Izvor: Šaćir Filandra-Od jednakosti do razlika
Jedan od postojanih mitova je i onaj o prijateljstvu i savezništvu
Bosanskih Muslimana/Bošnjaka i Hrvata. Kao i svaka osjetilna veza
i ovaj mit traje već stoljeće i po usprkos brojnih mu protuargumentacija. Još od doba Ante Starčevića, s jedne, i Safvet-bega Bašagića, s
druge strane, preko Ademage Mešića i Ante Pavelića, pa sve do Franje
Tuđmana i Alije Izetbegovića, u okviru različitih bošnjačkih političkih
i kulturnih elita vlada uvjerenje o većoj bliskosti Bošnjaka prema
Hrvatima nego prema Srbima.
Ne ulazeći u to odakle Bošnjacima
potreba da se na ovaj način povezuju sa susjedima, možemo istaknuti
da ovakvo uvjerenje i danas vlada na razini svakodnevne bošnjačke
svijesti te da je ova činjenica još uvijek politički relevantna. Kriterij
bošnjačkog vrednovanja bliskih i susjednih naroda jest razina zločina
koju su oni, ti narodi, Srbi ili Hrvati, prema njima činili. Hrvatski
zločini, sumarno govoreći, prema Bošnjacima kroz povijest su zanemarivi u odnosu na zločine koji su dolazili sa srpske strane.
Drugu
predodžbu o savezništvu Bošnjaka i Hrvata određivao je, a time i
nametao, karakter političkog sistema određenog povijesnog razdoblja.
Jasno se može uočiti da je grupiranje dva bosanskohercegovačka naroda nasuprot trećemu u pravilu bilo i jest produkt dominacije političke
volje jednog naroda nauštrb druga dva. Kratko podsjećanje: dolazak
Austro-Ugarske približava Bošnjake i Srbe na račun katoličkih Hrvata
u nazovimo katoličkome carstvu; dominacija srpske političke volje
unutar dvije Jugoslavije, sve do Mostarskoga savjetovanja iz 1966.
godine, porodila je prohrvatsko kao antisrpsko nacionalno usmjerenje
kod kulturnih, duhovnih i političkih elita Bosanskih Muslimana, a od
- godine, ulaskom hrvatskoga nacionalnog pitanja u nacionalnu
politiku bosanskih komunista, dolazi i do značajnijeg partnerstva
političkih elita ova dva naroda.
Mostarsko savjetovanje1
bilo je ključni politički događaj za politički
i društveni status hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini tokom
razdoblja socijalizma. Proturječnosti i nedoumice u društvenom
razvoju ideje socijalizma na području Hercegovine izražavale su se na
način vladavine predrasuda prema hrvatskom narodu, koji je prevladavao u regionu zapadne Hercegovine. Nosilac predrasuda bio je Savez
komunista koji je sve što je hrvatsko faktički, mada ne i deklarativno,
poistovjećivao s ustaškim. Takvo antihrvatsko usmjerenje dovelo je do
krize u razvoju bosanskohercegovačkog društva. Razmatranje takvog
stanja u bosanskohercegovačkom ambijentu značilo je otvaranje pitanja za koja se mislilo da su riješena. U Informaciji o Mostarskom
savjetovanju kaže se da je u materijalu, koji je poslužio kao osnov
za raspravu, »pokrenut veći broj idejnih i političkih pitanja, od kojih
su neka prvi put tretirana na širem političkom skupu (problemi u
razvoju Saveza komunista, neki aspekti kadrovske politike, odnos na
liniji SK–religija, problemi u međunacionalnim odnosima – pojave
nacionalizma i šovinizma, … pitanja iz oblasti obrazovanja i kulture,
… odnosi između organa vlasti i konfesionalnih zajednica)…«2
.
Mostarsko savjetovanje upozorilo je na različite oblike obespravljenosti hrvatskog stanovništva zapadne Hercegovine. Promjena
takvog stanja značila je naknadno promišljanje brojnih pitanja, od
kojih je odnos Partije i religije bilo najbitnije. Drugačije, zbiljskije i
liberalnije rješenje tog odnosa, u kojemu religioznost sama po sebi
ne znači i antisocijalističko usmjerenje, kakvo su stajalište, u osnovi,
zauzimali bosanski komunisti do tog vremena, značilo je uvažavanje
zbiljskih odnosa u bosanskohercegovačkome društvu. S druge strane,
Mostarsko savjetovanje je implicitno priznalo prevagu policijske nad
političkom vlašću u Bosni i Hercegovini, s obzirom da su u policiji
dominirali srpski kadrovi, i prevagu srpske bosanske komponente
nad ostalim dvjema. Samo savjetovanje podudara se sa smjenom
Aleksandra Rankovića, srpski nacionalistički usmjerenog šefa jugoslavenske tajne policije. Na teorijskoj razini to je bila zamjena politike »čvrste ruke« i dirigiranog socijalizma demokratskijim oblicima
samoodlučivanja, koji su otvorili put samoupravnom modelu socijalizma. U političkoj stvarnosti radilo se o zaustavljanju i priječenju
isključivo srpskog vladanja Bosnom i Hercegovinom.
Zaključcima Savjetovanja završilo se neuravnoteženo stanje Bosne
i Hercegovine, koja ponovno zadobiva puninu svojega trovalentnog
bića: bošnjačkog, hrvatskog i srpskog, i od tog vremena u bosanskoj
politici i bosanskoj kulturi uspostavljaju se svojevrsni oblici partnerstva Hrvata i Bošnjaka. To savezništvo bilo je napor dvaju sastavnih
činilaca bosanskog jedinstva da se održi i razvija punina bosanskog
bića, koje je nemoguće bez ravnopravnosti svih triju naroda. Ono nije
bilo nikakav oblik posebne vezanosti Hrvata i Bošnjaka, koju bilo koji
od tih naroda ne bi imao istovjetnu prema Srbima; dakle, ono nije
bilo generičke, već političke naravi. U osnovi, ono je udruga slabijih
prema moćnijima i jačima.
Teorijski i politički učinak Savjetovanja
je razbijanje dogmatskog, ideološkog sklopa koji nije želio shvatiti i
prihvatiti zbilju, tj. priznavanje postojanja različitih naroda i različitih
religija u Bosni i Hercegovini. Religijsko i nacionalno pitanje time
u bosanskoj komunističkoj politici zadobiva pravo građanstva, posebno s obzirom na činjenicu da je dvije godine nakon Mostarskog
savjetovanja, dakle tek 1968. godine, Partija priznala nacionalni status
Bosanskim Muslimanima.
Treću predodžbu o bliskosti Bošnjaka i Hrvata formirali su tzv.
Hrvati islamske vjeroispovijesti i Bosanski Muslimani koji su se
hrvatski nacionalno izjašnjavali. Kao što je bošnjačka politička elita
od Mehmeda Spahe do Hamdije Pozderca bila okrenuta Beogradu,
tako se kulturna elita orijentirala prema Zagrebu. Među obrazovanim Muslimanima hrvatska nacionalna ideja nalazila je plodno
tlo s početka 20. stoljeća. Prva muslimanska inteligencija, koja je
i počela moderni kulturni preporod naroda osnivanjem časopisa
Behar i ustanovljenjem Kulturnog društva »Gajret«, uglavnom je
bila deklarirana u hrvatskom smislu, baš kao što su i prvi narodni
zastupnici u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS bili dominatno
hrvatski nacionalno orijentirani. Od 23 zastupnika samo dvojica se
nisu hrvatski nacionalno deklarirala.3
Mnogo toga pismenog, gospodstvenog i umjetnički vrijednog Hrvatom se decenijama zvalo, sve do
dramatičara Ahmeda Muradbegovića kasnih 60-ih godina 20. stoljeća.
Zagreb se smatrao bijelim gradom, utočištem učenosti, kulture, slobode i umjetnosti. Hrvatska je i u vrijeme socijalističke Jugoslavije bila
bošnjačko pribježište. Tu su se skrasili mnogi bošnjački intelektualci,
tu je u komunizmu prvo štampan prijevod Kurana, Alija Isaković
pripremio je i objavio Biserje: Izbor iz muslimanske književnosti,
sagrađena je monumentalna džamija u Zagrebu … Navedeni mit je s
hrvatske strane od Starčevića i braće Radić te inih istomišljenika dugo
bio podražavan i instrumentaliziran.4
Mit o prirodnom savezništvu
Bošnjaka i Hrvata neslavno je okončan rušenjem Starog mosta u Mostaru. U vojnom suočavanju i odmjeravanju Hrvata i Bošnjaka tokom
agresije na Bosnu i Hercegovinu na povijesno paradoksalan način
su međusobno potvrđene i okončane njihove nacionalno-političke
individualizacije.
Upravo je hrvatsko-bošnjački sukob tokom prvih godina agresije
na Bosnu i Hercegovinu bio i kraj decenijama duge bošnjačko-hrvatske čarolije. To da su Bošnjaci prvi put u modernom dobu ratovali s Hrvatima značilo je kraj iluzije.