Priča Seida Zimića je u rangu sa onim na filmskom platnu.
“Meni je rat počeo 1991.godine kada su nastale blokade svakog oblika.U Zepi je bilo 2.000 stanovnika prije rata a kasnije tokom rata je bilo 18.000 ljudi koji su pristizali.
Zepa je do 1995.godine vodila dupli rat,protiv sebe i rat protiv agresora.U Zepi sam bio sve dok nije pala 1995.godine.Potom me srbijasnka policija zarobila i odvela u logor Šljivovicanposlije u logor Mitrovo Polje kod Uzica u Srbiji.
Ističe kako je u 222 dana njegovog tamnovanja u logoru svoje mjesto zajedno sa logorasima zauzeo i prijatelj ozarenog lica da drzi svjetiljku nad tuznim licima njihovim.Stigao im je ramazan.
Dvadesetjednogodisnji djecak odlucio da posti.Poznavao sam ga ozbiljno čeljade i njegov nijet je bio ozbiljan.U ozbiljnom metezu kada su pokazene sve ljudkse norme trebalo je mladicu obezbijediti bar malo uslova da realizuje nijet.
Hrane nema,voda na dozvolu,higijena bez definicije.Bolesti i krikovi danonocno drustvo.Obecali smo pomoci.Otkidali smo od svog obroka i nosili postacu.U početku sam vidio njegov stid ali je vremenom spoznao da i nas nijet ima vrijednost.
Utvrđivanje vremena za početak i kraj posta bila je citava filozofija.I učevni i manje učevni pokusavali su bili sto vise tačni.Akšam nam je pravio najvise problema,upaljena svjetla i strazari su mogli lahko da uoče dječaka u namazu.
S vremena na vrijeme smo namjerno pravili ekscese kako bi privukli paznju pa nek bude i serija šamara dok čeljade ne zavrsi sa namazom.Prođe i ramazan prođoše i godine a ja se i danas ponosim ljudima koji su bili sa mnom-dječakov san je ostvaren.
Januara 24.1996.godine ujutro u 5:00 sati napustio sam logor…U Americi sam kasnije proveo 222 dana među nogama,valjda navika”-prisjeća se Zimić.
Izvor : Preporod