Bosansko srednjovjekovno društvo odlikuje se brojnim specifičnostima po kojima se razlikuje od ‘ susjednih društava, a jedna od njih je poseban odnos prema braku Veliki uticai na društvene odnose u srednjovjekovnoj Bosni ¡mali su
pripadnici Crkve bosanske, što je uzrokovalo da se u bosanskoj državi sačuvalo prastaro shvaćanje braka kao društvene institucije i to braka koji niie posvećen vierom, pa nije bio pod okriljem Katoličke crkve. Na osnovu takvog shvaćanja žena nije
sklapala brak prema crkvenoj doktrini, nego uz uslov da bude vjerna i dobra svom mužu. Pripadnici Crkve bosanske imali su znatan uticai na drugačije mišljenje o braku u Bosni, gdje je vladalo poimanje braka kao raskidive institucije. Postoji više primjera razvoda braka, a navešćemo slučaj kralja Ostoie i Sandalia Hranića.
Krali Ostoia se razveo od žene Kuiave i oženio udovicu hercega Hrvoia Jelenu, a Sandali Hranić ie ostavio ženu Katarinu i oženio se Jelenom Balšić. Interesantno je da se bosansko shvatanje braka proširilo i na susjedstvo.
Crkvenom sudu u Kotoru obratila se Stanislava iz Dračevice s molbom da narede njenom mužu Milislavu, koji ju je po bosanskom ili patarenskom običaju otjerao i oženio drugu ženu, da se vrati njoj.
Bitne podatke o braku u srednjovjekovnoj Bosni sadrži “Dubia” fra Bartola iz Alverina. Fra Bartol bio je starješina bosanske vikariie od 1366. godine preko 40 godina. On je 1372. poslao papi u Avinion razna pitanja. odnosno sumnje, s koiim su se misionari susretali na terenu.
Ta pitanja su poznata pod nazivom Dubia. kako ih je nazvao sam papa Grgur XI. Papa je pitama dao komisiji od 5 članova i povjerio im da ih riješe u njegovo ime, što su učinili 1373. godine. Original ovog dokumenta nije sačuvan. Vikar bosanskih franjevaca fra Bartol žalio se rimskoj kuriji da “dobri Bošniani” svoje žene uzimaju uz uslov “si eris mihi bona”, dakle ako su im dobre, te zbog tako
labave bračne veze rijetko koji zadržava prvu ženu. Ovaj običaj se toliko ukorijenio da su i malobrojni konvertiti odbijali odreći se
navedenog uslova.
Navedene podatke potvrđuju činjenice sadržane u pismu pape Eugena IV iz 1445- godine upućeno bosanskom kralju Tomašu. Papa Eueen IV u tom pismu iznosi da ie brak u bosanskoj državi običaj zemlje Bosne (“iuxta morem patriae”), te je toliko ukorijenjen “da ga se nisu htjeli odreći ni oni koji su
se djelovanjem franjevaca vratili katoličkoj crkvi i sklapali brak prema njenim propisima”. raširenosti običaja zemlje Bosne da se žena prihvata u brak “dok bude vjerna i dobra” dovoljno kazuje činjenica da je on prisutan i u samoj kraljevskoj porodici. Krali Tomaš ie bio u braku sa Voiačom po običaju zemlje Bosne, da mu bude vjerna i dobra i da mu dobro čini, o čemu je pisao papa Eugen IV u
spomenutom pismu. Određeni detalji o braku “dobrih Bošnjana” nalaze se u testamentu bosanskog velikaša Pribisava Vukotića, koji je bio komornik hercega Stjepana Vukčića Kosače.
U testamentu “poćtenoe” viteza Pribisava Vukotića, pisanom 1475. u Padovi, navodi se da u srednjo-vjekovnom bosanskom društvu nije običaj da se žene uzimaju uz miraz, već da se “uzima zbog ljubavi, dobrote i zbog časti i ugleda njihovog roda”.
Naime. Pribisav se pravdao da mu žena nije donijela miraz, napominjući pri tom da se oženio, jer ie žena bila iz dobre kuće. Slično prilikama u drugim evropskim državama, tako je i u srednjovjekovnoj Bosni brak služio kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Nakon sukoba između kraha Tomaša i vojvode Stjepana Vukčića Kosače
došlo ie do njihovog pomirenja 1446. godine, a to je rezultiralo brakom između Stjepana Tomaša i Stiepanove kćeri Katarine Ovaj brak je sklopljen po katoličkom običaju uz blagoslov pape. Na ovaj način su se sprijateljile i pomirile porodice Kotromanića i Kosaca. uticaiu politike na bračne strategije dalje nam svjedoči slučaj kada su se krali Tomaš i herceg Stjepan Vukčić Kosaca htieli
domoći baštine Petra Talovca.
Herceg Stjepan tada je bio udovac, pa je želio mirnim putem doći do Talovćeva nasljeđa, te je zaprosio Hedvigu. udovicu bana Petra Talovca. Ni krali Tomaš nije sjedio skrštenih ruku. Želio je oženiti svog sina Stjepana Tomaševića udovicom bana Petra. Međutim,
Mlečani su se umiješali u to i pokvarili planove ijednom i drugom. Slična situacija je bila s brakom između Tomaševog sina Stjepana i Mare, kćeri pokojnog despota Lazara. Krali Tomaš nastojao ie ženidbom svoga sina steći što veću korist, pa je snahu tražio i na drugim stranama. Tako je pokušao svog sina oženiti sa kćerkom milanskog vojvode Franćeska Sforce. Ipak, nakon uspješno vođenih pregovora 1. aprila 1459. godine sklopljen ie brak između Stjepana Tomaševića i Mare, te su
Kotromanići ponovo zasjeli na srpsko prijestolje. Bosansko srednjovjekovno društvo odlikuje se j brojnim specifičnostima po kojima se razlikuje od susjednih društava, a jedna od njih je poseban odnos prema braku.
Veliki uticaj na društvene odnose u srednjovjekovnoj Bosni imali su pripadnici Crkve bosanske, što je uzrokovalo da se u bosanskoj državi sačuvalo prastaro shvaćanje braka kao društvene institucije i to braka koji nije posvećen vjerom, pa nije bio pod okriljem Katoličke crkve. Na osnovu takvog shvaćanja žena nije sklapala brak prema crkvenoj doktrini, nego uz uslov da bude vjerna i dobra svom mužu.