Ime
Složeno i dramatično političko stanje u kojem se bošnjački narod zatekao na prijelomu iz XIX
u XX stoljeće, na jednoj, kao i ono u kojem se našao u posljednjoj deceniji XX stoljeća na drugoj
strani, odredili su i udaljavanje od i povratak historijskom narodnom imenu. Obično se ideja
bošnjaštva kao interkonfesionalne i nadnacionalne kategorije veže za austrougarsku vlast u Bosni i
njenog ministra Benjamina Kallaya, a zapravo se zamisao o “Bošnjacima triju vjera” začela i rano
doba života provela već potkraj osmanske vladavine. Pri tome je Kallayeva zasluga što je ovoj ideji
“državne nacije” u Bosni pod okriljem Carevine ponudio i varijetet u vidu naizgled prihvatljivijeg
bosanstva, što je dakako bilo neprihvatljivo za probuđene nacionalizme u Bosni pod budnim okom i
nadzorom matica. Ponuđeno bošnjaštvo/bosanstvo, kao spasonosno rješenje za ublažavanje
narastajućih nacionalističkih pritisaka, nije, dakle, bilo prihvaćeno od onih kojima je bilo nuđeno
(Srba i Hrvata) i bilo je, ustvari, grubo odbačeno. Paradoksalan, ali logičan učinak ove prakse
ogleda se u pojavi da su se od bošnjačkog “imena i pridjeva” udaljili i oni kojima je to historijski i
praktično pripadalo – Bošnjaci, koji su pod vjersko kao etničko ime – Musliman – utekli ne samo
zato što im je njihovo narodno ime bilo za neko vrijeme otuđeno i korišteno u političke svrhe, nego
dodatno i zato što su uvidjeli da se svojatanju i asimilaciji od strane bosanskih Srba, kao
pravoslavaca, te bosanskih Hrvata, kao katolika, mogu uspješno oduprijeti istrajavanjem na
vjerskom razlikovanju, tj. ističući da su pripadnici islamske vjere – muslimani. U decenijama koje
su slijedile Srbi i Hrvati u Bosni povezivali su bošnjaštvo – bez krivice Bošnjaka za to – sa
unitarističkim nastojanjima, čijim su se žrtvama unaprijed osjećali. Sve izneseno uticalo je
vremenom na sticanje omraženosti uz bošnjaštvo, što je u nacionalističkoj historiografiji za vrijeme
Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije svjesno podržavano jer se na taj način pospješivao
u Bošnjaka proces zaborava narodnog imena. Tako se dogodilo da Bošnjaci, u vrijeme nacionalnih i
nacionalističkih previranja koncem šezdestih godina XX stoljeća, nisu posegnuli za svojim
historijskim imenom, kada im je uz državnu zaštitu omogućeno da se na popisu stanovništva izjasne
kao zaseban narod, nego su se zadovoljili sa odranije stečenim vjerskim kao etničkim imenom
(Musliman). Oživljavanje bošnjačkog narodnog imena u emigranstskoj publicistici te u vrijeme,
koje prethodi prvim parlamentamim izborima u BiH nakon završetka drugog svjetskog rata (konac
osamdesetih), probudili su svijest u Bošnjaka samo do mjere da su na popisu stanovništva ondašnje
Jugoslavije (1991) u ogromnoj većini svoj jezik označili bosanskim. Konačno, odsudan povratak
Bošnjaka svom historijskom narodnom imenu desio se u toku odbrane od Agresije na R BiH, što je
ozvaničeno na Prvom bošnjačkom saboru, s jeseni 1993.godine.
Jezik i pismo
Bošnjaci svoj maternji jezik odvajkada nazivaju bosanskim. Činjenica da su neki
franjevački pisci u Bosni također nazivali svoj jezik bosanskim ne dovodi u pitanje kontinuitet
pojave o kojoj je riječ i tiče se zajedničkog bosanskog okvira naroda koji stoljećima dijele isti
životni prostor. S druge strane, ne ulazeći i raščlanjivanje ovog pitanja u hrvatskoj kulturi, ta pojava
pripada prošlosti s obzirom na neupitnu odluku Hrvata u Bosni da svoj jezik označe kao hrvatski.
Ni politička upotreba naziva za jezik, pri kraju osmanskog i tokom austrougarskog razdoblja u
Bosni – koja je težila interkonfesionalnom i transnacionalnom značenju – ne osporava ustanovljeni
kontinuitet.
Današnja problematiziranja naziva bosanski za maternji jezik Bošnjaka te istrajavanja
na tvrdnji da se naziv za jezik mora izvesti iz naziva za narod, a ne iz imena domovine –
neutemeljena su i izvanlingvistička, zapravo: nacionalistička su i politikantska. Što se tiče pisma, u
skladu sa ukupnim kultumim tokovima u balkanskom i evropskom okruženju, većina Bošnjaka
danas koristi latiničko pismo. U predislamskoj eri narodnog života Bošnjaka, u srednjovjekovnom
razdoblju, zajednička sa ostalim narodima u Bosni bila su pisma: glagoljica i oblik ćirilskog pisma
zvani bosančica ili bosanska ćirilica, dok se korištenje arapskog pisma u Bošnjaka, arabice ili
arebice, za potrebe izražavanja na maternjem jeziku, proteglo ne samo tokom dugog osmanskog
razdoblja, kada je to pismo usvojeno i prilagođeno glasovnom sistemu bosanskog jezika, nego u
manjoj mjeri i tokom austrougarskog razdoblja te slabašnoj niti sve do drugog svjetskog rata. Uz
prevladavajuću upotrebu latiničkog pisma, među Bošnjacima se za izražavanje na maternjem jeziku
koristi danas ćirilica još u Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji.
Odnos bosanskog jezika prema hrvatskom i srpskom u Bosni i šire (u kojem slučaju treba dodati
crnogorski) u znaku je neosporne činjenice da riječ o jezičkim standardima koji imaju zajedničku
osnovu, ali i mnoge osobenosti u svakom od nacionalnih tokova: u narodnim govorima, u usmenoj i
pisanoj književnosti, u nauci, u pisanim dokumentima, u različitim vidovima svakidašnje prakse. U
odnosu na hrvatski i srpski, bosanskom i crnogorskom u znatnijoj mjeri nedostaju gramatički i
normativno-pravopisni priručnici kojim bi se uredilo i discipliniralo korišten je jezika na razini i
zajedničkog i posebnog. U trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vještački
odvajati od onog što je zajedničko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono što je nedvojbeno
osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogućih razina: fonetsko-leksičkoj, morfološkoj ili
sintaktičkoj. Slikovita izreka kojom relativiziraju razlike i upečatljivo kazuje o prepletenosti u
jezičkom izrazu Srba i Hrvata, koja glasi: “Srbin ima kuću i u kući domaćicu, a Hrvat ima dom i u
domu kućanicu!”, može se – za potrebe ukazivanja na zajedničku jezičku osnovu i spomenutu
prepletenost te ponekad na složene međuodnose, i onome što je zajedničko, i u onome što je
posebno – prikazati proširenje iskaza koji bi mogao glasiti, bez umišljanja da je sve zakovano
dokraja: “Srbin ima kuću i u kući domaćicu, Hrvat ima dom i u domu kućanicu, a Bošnjak ima kuću
i dom i na domu domaćicu!” Razuman pristup pri uređivanju bosanskg jezičkog vrta vodiće računa
o utemeljenoj i skladnoj ravnoteži, kako onog zajedničkog u jezičkom izrazu (sa komšijama i
susjedima), tako i onog posebnog. U poslovima oko uređivanja bosanskog jezika – uređivanja koje
je u toku, kao i onome koje tek predstoji – “borba za razlike” u odnosu na jezički izraz komšija i
susjeda, besmislena je i predstavlja gubitak vremena za bošnjačku kulturu, opterećenu brojnim
nasušnim potrebama.Domovina.
Domovina
Domovina Bošnjaka su sve one zemlje u kojima oni čine starosjedilačko stanovništvo.
U tom smislu Bosna ima središnji značaj, ali su domovinske zemlje za Bošnjake još Crna Gora i
Sandžak, dok su ostali prostori bivše jugoslavenske državne zajednice – Srbija, Kosovo,
Makedonija, Hrvatska i Slovenija – na različite načine za njih zemlje iseljenja. Današnje prisustvo u
nekim od spomenutih prostora u vezi je sa iseljavanjem Bošnjaka u Tursku, koje je općenito bilo
najmasovnije za bošnjački narod i u neujednačenim talasima odvijalo se čitavo jedno stoljeće – od
austrougarske okupacije Bosne (1878) do sedamdesetih godina XX stoljeća. Veće i manje skupine
Bošnjaka koje danas žive u Makedoniji i na Kosovu uglavnom su potomci onih bošnjačkih porodica
koje su se tu zaustavile u nemogućnosti da se domognu Turske. U gastarbajterskom kretanju, koje je
od kraja šezdesetih godina XX stoljeća bilo zahvatilo bivšu Jugoslaviju i u neujednačenom
intenzitetu trajalo do njezina kraja, najvažnija od zapadnoevropskih zemalja iseljenja za Bošnjake
postala je Njemačka. Ta okolnost pridonijela je da se u razdoblju velikih progona i izbjeglištva
Bošnjaka, u vrijeme Agresije na R BiH (1992-1995), u Njemačkoj nađe najveći broj pripadnika
bošnjačkog naroda, koji su tada potražili utočiste i u nizu drugih evropskih i prekookeanskih
zemalja. Danas Bošnjaci žive, u većim ili manjim skupinama, u nekoliko desetina država u svijetu,
kao davnašnji iseljenici, jučerašnji gastarbajteri ili skorašnji prognanici i izbjeglice. Općeprihvaćena
je procjena da broj Bošnjaka koji danas žive širom svijeta premašuje broj onih koji žive u
domovinskim zemljama.
Država
Najraniji državno-pravni okvir u kojem su Bošnjaci živjeli jeste Bosansko kraljevstvo.
Nakon prodora Osmanlija u Bosnu i propasti Bosanskog kraljevstva (1463), državno-pravni okvir u
kojem će Bošnjaci provesti dulje od četiri stoljeća postaje Osmansko carstvo. Padom Bosne pod
osmansku vlast Bošnjaci su postali jedan od naroda u mnogoljudnoj i višenarodnoj svjetskoj
imperiji, koja se na vrhuncu svoje moći prostirala na tri kontinenta (Azija, Afrika, Evropa).
Bošnjaci su, kao muslimani, uživali određene povlastice u Osmanskom carstvu kao islamskoj državi
- učestvovali su u vlasti i obavljali najviše vjerske, vojne i upravne dužnosti, izuzimajući mjesto
sultana- ali je temeljna nepogodnost za njih bila sadržana u okolnosti da je ideja narodne
samosvojnosti bila prigušivana i konačno zatomljena, što je imalo dugoročne nepovoljne posljedice,
sadržane u zakašnjelom nacionalnom buđenju u odnosu na komšije i susjede u Bosni (Srbe i
Hrvate). Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, mijenja se i državno- pravni okvir za
Bošnjake, koji će narednih četrdeset godina provesti kao podanici Austrougarske carevine, u kojoj
je Bosna i Hercegovina bila “corpus separatum”. I bez obzira na nepovoljnu činjenicu udaljavanja
od narodnog imena, za Bošnjake su se u društvenom životu u austrougarskom razdoblju počeli
odvijati neki procesi koji su bili od značaja za nacionalno osvješćivanje (borbe u Bosanskom
saboru, osnivanje političkih stranaka, pokretanje političkih listova, borba za vjersko-prosvjetnu i
vakufsko-mearifsku autonomiju i sl). Položaj Bošnjaka u tri navedena državno-pravna okvira bio je
svaki put drukčiji, počevši od temeljne, vjerske razine: bosanski krstjani u srednjovjekovlju, jedan
muslimanskih “milleta” tokom četiri stoljeća pod Osmanlijama (1463-1878), muhamedanci
(muhamedovci, muslomani, muslimani) pod habsburškom krunom, tokom četiri desetljeća
austrougarske vladavine (1878- 1918). Razdoblje osmanske vlasti može se označiti i kao vrijeme u
kojem su okolnosti pogodovale potiskivanju svijesti o narodnosnoj samosvojnosti – pri čemu nije od
važnosti da li se radi o stvarnom ili hinjenom previđanju narodnosne samosvojnosti Bošnjaka od
strane Osmanlija. U svakom slučaju, teško bi se moglo govoriti o smišljenoj antibošnjačkoj
državnoj politici Osmanlija. Spontana je reakcija Porte, a ne posljedica sistemski razvijene
smišljene politike, kada se iz Stambola guši Pokret za autonomiju Bosne pod vođstvom Huseinkapetana Gradaščevića, kojem sa Porte biva uskraćeno ono što se u isto vrijeme daje knjazu Milošu
Obrenoviću. S druge strane, u austrougarskom razdoblju izvjesno je provodena smišljena, ali vješto
prikrivana državna protivbošnjačka politika, koja se bjelodano pokazuje u sračunatom i lukavom
poticanju pokreta iseljavanja Bošnjaka u Tursku te pokrivanja prozelitističkih akcija katoličkog
klera. I dok je u austrougarskom razdoblju državna politika s obzirom na Bošnjake bila prikriveno
protivbočnjačka, u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije)
takvo usmjerenje vlasti bilo je manje-više otvoreno. Otimačina bošnjačke zemlje pod državnim
nadzorom (agrarna reforma, čija je oštrica bila uperena protiv bošnjačkih zemljoposjednika) te
osiromašenje i društvena skrajnutost Bošnjaka bili su uzeli takve razmjere da nije bila pretjerana
slikovita izjava jednog tadašnjeg bošnjačkog političara koji je primijetio da je njegovom narodu
ondanja vlast otela sve, osim ponosa (Džafer-beg Kulenović). Ipak, vještim taktiziranjem u
parlamentarnom životu, bošnjački politički poslenici (prije svih Mehmed Spaho) uspjeli su održati
kontinuitet posebnosti Bosne kao cjeline u ondašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici sve do
šestojanuarske podjele zemlje na banovine. Protivbošnjačka praksa društveno-političkih struktura
Kraljevine Jugoslavije dovela je u predvečerje drugog svjetskog rata Bošnjake kao narod u krajnje
nezavidan položaj. Pronicljivi politički analitičar tadašnjeg stanja Bošnjaka. Suljaga Salihagić je u
brošuri Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice duhovito ustanovio kako su
Bošnjaci u to vrijeme, što se tiče državnih službi, napredovali jedino kao podvornici.
Protivbošnjačka praksa nastavila se i u novom državno-pravnom okviru, u Federativnoj narodnoj
republici Jugoslaviji, usprkos činjenici da su Bošnjaci u antifašističkoj djelatnosti te u borbi za
oslobođenje zemlje od “okupatora i domaćih izdajnika” dali nemjerljiv doprinos. Uz raniju “tursku
krivicu” (napuštanje “vjere pradjedovske” i pristajanje uz “okupatore” Turke) na Bošnjake je
stavljena dodatna hipoteka zbog njihovog učešća – u toku drugog svjetskog rata – u upravnim i
vojnim strukturama fašističke tvorevine poznate kao Nezavisna država Hrvatska (kao državni
činovnici, politički poslenici i domobrani), kao i u nekim vojnim jedinicama u sklopu Trećeg Rajha
(SS “handžar-divizije”), mada je istovremeni bošnjački antifašistički doprinos, i u političkoj
djelatnosti (muslimanske rezolucije, protiv progona Srba, Jevreja i Cigana), i u oružanoj borbi, bio
mnogo značajniji. Ipak, zahvaljujući zaokruženom državnom školskom sistemu, Bošnjaci su – sada
već u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji – dočekali bolje dane i došlo je do prave
kadrovske eksplozije bošnjačkih stručnjaka u nizu područja, te izrastanja vrhunskih znanstvenika,
umjetnika i sportaša, što se dobrim dijelom može dovesti u izravnu vezu sa radom Univerziteta u
Sarajevu, kao i niza znanstvenih ustanova (brojni instituti različitog usmjerenja, ANUBiH). Taj
bošnjački uspon na jugoslavenskom planu u području umjetnosti najavila je pojava dva vrhunska
književna djela u istoj godini (1966), tj. Selimovićeva romana Derviš i smrt te Dizdareve pjesničke
zbirke Kameni spavač, što če biti nastavljeno drugim djelima istih, kao i novih, mladih autora
(Susić, Ibrišimović, Sidran, Horozović) te prošireno likovnu umjetnost (Berber, Hozo, Zec, Tikveša,
Dragulj) i film (Kusturica) Sve je to doprinosilo jačanju “republičke državnosti” i vodilo
zabrinutosti nosilaca nacionalističkih pretenzija prema BiH, koje će se – i sa najbližeg istoka i sa
najbližeg zapada – na najgrublji način obznaniti, iako ne istovremeno, u vrijeme agresije na RBiH
(1992-1995). Činu agresije prethodilo je priznavanje Bosni i Hercegovini prava na osamostaljenje
(Badenterova komisija), što je s obzirom na ondašnje (ne)prilike i nedovoljnu pripremljenost
probosansih snaga za otpor – podrazumijevalo posluženje ove zemlje i njezinih građana na krvnički
pladanj: R BiH bila je pokošena, a da se zapravo nije ni uspjela uspraviti na noge. Bio je vidljiv
vanjski pokazatelj o postojanju države (međunarodno priznanje u UN, uz evidentiranje agresije, a u
međunarodnoj javnosti i genocida protiv Bošnjaka). U takvim okolnostima, dramatičnoj zbilji
nedoraslo (SDA)bošnjačko vodstvo, kao domaćin na prostoru ostatka Bosne, nepovratno je trošilo
politički kapital vlasništva međunarodno ovjerene tapije na R BiH kao državu, pristajući na
pregovore sa SDS i HDZ-HVO krvnicima, te praveći se da ne vidi ili čak pospješujući unutaraje
rastakanje ionako nejake multietničnosti vojske, policije i državnih struktura. U takvom razvoju
događaja, nakon uvođenja kroz Ženevu i Vašington, uslijedio je Dejton, gdje su predstavnici R BiH
konačno na karti ozvaničili ono što su u ranijim pregovorima – priznajući RS – već i najavili, tj.
teritorijalno razgraničenje unutar Bosne i Hercegovine, gdje su se u historijskim granicama te
zemlje našli sadržaji bez primjera u državno-političkoj praksi u današnjem svijetu: jed republika i
jedna federacija, pri čemu učesnici u federaciji (pola)Bosni Hercegovine do dana današnjeg imaju
različito mišljenje o pitanju karaktera federacije: jedni tvrde da je to federacija kantona, a drugi da
je to federacija naroda. Da stvar bude gora, to dejtonsko rahitično čedo nikad nije ni prohodalo, ni
na razini (na geografski pojam svedene) Bosne i Hercegovine, niti na razini federacije (gdje, bez
obzira na promjene imena i taktiku, ne prestaje djelovati para-državica u kao-federaciji, HercegBosna). Tako se Bošnjaci godinama nalaze u paradoksalnoj situaciji da, polazeći od ne čega čega
zapravo nema (federacija), govore o nečemu što ne postoji (državnost), pokušavajuči to povremeno
i obilježiti. Cinično raspoloženi analitičari federalne političke zbilje vide u tom stanju i kaznu za
Bošnjake, koji su u predizbomoj kampanji vezali zastave sa slabijim od moguća dva partnera u
Bosni, koji se već ranije dogovorio sa jačim. Ili: Bošnjaci su zbog svoje političke lahkovjernosti
kažnjeni da žive u kao-entitetu te da se odatle bore za državu Bosnu i Hercegovinu sa onima koji ju
zapravo neće. Poražavajuće za Bošnjake jeste saznanje da je njihovo političko vodstvo licemjemo
govorilo o jedinstvenoj Bosni, a u isto vrijeme – tj. od Lisabona i prije do Dejtona i poslije – radilo
na njezinoj podjeli. Po tome su Bošnjaci zaista jedinstven narod u svijetu: dok su drugi ginuli i
političkim sredstvima borili se da steknu državu, oni su to isto činili na putu razgradnje državnopravnog okvira koji ih je mogao voditi izgradnji države. Ideja vodilja kratkovide političke pameti
koja razmišlja na slijedeći način: Mi to nećemo tražiti (državno-pravna jedinica za svaki od tri
naroda u Bosni), ali ćemo to ipak dobiti, jer to drugi odlučnije i upornije traže i međunarodna
zajednica će to konačno odobriti da bi bio mir u Bosni – preskupo je koštala Bošnjake, jer danas,
umjesto u normalnoj državi, žive na vjetrometini, u neograđenoj i nezaštičenoj zemlji predaka, koja
je svačija i ničija: svačija je kada treba uvesti šta ko želi i to prodati jadnicima koji je nastanjuju, ili
kada treba iz nje izvesti ono što se želi (uključivši i ono najvrednije: mladost, i to najbistriju i
najpametniju); ničija je kada treba u nju ulagati, osim ako se radi o ulaganju koje se odnosi na
(kratkoročne ili dugoročne) interese ulagača. Bošnjaci danas u svijetu u sređenim državama žive
samo kao (jučerašnji) gosti-radnici ili (jutrošnji) prognanici. U domovini Bosni nemaju državu, a
kako rade – neće je ni imati.