Bošnjačka elita u prvoj polovini XX stoljeća-Borba za autonomiju Bosne i Hercegovine činila se optimalnim političkim programom…

Borba za autonomiju Bosne i Hercegovine činila se optimalnim političkim programom čija bi realizacija garantirala opstojnost i dignitet Bošnjaka – izvan autonomije Bošnjaci nisu imali ni brojčanih, ni političkih ni ekonomskih pretpostavki za zaštitu vlastitih interesa.
Protivnicima i kritičarima, međutim, zagovor autonomije od bošnjačkih elita bio je, prvenstveno, u funkciji njihovih klasnih stremljenja i ekonomskih pretenzija, kako bi u mikroprostoru, opirući se modernizaciji, zaštićene od konkurencije, mogle sačuvati i unaprijediti svoj socijalni položaj. Usto je osporavana i dobra volja
zagovornika autonomije i njena uskladivost s državnim interesima. Iza autonomije Bosne, stoji utjecajni muslimanski kapitalist Adem-aga Mešić, koji je više puta demonstrirao svoju naklonost prema propaloj monarhiji i odijum prema Srbima. Mešić se opisuje kao “najjači nacionalno-ekonomski kapacitet bosanskih muslimana”, glavni akcionar muslimanskih preduzeća, gospodar muslimanske štampe i osoba koja je finansirala školovanje u
Zagrebu glavnine inteligencije okupljene oko JMO, “na čemu mu je ona vrlo zahvalna, a Zagreb još više.” Kako se bošnjačka elita realpolitike nakon 1918. uglavnom afirmirala u napetosti suodnosa s državnim vlastima i srpskim partijama, njeno objektivno historijsko značenje, njene domete u postojećem društvenom kontekstu, korisno je sagledati upravo iz ugla njenih oponenata koji su je težili podrediti svojim političko-nacionalnim interesima u Bosni i Hercegovini.
Težišno mjesto u razmatranju svakako zauzimaju karakterizacije osoba koje je autor smatrao najistaknutijim političkim ličnostima među Bošnjacima dotičnog vremena. Tu su spomenuta sljedeća imena: dr. Halid-beg Hrasnica, dr. Mehmed Spaho, hafiz Ibrahim ef. Maglajlić, [Hamid-beg] Kurbegović, [Ahmed] Šerić, dr. Atif Hadžikadić, Sejid Ali-beg Filipović, Sakib ef. Korkut, dr. Hamdija Karamehmedović i Šerif Arnautović. Karakterizacije su raznolike i
predstavljaju kombinaciju biografskih navoda i ličnih ocjena. Za Hrasnicu se kaže da od svih pobrojanih likova uživa najveći ugled, premda je čovjek sasvim srednjih duševnih sposobnosti. Prilično je bogat, u doba Austrije stalno je bio uz vladu, izdavao se za Hrvata. Sa Srbima nije imao kontakta, premda mu se ne može zamjeriti da je ikada nešto učinio protiv Srba. Ima razvijen osjećaj pravednosti, a po temperamentu nikako nije za opoziciju. Dr. Mehmed Spaho je veoma spreman i darovit. Premda je za vrijeme rata predlagao “da se Poćoreku dade počasno građanstvo sarajevsko”, osjećajima više naginje
Srbima, jer zna iz srpske pobjede izvući logične konsekvence. Godi mu vlast i čast, a voli novac. Što se tiče muftije Maglajlića, riječ je o najodanijem slugi austrijske uprave, čovjeku koji je slijepo slušao sve što mu je nalagao tadašnji banjalučki okružni predstojnik baron Lazarini. Među muslimanima nije uživao ugled. Njegov teret je ogroman broj ženske djece, usljed čega mu je i materijalno stanje loše. Maglajlić nema nikakvog političkog stava, ne zna mnogo, “ali najvoli da služi vlast i da se služenjem vlasti koristi.” Kurbegović je izraziti frankovac, voli alkohol, slab je
znanjem i nema ugleda među muslimanima. Šerića određuje njegovo antisrpsko držanje tokom rata, usljed čega je za vrijeme sloma monarhije pobjegao iz Bosanske Dubice u Sarajevo, da utekne narodnom gnjevu. Jednako je frankovački tip i dr. Atif Hadžikadić. On je bio jedan od glavnih svjedoka u krivičnoj stvari protiv Todora Ilića i drugova radi zločina veleizdaje. Trenutno radi u sarajevskoj Pravdi, gdje se na neprimjeren način draže i bude najniži instinkti protiv narodne države. Što se tiče Filipovića, i on je ropski vjerno služio Austriji, nikada nije imao nikakvog ugleda niti kvaliteta na kojim bi taj ugled stvorio. Neprijatelj je Srba, materijalno loše stoji, a za novac se ne bi opterećivao savješću. Sakib Korkut je klasični
vjerski fanatik, pravi hodža, ali ima razbora, vidi da se ova država ne može rušiti, ali zbog vjerskih stvari pravi neprilike. Za vrijeme rata bio je korektan [prema Srbima].Međutim, prije nije mogao da izbije na površinu, a ima ogromnu ambiciju. “On sada računa sa verskim fanatizmom muslimanskih masa, eksploatiše tu stranu duše muslimanskog sveta i imao je uspeha.” Autor navodi da su ovo najistaknutiji tipovi, “ostalo su dečurlija, do kojih ni Muslimani mnogo ne drže.” Pa ipak, nastavlja,ističući da je zaboravio “najjačeg inteligenta”, dr. Hamdiju Karamehmedovića, za kojeg navodi da je nekada bio nacionalno izraziti Srbin, ali se tokom Svjetskog rata nešto promijenio i izražavao simpatije prema Centralnim silama. Na njega bi svakako trebalo računati, ali bi ga
valjalo izdvojiti iz postojeće političke grupacije [JMO]. Nekada je bio pod utjecajem Šerifa Arnautovića, čovjeka neobičnih sposobnosti, volje i političkog talenta. Nema sumnje, nagađa autor, da će Šerif ponovo isplivati i potisnuti JMO. Šerif je radin, a to je rijetkost među muslimanima. Zna raditi skoro 16 sati bez prestanka. Za njega treba spremiti ulogu, pružiti mu mogućnost da radi zajedno s Vojislavom Šolom, s kojim je dobar prijatelj. Autor teksta ne spominje sadržaj i smisao Arnautovićevog memoranduma caru Karlu iz augusta 1917. godine. Na kraju razmatranja navedeno je da se muslimani mogu dobiti kroz dvije stvari: isplatom
odštete u agraru i obećanjem da će se država u međunarodnom smislu zauzimati za pravedne zahtjeve Turske. No,to bi trebalo ponuditi nekoj drugoj organizaciji a ne JMO, jer ona to ne zaslužuje. U tom smislu, trebalo bi razgovarati s Karamehmedovićem i Spahom, da se otcijepe i počnu sarađivati. Oni će poslušati ako im se to malo odlučnije kaže. Baš kao što je Muslimanski klub prihvatio popravljanje agrarnog zakona 1913. tek nakon što je poglavar Bosne general Potiorek lupio sabljom i naložio njegovim članovima da moraju glasati.