Bosne i Hercegovine činila se optimalnim političkim programom čija bi realizacija garantirala opstojnost i dignitet Bošnjaka – izvan autonomije Bošnjaci nisu imali ni brojčanih, ni političkih ni ekonomskih pretpostavki za zaštitu vlastitih interesa.

Protivnicima i kritičarima, međutim, zagovor autonomije od bošnjačkih elita bio je, prvenstveno, u funkciji njihovih klasnih stremljenja i ekonomskih pretenzija, kako bi u mikroprostoru, opirući se modernizaciji, zaštićene od konkurencije, mogle sačuvati i unaprijediti svoj socijalni položaj. Usto je osporavana i dobra volja zagovornika autonomije i njena uskladivost s državnim interesima.

Iza autonomije Bosne, stoji utjecajni muslimanski kapitalist Adem-aga Mešić, koji je više puta demonstrirao svoju naklonost prema propaloj monarhiji i odijum prema Srbima. Mešić se opisuje kao “najjači nacionalno-ekonomski kapacitet bosanskih muslimana”, glavni akcionar muslimanskih preduzeća, gospodar muslimanske štampe i osoba koja je finansirala školovanje u Zagrebu glavnine inteligencije okupljene oko JMO, “na čemu mu je ona vrlo zahvalna, a Zagreb još više.”

Kako se bošnjačka elita realpolitike nakon 1918. uglavnom afirmirala u napetosti suodnosa s državnim vlastima i srpskim partijama, njeno objektivno historijsko značenje, njene domete u postojećem društvenom kontekstu, korisno je sagledati upravo iz ugla njenih oponenata koji su je težili podrediti svojim političko-nacionalnim interesima u Bosni i Hercegovini.

Težišno mjesto u razmatranju svakako zauzimaju karakterizacije osoba koje je autor smatrao najistaknutijim političkim ličnostima među Bošnjacima dotičnog vremena. Tu su spomenuta sljedeća imena: dr. Halid-beg Hrasnica, dr. Mehmed Spaho, hafiz Ibrahim ef. Maglajlić, [Hamid-beg] Kurbegović, [Ahmed] Šerić, dr. Atif Hadžikadić, Sejid Ali-beg Filipović, Sakib ef. Korkut, dr. Hamdija Karamehmedović i Šerif Arnautović. Karakterizacije su raznolike i predstavljaju kombinaciju biografskih navoda i ličnih ocjena.

Za Hrasnicu se kaže da od svih pobrojanih likova uživa najveći ugled, premda je čovjek sasvim srednjih duševnih sposobnosti. Prilično je bogat, u doba Austrije stalno je bio uz vladu, izdavao se za Hrvata. Sa Srbima nije imao kontakta, premda mu se ne može zamjeriti da je ikada nešto učinio protiv Srba. Ima razvijen osjećaj pravednosti, a po temperamentu nikako nije za opoziciju.

Dr. Mehmed Spaho je veoma spreman i darovit. Premda je za vrijeme rata predlagao “da se Poćoreku dade počasno građanstvo sarajevsko”, osjećajima više naginje Srbima, jer zna iz srpske pobjede izvući logične konsekvence. Godi mu vlast i čast, a voli novac. Što se tiče muftije Maglajlića, riječ je o najodanijem slugi austrijske uprave, čovjeku koji je slijepo slušao sve što mu je nalagao tadašnji banjalučki okružni predstojnik baron Lazarini.

Među muslimanima nije uživao ugled. Njegov teret je ogroman broj ženske djece, usljed čega mu je i materijalno stanje loše. Maglajlić nema nikakvog političkog stava, ne zna mnogo, “ali najvoli da služi vlast i da se služenjem vlasti koristi.” Kurbegović je izraziti frankovac, voli alkohol, slab je znanjem i nema ugleda među muslimanima.

Šerića određuje njegovo antisrpsko držanje tokom rata, usljed čega je za vrijeme sloma monarhije pobjegao iz Bosanske Dubice u Sarajevo, da utekne narodnom gnjevu. Jednako je frankovački tip i dr. Atif Hadžikadić. On je bio jedan od glavnih svjedoka u krivičnoj stvari protiv Todora Ilića i drugova radi zločina veleizdaje.

Trenutno radi u sarajevskoj Pravdi, gdje se na neprimjeren način draže i bude najniži instinkti protiv narodne države. Što se tiče Filipovića, i on je ropski vjerno služio Austriji, nikada nije imao nikakvog ugleda niti kvaliteta na kojim bi taj ugled stvorio. Neprijatelj je Srba, materijalno loše stoji, a za novac se ne bi opterećivao savješću. Sakib Korkut je klasični vjerski fanatik, pravi hodža, ali ima razbora, vidi da se ova država ne može rušiti, ali zbog vjerskih stvari pravi neprilike. Za vrijeme rata bio je korektan [prema Srbima].Međutim, prije nije mogao da izbije na površinu, a ima ogromnu ambiciju.

“On sada računa sa verskim fanatizmom muslimanskih masa, eksploatiše tu stranu duše muslimanskog sveta i imao je uspeha.” Autor navodi da su ovo najistaknutiji tipovi, “ostalo su dečurlija, do kojih ni Muslimani mnogo ne drže.” Pa ipak, nastavlja,ističući da je zaboravio “najjačeg inteligenta”, dr. Hamdiju Karamehmedovića, za kojeg navodi da je nekada bio nacionalno izraziti Srbin, ali se tokom Svjetskog rata nešto promijenio i izražavao simpatije prema Centralnim silama.

Na njega bi svakako trebalo računati, ali bi ga valjalo izdvojiti iz postojeće političke grupacije [JMO]. Nekada je bio pod utjecajem Šerifa Arnautovića, čovjeka neobičnih sposobnosti, volje i političkog talenta. Nema sumnje, nagađa autor, da će Šerif ponovo isplivati i potisnuti JMO. Šerif je radin, a to je rijetkost među muslimanima. Zna raditi skoro 16 sati bez prestanka.

Za njega treba spremiti ulogu, pružiti mu mogućnost da radi zajedno s Vojislavom Šolom, s kojim je dobar prijatelj. Autor teksta ne spominje sadržaj i smisao Arnautovićevog memoranduma caru Karlu iz augusta 1917. godine. Na kraju razmatranja navedeno je da se muslimani mogu dobiti kroz dvije stvari: isplatom odštete u agraru i obećanjem da će se država u međunarodnom smislu zauzimati za pravedne zahtjeve Turske.

No,to bi trebalo ponuditi nekoj drugoj organizaciji a ne JMO, jer ona to ne zaslužuje. U tom smislu, trebalo bi razgovarati s Karamehmedovićem i Spahom, da se otcijepe i počnu sarađivati. Oni će poslušati ako im se to malo odlučnije kaže. Baš kao što je Muslimanski klub prihvatio popravljanje agrarnog zakona 1913. tek nakon što je poglavar Bosne general Potiorek lupio sabljom i naložio njegovim članovima da moraju glasati.


(VIDEO) Govor Alije Izetbegovića u avgustu 1991.godine na skupu u Foči !

”Počinjem svoj kratki govor s bismillom. Pozdravljam vas sve ispred rukovodstva stranke demokratske akcije.

Za ovu priliku pozdravljam građane Foče, jer se i sam u nekom smislu osjećam vašim sugrađaninom.

Neki možda ne znaju da smo šest godina, zajedno pili istu vodu i disali isti zrak. Iza zatvorski zidina sam se nalazio šest godina. Ali ni to me nije spriječilo da mi ponekad u nekim prilikama dodju vaše riječi.

Za mene je lično Foča mjesto ropstva i slobode. Ondašnjeg ropstva i današnje slobode”, rekao je Alija Izetbegović u augustu 1991.godine.

Autor “Mirka i Slavka” bio je četnik a glavni “junaci” nikada nisu ubili niti jednog četnika u romanima!

Srednje i starije generacije Bosanaca odrastali su uz stripove poput Alana Forda,Zagora ali i uz domaće proizvode i kultni strip “Mirko i Slavko” koji su bili glavni junaci,partizanski kuriri,hrabri i neustrašivi.

Strip je kao i svi dotadašnji ratni filmovi veličao borbu partizana i komunističku revoluciju.

U novembru 1958.godine u 23.broju “Dječijih novina” koje su se štampale u Gornjem Milanovcu,izašao je prvi broj stripa “Mirka i Slavka”.Iz broja u broj bio je sve popularniji i čitaniji.

Naime ono što je zanimljivo kod ovog stripa jeste njegova suština.Crtač stripa bio je Desimir Žižović Buin koji je ujedno bio i četnik.

Autor Mirka i Slavka rođen je 1920.godine u Gornjim Branetićima selu kod Milanovca a umro je 1996.godine.Na samom početku rata Desimir se priključio četničkom pokretu.

U vrijeme pripadnosti četničkom pokretu crtao je stripove “Mladi ravnogorac i “Ravnogorski borac”. koji su postali vrlo popularni među četnicima.

Poslije rata u muzeju u Čačku bila je otvorena izlozba fotografija bivših četnika drzavnih neprijatelja a na kojima je bio i četnik crtač stripa “Mirko i Slavko”.

Zanimljivo : u njegovim crtanim romanima Mirko i Slavko nikada nisu ubili niti jednog četnika.

DIV IZ MAGLAJA-Priča o Edhemu Kadušiću,najvišem stanovniku Bosne i Hercegovine !

Jedan od najviših stanovnika BIH,Edhem Kadušić rođen je u selu Domišlica kod Maglaja 1917.godine.Bio je visok 238 centimetara i tezak 118 kilograma.

Svojevremeno je u Jgoslaviji bio i najviši stanovnik u drzavi.Kako navodi njegov sin Zijad njegov otac je uvijek imao problema oko odjeće i obuće.

Obzirom da je imao vrlo teško djetinjstvo jer je rano ostao bez roditelja a imovinsko stanje nije bilo dobro uglavnom je nosio opanke tzv. “Putravce”,koje je sam pravio od goveđe koze,dok mu je majka tkala laneno odijelo,jer nije imao novca da naručuje posebnu odjeću.

Nakon smrti roditelja zivio je kod tetke i kao mnogi njegovi vršnjaci bavio se čuvanjem stoke i poljoprivredom.Kada je napunio 16 godina naglo je počeo da raste.

Kada je 1936.godine otišao u Zagreb na odsluzenje vojnog roka komandiri su mu stalno govorili “Ti vojniče siđi sa stolice”.Nakon što je odsluzio vojni rok dopustili su mu da odjeću zadrzi za sebe jer nije bilo potrebe da njegova velika uniforma ostaje u vojsci.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata jedne prilike je poslom otputovao u Travnik i na povratku kod Zepča su ga zaustavili njemački vojnici.Pomislio je kako će biti strijeljan,međutim ispostavilo se da su samo zeljeli da se uslikaju sa njim.

Edhem Kdušić je mlad obolio od šećera,te je umro 1961.godine u 44.godini zivota.

Zanimljivo :

Zgrebački muzej je bio zainteresovan da otkupi njegovo tijelo nakon smrti ali nije pristao na takvu ponudu,kao ni bogatu ponudu iz SAD-a.

“Skrivao sam se od ustaške vlasti jer nisam želio da se borim za ustaše”

”Maturirao sam 1943.godine, tako da sam dvije naredne godine se skrivao od ustaške vlasti da ne

bi bio mobilisan na front, jer nisam želio da se borim za ustašku vlast.

Počeo sam da se bavim humanitarnim radom, pomagao sam prognanim civilima u okviru pokreta

Mladi Muslimani, jer sam još prije rata pokušao pronaći artikulaciju vlastitih političkih i idejnih opredjeljenja. Islam, te antifašizam i

antikomunizam, određivali su opću orijentaciju ovog pokreta”, rekao je Alija Izetbegović.

Priča o drvenoj džamiji u Karićima.Čuvao je Nenad a ubili ga četnici jer im nije htio predati ključeve !

Porodica Todorović je decenijama čuvala dzamiju u selu Karići kod Vareša sve do septembra 1993.godine kada su je četnici spalili.

Te ratne jeseni četnici su do temelja srušili ovu malu drvenu dzamiju te nadrgrobne spomenike u njenoj blizini.

Izvor slike: Visit-Vares

Dzamiju je od uništenja pokušao spasiti Nenad Todorović koji srpskim vojsnicima nije zelio dati ključeve od ovog vjerskog objetka.Ubrzo nakon prijetnji i uvreda Nenad je ubijen od strane tzv.Vojske Republike Srpske.

Ostala je i legenda da je ovu dzamiju i tokom Drugog svjetskog rata čuvalo pravoslavno stanovništvo od najezde četnika.

Ono što je zanimljivo je to što na ovom prostoru ne zive muslimani.Naime tokom 18.stoljeća harala je kuga pa je stanovništvo iseljeno da bi se poslije naselilo pravoslavno stanovništo koje je na ovom području obrađivalo zemlju.

Izvor slike: Visit-Vares

Prema predanjima nakon rušenja dzamije četrdesetih godina 20 stoljeća,naglo je počela obolijevati stoka pa se stanovništvo obratilo svećeniku koji je kazao da u blizini postoji bogomolja te da je moraju obnoviti i brinuti se o njoj.

Priča o Nenadu koji je ubijen jer je štitio dzamiju ostat će upamćena kao dokaz da u Bosni zive časni ljudi koji su uprkos svemu spremi da čine dobra djela.

Dzamija u Karićima ponovo je izgrađena 2001.godine i ima isti izgled kao prije tri stoljeća.

Izvor : Bošnjaci.net

“Samo veću lopatu druže Tito”-Alija Sirotanović i 152 tone uglja !

Alija Sirotanović udarnik je rada. Rođen je 14.augusta 1914.godine u Brezi.

Radio je cijeli život u rudniku mrkog uglja Breza. Istakao se kada je 24.jula 1949.godine, sa svojih

osam komorata za osam sati iskopao 152 tone uglja.

Time je oboren dotadašnji svjetski rekord Rusa Alekseja Strahanova od 50 tona.

U susretu sa Titom je tražio ”samo veću lopatu”. Njegov lik je odštampan na novčanici od 20.000 dinara koja je bila u opticaju do 1987.godine.

Na ahiret je preselio 16.maja 1990.godine.

Husinska buna iz 1920-borba rudara za njihovo dostojanstvo !


Nizom aktivnosti danas će u Tuzli i u BiH biti obilježeno 100 godina od podizanja Husinske bune zbog odluke i prevare tadašnje vlasti u kraljevini SHS.

Rudari su se pobunili zbog smanjenih nadnica i odluke o deportaciji slovenačkih rudara koji su tih godina radili u tuzlanskoj Kreki.

U nadaleko poznatoj Husinskoj buni sedam rudara će svojim životima platiti cijenu borbe za svjetliju budućnost, dok će Juri Keroševiću na teret stavljeno ubistvo žandara Đorđa Reljića.

Keroševića su najprije osudili na smrt vješanjem, ali je ta kazna preinačena u kaznu zatvora na 20 godina.

Kerošević je osudio 17,5 godina zatvora odakle je 1937.godine pušten na slobodu.