Ime,jezik i pismo Bošnjaka !



Ime

Slo┼żeno i dramati─Źno politi─Źko stanje u kojem se bo┼ínja─Źki narod zatekao na prijelomu iz XIX
u XX stoljeće, na jednoj, kao i ono u kojem se našao u posljednjoj deceniji XX stoljeća na drugoj
strani, odredili su i udaljavanje od i povratak historijskom narodnom imenu. Obi─Źno se ideja
bo┼ínja┼ítva kao interkonfesionalne i nadnacionalne kategorije ve┼że za austrougarsku vlast u Bosni i


njenog ministra Benjamina Kallaya, a zapravo se zamisao o “Bo┼ínjacima triju vjera” za─Źela i rano
doba ┼żivota provela ve─ç potkraj osmanske vladavine. Pri tome je Kallayeva zasluga ┼íto je ovoj ideji
“dr┼żavne nacije” u Bosni pod okriljem Carevine ponudio i varijetet u vidu naizgled prihvatljivijeg
bosanstva, ┼íto je dakako bilo neprihvatljivo za probu─Ĺene nacionalizme u Bosni pod budnim okom i
nadzorom matica. Ponu─Ĺeno bo┼ínja┼ítvo/bosanstvo, kao spasonosno rje┼íenje za ubla┼żavanje
narastaju─çih nacionalisti─Źkih pritisaka, nije, dakle, bilo prihva─çeno od onih kojima je bilo nu─Ĺeno
(Srba i Hrvata) i bilo je, ustvari, grubo odba─Źeno. Paradoksalan, ali logi─Źan u─Źinak ove prakse
ogleda se u pojavi da su se od bo┼ínja─Źkog “imena i pridjeva” udaljili i oni kojima je to historijski i
prakti─Źno pripadalo – Bo┼ínjaci, koji su pod vjersko kao etni─Źko ime – Musliman – utekli ne samo
zato ┼íto im je njihovo narodno ime bilo za neko vrijeme otu─Ĺeno i kori┼íteno u politi─Źke svrhe, nego

dodatno i zato što su uvidjeli da se svojatanju i asimilaciji od strane bosanskih Srba, kao
pravoslavaca, te bosanskih Hrvata, kao katolika, mogu uspješno oduprijeti istrajavanjem na
vjerskom razlikovanju, tj. isti─Źu─çi da su pripadnici islamske vjere – muslimani. U decenijama koje
su slijedile Srbi i Hrvati u Bosni povezivali su bo┼ínja┼ítvo – bez krivice Bo┼ínjaka za to – sa
unitaristi─Źkim nastojanjima, ─Źijim su se ┼żrtvama unaprijed osje─çali. Sve izneseno uticalo je
vremenom na sticanje omra┼żenosti uz bo┼ínja┼ítvo, ┼íto je u nacionalisti─Źkoj historiografiji za vrijeme


Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije svjesno podr┼żavano jer se na taj na─Źin pospje┼íivao
u Bošnjaka proces zaborava narodnog imena. Tako se dogodilo da Bošnjaci, u vrijeme nacionalnih i
nacionalisti─Źkih previranja koncem ┼íezdestih godina XX stolje─ça, nisu posegnuli za svojim
historijskim imenom, kada im je uz dr┼żavnu za┼ítitu omogu─çeno da se na popisu stanovni┼ítva izjasne
kao zaseban narod, nego su se zadovoljili sa odranije ste─Źenim vjerskim kao etni─Źkim imenom
(Musliman). O┼żivljavanje bo┼ínja─Źkog narodnog imena u emigranstskoj publicistici te u vrijeme,
koje prethodi prvim parlamentamim izborima u BiH nakon završetka drugog svjetskog rata (konac
osamdesetih), probudili su svijest u Bošnjaka samo do mjere da su na popisu stanovništva ondašnje
Jugoslavije (1991) u ogromnoj ve─çini svoj jezik ozna─Źili bosanskim. Kona─Źno, odsudan povratak
Bošnjaka svom historijskom narodnom imenu desio se u toku odbrane od Agresije na R BiH, što je
ozvani─Źeno na Prvom bo┼ínja─Źkom saboru, s jeseni 1993.godine.


Jezik i pismo

Bošnjaci svoj maternji jezik odvajkada nazivaju bosanskim. Činjenica da su neki
franjeva─Źki pisci u Bosni tako─Ĺer nazivali svoj jezik bosanskim ne dovodi u pitanje kontinuitet
pojave o kojoj je rije─Ź i ti─Źe se zajedni─Źkog bosanskog okvira naroda koji stolje─çima dijele isti
┼żivotni prostor. S druge strane, ne ulaze─çi i ra┼í─Źlanjivanje ovog pitanja u hrvatskoj kulturi, ta pojava


pripada pro┼ílosti s obzirom na neupitnu odluku Hrvata u Bosni da svoj jezik ozna─Źe kao hrvatski.
Ni politi─Źka upotreba naziva za jezik, pri kraju osmanskog i tokom austrougarskog razdoblja u
Bosni – koja je te┼żila interkonfesionalnom i transnacionalnom zna─Źenju – ne osporava ustanovljeni
kontinuitet.

Današnja problematiziranja naziva bosanski za maternji jezik Bošnjaka te istrajavanja
na tvrdnji da se naziv za jezik mora izvesti iz naziva za narod, a ne iz imena domovine –
neutemeljena su i izvanlingvisti─Źka, zapravo: nacionalisti─Źka su i politikantska. ┼áto se ti─Źe pisma, u


skladu sa ukupnim kultumim tokovima u balkanskom i evropskom okru┼żenju, ve─çina Bo┼ínjaka
danas koristi latini─Źko pismo. U predislamskoj eri narodnog ┼żivota Bo┼ínjaka, u srednjovjekovnom
razdoblju, zajedni─Źka sa ostalim narodima u Bosni bila su pisma: glagoljica i oblik ─çirilskog pisma
zvani bosan─Źica ili bosanska ─çirilica, dok se kori┼ítenje arapskog pisma u Bo┼ínjaka, arabice ili
arebice, za potrebe izra┼żavanja na maternjem jeziku, proteglo ne samo tokom dugog osmanskog
razdoblja, kada je to pismo usvojeno i prilago─Ĺeno glasovnom sistemu bosanskog jezika, nego u
manjoj mjeri i tokom austrougarskog razdoblja te slabašnoj niti sve do drugog svjetskog rata. Uz
prevladavaju─çu upotrebu latini─Źkog pisma, me─Ĺu Bo┼ínjacima se za izra┼żavanje na maternjem jeziku
koristi danas ─çirilica jo┼í u Sand┼żaku, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji.
Odnos bosanskog jezika prema hrvatskom i srpskom u Bosni i ┼íire (u kojem slu─Źaju treba dodati
crnogorski) u znaku je neosporne ─Źinjenice da rije─Ź o jezi─Źkim standardima koji imaju zajedni─Źku
osnovu, ali i mnoge osobenosti u svakom od nacionalnih tokova: u narodnim govorima, u usmenoj i
pisanoj knji┼żevnosti, u nauci, u pisanim dokumentima, u razli─Źitim vidovima svakida┼ínje prakse. U
odnosu na hrvatski i srpski, bosanskom i crnogorskom u znatnijoj mjeri nedostaju gramati─Źki i
normativno-pravopisni priru─Źnici kojim bi se uredilo i discipliniralo kori┼íten je jezika na razini i
zajedni─Źkog i posebnog. U trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vje┼íta─Źki

odvajati od onog ┼íto je zajedni─Źko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono ┼íto je nedvojbeno
osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogu─çih razina: fonetsko-leksi─Źkoj, morfolo┼íkoj ili
sintakti─Źkoj. Slikovita izreka kojom relativiziraju razlike i upe─Źatljivo kazuje o prepletenosti u
jezi─Źkom izrazu Srba i Hrvata, koja glasi: “Srbin ima ku─çu i u ku─çi doma─çicu, a Hrvat ima dom i u
domu ku─çanicu!”, mo┼że se – za potrebe ukazivanja na zajedni─Źku jezi─Źku osnovu i spomenutu


prepletenost te ponekad na slo┼żene me─Ĺuodnose, i onome ┼íto je zajedni─Źko, i u onome ┼íto je
posebno – prikazati pro┼íirenje iskaza koji bi mogao glasiti, bez umi┼íljanja da je sve zakovano
dokraja: “Srbin ima ku─çu i u ku─çi doma─çicu, Hrvat ima dom i u domu ku─çanicu, a Bo┼ínjak ima ku─çu
i dom i na domu doma─çicu!” Razuman pristup pri ure─Ĺivanju bosanskg jezi─Źkog vrta vodi─çe ra─Źuna
o utemeljenoj i skladnoj ravnote┼żi, kako onog zajedni─Źkog u jezi─Źkom izrazu (sa kom┼íijama i
susjedima), tako i onog posebnog. U poslovima oko ure─Ĺivanja bosanskog jezika – ure─Ĺivanja koje


je u toku, kao i onome koje tek predstoji – “borba za razlike” u odnosu na jezi─Źki izraz kom┼íija i
susjeda, besmislena je i predstavlja gubitak vremena za bo┼ínja─Źku kulturu, optere─çenu brojnim
nasušnim potrebama.Domovina.


Domovina

Domovina Bo┼ínjaka su sve one zemlje u kojima oni ─Źine starosjedila─Źko stanovni┼ítvo.
U tom smislu Bosna ima sredi┼ínji zna─Źaj, ali su domovinske zemlje za Bo┼ínjake jo┼í Crna Gora i
Sand┼żak, dok su ostali prostori biv┼íe jugoslavenske dr┼żavne zajednice – Srbija, Kosovo,
Makedonija, Hrvatska i Slovenija – na razli─Źite na─Źine za njih zemlje iseljenja. Dana┼ínje prisustvo u


nekim od spomenutih prostora u vezi je sa iseljavanjem Bošnjaka u Tursku, koje je općenito bilo
najmasovnije za bo┼ínja─Źki narod i u neujedna─Źenim talasima odvijalo se ─Źitavo jedno stolje─çe – od
austrougarske okupacije Bosne (1878) do sedamdesetih godina XX stolje─ça. Ve─çe i manje skupine


Bo┼ínjaka koje danas ┼żive u Makedoniji i na Kosovu uglavnom su potomci onih bo┼ínja─Źkih porodica
koje su se tu zaustavile u nemogu─çnosti da se domognu Turske. U gastarbajterskom kretanju, koje je
od kraja ┼íezdesetih godina XX stolje─ça bilo zahvatilo biv┼íu Jugoslaviju i u neujedna─Źenom
intenzitetu trajalo do njezina kraja, najva┼żnija od zapadnoevropskih zemalja iseljenja za Bo┼ínjake
postala je Njema─Źka. Ta okolnost pridonijela je da se u razdoblju velikih progona i izbjegli┼ítva
Bo┼ínjaka, u vrijeme Agresije na R BiH (1992-1995), u Njema─Źkoj na─Ĺe najve─çi broj pripadnika
bo┼ínja─Źkog naroda, koji su tada potra┼żili uto─Źiste i u nizu drugih evropskih i prekookeanskih
zemalja. Danas Bo┼ínjaci ┼żive, u ve─çim ili manjim skupinama, u nekoliko desetina dr┼żava u svijetu,
kao davna┼ínji iseljenici, ju─Źera┼ínji gastarbajteri ili skora┼ínji prognanici i izbjeglice. Op─çeprihva─çena
je procjena da broj Bo┼ínjaka koji danas ┼żive ┼íirom svijeta prema┼íuje broj onih koji ┼żive u
domovinskim zemljama.


Dr┼żava

Najraniji dr┼żavno-pravni okvir u kojem su Bo┼ínjaci ┼żivjeli jeste Bosansko kraljevstvo.
Nakon prodora Osmanlija u Bosnu i propasti Bosanskog kraljevstva (1463), dr┼żavno-pravni okvir u
kojem ─çe Bo┼ínjaci provesti dulje od ─Źetiri stolje─ça postaje Osmansko carstvo. Padom Bosne pod
osmansku vlast Bošnjaci su postali jedan od naroda u mnogoljudnoj i višenarodnoj svjetskoj
imperiji, koja se na vrhuncu svoje mo─çi prostirala na tri kontinenta (Azija, Afrika, Evropa).
Bo┼ínjaci su, kao muslimani, u┼żivali odre─Ĺene povlastice u Osmanskom carstvu kao islamskoj dr┼żavi

  • u─Źestvovali su u vlasti i obavljali najvi┼íe vjerske, vojne i upravne du┼żnosti, izuzimaju─çi mjesto
    sultana- ali je temeljna nepogodnost za njih bila sadr┼żana u okolnosti da je ideja narodne
    samosvojnosti bila prigu┼íivana i kona─Źno zatomljena, ┼íto je imalo dugoro─Źne nepovoljne posljedice,
    sadr┼żane u zaka┼ínjelom nacionalnom bu─Ĺenju u odnosu na kom┼íije i susjede u Bosni (Srbe i
    Hrvate). Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, mijenja se i dr┼żavno- pravni okvir za
    Bo┼ínjake, koji ─çe narednih ─Źetrdeset godina provesti kao podanici Austrougarske carevine, u kojoj
    je Bosna i Hercegovina bila “corpus separatum”. I bez obzira na nepovoljnu ─Źinjenicu udaljavanja
    od narodnog imena, za Bo┼ínjake su se u dru┼ítvenom ┼żivotu u austrougarskom razdoblju po─Źeli
    odvijati neki procesi koji su bili od zna─Źaja za nacionalno osvje┼í─çivanje (borbe u Bosanskom
    saboru, osnivanje politi─Źkih stranaka, pokretanje politi─Źkih listova, borba za vjersko-prosvjetnu i
    vakufsko-mearifsku autonomiju i sl). Polo┼żaj Bo┼ínjaka u tri navedena dr┼żavno-pravna okvira bio je
    svaki put druk─Źiji, po─Źev┼íi od temeljne, vjerske razine: bosanski krstjani u srednjovjekovlju, jedan
    muslimanskih “milleta” tokom ─Źetiri stolje─ça pod Osmanlijama (1463-1878), muhamedanci
    (muhamedovci, muslomani, muslimani) pod habsbur┼íkom krunom, tokom ─Źetiri desetlje─ça
    austrougarske vladavine (1878- 1918). Razdoblje osmanske vlasti mo┼że se ozna─Źiti i kao vrijeme u
    kojem su okolnosti pogodovale potiskivanju svijesti o narodnosnoj samosvojnosti – pri ─Źemu nije od
    va┼żnosti da li se radi o stvarnom ili hinjenom previ─Ĺanju narodnosne samosvojnosti Bo┼ínjaka od
    strane Osmanlija. U svakom slu─Źaju, te┼íko bi se moglo govoriti o smi┼íljenoj antibo┼ínja─Źkoj
    dr┼żavnoj politici Osmanlija. Spontana je reakcija Porte, a ne posljedica sistemski razvijene
    smi┼íljene politike, kada se iz Stambola gu┼íi Pokret za autonomiju Bosne pod vo─Ĺstvom Huseinkapetana Grada┼í─Źevi─ça, kojem sa Porte biva uskra─çeno ono ┼íto se u isto vrijeme daje knjazu Milo┼íu
    Obrenoviću. S druge strane, u austrougarskom razdoblju izvjesno je provodena smišljena, ali vješto
    prikrivana dr┼żavna protivbo┼ínja─Źka politika, koja se bjelodano pokazuje u sra─Źunatom i lukavom
    poticanju pokreta iseljavanja Bo┼ínjaka u Tursku te pokrivanja prozelitisti─Źkih akcija katoli─Źkog
    klera. I dok je u austrougarskom razdoblju dr┼żavna politika s obzirom na Bo┼ínjake bila prikriveno
    protivbo─Źnja─Źka, u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije)
    takvo usmjerenje vlasti bilo je manje-vi┼íe otvoreno. Otima─Źina bo┼ínja─Źke zemlje pod dr┼żavnim
    nadzorom (agrarna reforma, ─Źija je o┼ítrica bila uperena protiv bo┼ínja─Źkih zemljoposjednika) te
    osiromašenje i društvena skrajnutost Bošnjaka bili su uzeli takve razmjere da nije bila pretjerana
    slikovita izjava jednog tada┼ínjeg bo┼ínja─Źkog politi─Źara koji je primijetio da je njegovom narodu
    ondanja vlast otela sve, osim ponosa (D┼żafer-beg Kulenovi─ç). Ipak, vje┼ítim taktiziranjem u
    parlamentarnom ┼żivotu, bo┼ínja─Źki politi─Źki poslenici (prije svih Mehmed Spaho) uspjeli su odr┼żati
    kontinuitet posebnosti Bosne kao cjeline u onda┼ínjoj jugoslavenskoj dr┼żavnoj zajednici sve do
    ┼íestojanuarske podjele zemlje na banovine. Protivbo┼ínja─Źka praksa dru┼ítveno-politi─Źkih struktura
    Kraljevine Jugoslavije dovela je u predve─Źerje drugog svjetskog rata Bo┼ínjake kao narod u krajnje
    nezavidan polo┼żaj. Pronicljivi politi─Źki analiti─Źar tada┼ínjeg stanja Bo┼ínjaka. Suljaga Salihagi─ç je u
    brošuri Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice duhovito ustanovio kako su
    Bo┼ínjaci u to vrijeme, ┼íto se ti─Źe dr┼żavnih slu┼żbi, napredovali jedino kao podvornici.
    Protivbo┼ínja─Źka praksa nastavila se i u novom dr┼żavno-pravnom okviru, u Federativnoj narodnoj
    republici Jugoslaviji, usprkos ─Źinjenici da su Bo┼ínjaci u antifa┼íisti─Źkoj djelatnosti te u borbi za
    oslobo─Ĺenje zemlje od “okupatora i doma─çih izdajnika” dali nemjerljiv doprinos. Uz raniju “tursku
    krivicu” (napu┼ítanje “vjere pradjedovske” i pristajanje uz “okupatore” Turke) na Bo┼ínjake je
    stavljena dodatna hipoteka zbog njihovog u─Źe┼í─ça – u toku drugog svjetskog rata – u upravnim i
    vojnim strukturama fa┼íisti─Źke tvorevine poznate kao Nezavisna dr┼żava Hrvatska (kao dr┼żavni
    ─Źinovnici, politi─Źki poslenici i domobrani), kao i u nekim vojnim jedinicama u sklopu Tre─çeg Rajha
    (SS “hand┼żar-divizije”), mada je istovremeni bo┼ínja─Źki antifa┼íisti─Źki doprinos, i u politi─Źkoj
    djelatnosti (muslimanske rezolucije, protiv progona Srba, Jevreja i Cigana), i u oru┼żanoj borbi, bio
    mnogo zna─Źajniji. Ipak, zahvaljuju─çi zaokru┼żenom dr┼żavnom ┼íkolskom sistemu, Bo┼ínjaci su – sada
    ve─ç u Socijalisti─Źkoj federativnoj republici Jugoslaviji – do─Źekali bolje dane i do┼ílo je do prave
    kadrovske eksplozije bo┼ínja─Źkih stru─Źnjaka u nizu podru─Źja, te izrastanja vrhunskih znanstvenika,
    umjetnika i sporta┼ía, ┼íto se dobrim dijelom mo┼że dovesti u izravnu vezu sa radom Univerziteta u
    Sarajevu, kao i niza znanstvenih ustanova (brojni instituti razli─Źitog usmjerenja, ANUBiH). Taj
    bo┼ínja─Źki uspon na jugoslavenskom planu u podru─Źju umjetnosti najavila je pojava dva vrhunska
    knji┼żevna djela u istoj godini (1966), tj. Selimovi─çeva romana Dervi┼í i smrt te Dizdareve pjesni─Źke
    zbirke Kameni spava─Ź, ┼íto ─Źe biti nastavljeno drugim djelima istih, kao i novih, mladih autora
    (Susić, Ibrišimović, Sidran, Horozović) te prošireno likovnu umjetnost (Berber, Hozo, Zec, Tikveša,
    Dragulj) i film (Kusturica) Sve je to doprinosilo ja─Źanju “republi─Źke dr┼żavnosti” i vodilo
    zabrinutosti nosilaca nacionalisti─Źkih pretenzija prema BiH, koje ─çe se – i sa najbli┼żeg istoka i sa
    najbli┼żeg zapada – na najgrublji na─Źin obznaniti, iako ne istovremeno, u vrijeme agresije na RBiH
    (1992-1995). ─îinu agresije prethodilo je priznavanje Bosni i Hercegovini prava na osamostaljenje
    (Badenterova komisija), što je s obzirom na ondašnje (ne)prilike i nedovoljnu pripremljenost
    probosansih snaga za otpor – podrazumijevalo poslu┼żenje ove zemlje i njezinih gra─Ĺana na krvni─Źki
    pladanj: R BiH bila je pokošena, a da se zapravo nije ni uspjela uspraviti na noge. Bio je vidljiv
    vanjski pokazatelj o postojanju dr┼żave (me─Ĺunarodno priznanje u UN, uz evidentiranje agresije, a u
    me─Ĺunarodnoj javnosti i genocida protiv Bo┼ínjaka). U takvim okolnostima, dramati─Źnoj zbilji
    nedoraslo (SDA)bo┼ínja─Źko vodstvo, kao doma─çin na prostoru ostatka Bosne, nepovratno je tro┼íilo
    politi─Źki kapital vlasni┼ítva me─Ĺunarodno ovjerene tapije na R BiH kao dr┼żavu, pristaju─çi na
    pregovore sa SDS i HDZ-HVO krvnicima, te prave─çi se da ne vidi ili ─Źak pospje┼íuju─çi unutaraje
    rastakanje ionako nejake multietni─Źnosti vojske, policije i dr┼żavnih struktura. U takvom razvoju
    doga─Ĺaja, nakon uvo─Ĺenja kroz ┼Żenevu i Va┼íington, uslijedio je Dejton, gdje su predstavnici R BiH
    kona─Źno na karti ozvani─Źili ono ┼íto su u ranijim pregovorima – priznaju─çi RS – ve─ç i najavili, tj.
    teritorijalno razgrani─Źenje unutar Bosne i Hercegovine, gdje su se u historijskim granicama te
    zemlje na┼íli sadr┼żaji bez primjera u dr┼żavno-politi─Źkoj praksi u dana┼ínjem svijetu: jed republika i
    jedna federacija, pri ─Źemu u─Źesnici u federaciji (pola)Bosni Hercegovine do dana dana┼ínjeg imaju
    razli─Źito mi┼íljenje o pitanju karaktera federacije: jedni tvrde da je to federacija kantona, a drugi da
    je to federacija naroda. Da stvar bude gora, to dejtonsko rahiti─Źno ─Źedo nikad nije ni prohodalo, ni
    na razini (na geografski pojam svedene) Bosne i Hercegovine, niti na razini federacije (gdje, bez
    obzira na promjene imena i taktiku, ne prestaje djelovati para-dr┼żavica u kao-federaciji, HercegBosna). Tako se Bo┼ínjaci godinama nalaze u paradoksalnoj situaciji da, polaze─çi od ne ─Źega ─Źega
    zapravo nema (federacija), govore o ne─Źemu ┼íto ne postoji (dr┼żavnost), poku┼íavaju─Źi to povremeno
    i obilje┼żiti. Cini─Źno raspolo┼żeni analiti─Źari federalne politi─Źke zbilje vide u tom stanju i kaznu za
    Bošnjake, koji su u predizbomoj kampanji vezali zastave sa slabijim od moguća dva partnera u
    Bosni, koji se ve─ç ranije dogovorio sa ja─Źim. Ili: Bo┼ínjaci su zbog svoje politi─Źke lahkovjernosti
    ka┼żnjeni da ┼żive u kao-entitetu te da se odatle bore za dr┼żavu Bosnu i Hercegovinu sa onima koji ju
    zapravo ne─çe. Pora┼żavaju─çe za Bo┼ínjake jeste saznanje da je njihovo politi─Źko vodstvo licemjemo
    govorilo o jedinstvenoj Bosni, a u isto vrijeme – tj. od Lisabona i prije do Dejtona i poslije – radilo
    na njezinoj podjeli. Po tome su Bošnjaci zaista jedinstven narod u svijetu: dok su drugi ginuli i
    politi─Źkim sredstvima borili se da steknu dr┼żavu, oni su to isto ─Źinili na putu razgradnje dr┼żavnopravnog okvira koji ih je mogao voditi izgradnji dr┼żave. Ideja vodilja kratkovide politi─Źke pameti
    koja razmi┼ílja na slijede─çi na─Źin: Mi to ne─çemo tra┼żiti (dr┼żavno-pravna jedinica za svaki od tri
    naroda u Bosni), ali ─çemo to ipak dobiti, jer to drugi odlu─Źnije i upornije tra┼że i me─Ĺunarodna
    zajednica ─çe to kona─Źno odobriti da bi bio mir u Bosni – preskupo je ko┼ítala Bo┼ínjake, jer danas,
    umjesto u normalnoj dr┼żavi, ┼żive na vjetrometini, u neogra─Ĺenoj i neza┼íti─Źenoj zemlji predaka, koja
    je sva─Źija i ni─Źija: sva─Źija je kada treba uvesti ┼íta ko ┼żeli i to prodati jadnicima koji je nastanjuju, ili
    kada treba iz nje izvesti ono ┼íto se ┼żeli (uklju─Źiv┼íi i ono najvrednije: mladost, i to najbistriju i
    najpametniju); ni─Źija je kada treba u nju ulagati, osim ako se radi o ulaganju koje se odnosi na
    (kratkoro─Źne ili dugoro─Źne) interese ulaga─Źa. Bo┼ínjaci danas u svijetu u sre─Ĺenim dr┼żavama ┼żive
    samo kao (ju─Źera┼ínji) gosti-radnici ili (jutro┼ínji) prognanici. U domovini Bosni nemaju dr┼żavu, a
    kako rade – ne─çe je ni imati.

Odgovori

Va┼ía adresa e-po┼íte ne─çe biti objavljena. Obavezna polja su ozna─Źena sa * (obavezno)