Izvor : SAMRTNO SREBRENIČKO LJETO ‘95, str. 178).
“Kada smo
stigli u logor Šljivovica u Srbiji”, navodi M. S. (iz Srebrenice), “bili smo izloženi najtežem
maltretiranju, zlostavljanju i tuči. Neke su tada odveli u drugi logor Mitrovo Polje u
opštini Brus. Spavali smo na golom betonu bez prostirke. Hrana je bila loša, a obroci
oskudni, tako da smo padali u nesvijest od gladi i iscrpljenosti. Logorske vlasti su nam
govorile da nam ne mogu dati više hrane, jer su pod sankcijama. Mada su MKCK
i UNHCR dovlačili hranu za nas, ona je tokom noći odvožena iz logora. U grašku
obarenom na samoj vodi kojeg smo redovno dobijali, bilo je dosta crva. Obroke smo
dobijali jedanput na dan. Na kupanju su nam puštali studenu vodu i prije nego što
bi saprali sapunicu, voda je zatvorena. Gotovo smo svi imali uši i buhe. Najteže od
svega je bilo kada su nas tjerali na seksualne radnje. To smo morali činiti pod
prijetnjom batina, a čuvari i stražari bi to gledali i smijali se. Također, morali smo
se tući međusobno, ako bi to odbili, dobijali bi batine od čuvara.
Pored toga morali smo pjevati srpske pjesme, uzvikivati parole, ‘Živio Slobodan
Milošević!’, psovati Aliju Izetbegovića, zavijati i lajati kao životinje i slične stvari.
U logoru mi je ozlijeđena kičma od silnog zlostavljanja, tako da danas
imam status
logorskog invalida. Nisu svi Srbi prema nama loše postupali. Neki su izbjegavali
da nas maltretiraju i zlostavljaju, zato su ih smjenjivali ili su morali plaćati novčane
kazne za odbijanje poslušnosti komandantu logora.
Razmijenjen sam 10. aprila 1996. godine sa većim brojem logoraša. To je bilo
moje ponovno rođenje”
O zločinima u logoru Šljivovica, potresno i užasavajuće kazivanje pruža S. A. (iz
Srebrenice): “Poslije pada Srebrenice krenuo sam preko šume na put užasa i smrti.
Nisam se uspio probiti preko Konjević-Polja, pa sam nastavio lutanje šumom do 21.
jula. Sa grupom ljudi krenuo sam prema Žepi. Do 30. jula učestvovao sam u odbrani
Žepe, a poslije njene okupacije, odlučio sam krenuti preko Drine u Srbiju. Vojska
Jugoslavije me zarobila 1. avgusta na karauli Jagoštica. Do predveče su nas sakupljali
i onda je počelo ispitivanje i maltretiranje. Sve su nas pretresli na grub način i oduzeli
su od nas sve što smo imali. Čak i kaiševe iz pantalona i šnjire iz cipela. Morali smo
pisati izjave.
U večernjim satima doveženi su kamioni i mi smo potrpani kao stoka na njih.
Cerada je zašnjirana tako da na kamionu nije bilo zraka.
Mnogi su padali u nesvijest. Na kamionu je bilo 220 ljudi. Nismo znali gdje nas
voze. Prilikom izlaska iz kamiona morali smo proći između policajaca koji su nas
odmah počeli tući nogama, palicama, toljagama i sl. Bili smo u Srbiji u napuštenim
barakama beogradske firme ‘Planum’.
Nalazio sam se u sali nekadašnje menze sa još 97 ljudi. Prvih petnaest dana
smo ležali na golom betonu, a kasnije smo dobili po jedno ćebe. Svakog dana smo
pojedinačno odvođeni kod inspektora na ispitivanje i pisanje izjava. Tamo su mnogi
mučeni i tjerani da pišu ono što nisu učinili. Oko baraka je bilo dosta policije. Najteže
nam je bilo noćom kada bi izvodili ljude i mučili ih. Tukli su nas svim sredstvima koje
bi imali pri ruci, toljagama, letvama, palicama, kablovima od struje i sl. Najčešće
su na mučenje izvodili one koje su u vrijeme rata bili u Srebrenici. Jedno mučenje
ću pamtiti do kraja života.
Jedan policajac me izveo na ćošak barake gdje su čekala još trojica. Sa te strane
bio je ulaz u menzu sa izlivena tri stepenika. Rekli su mi da tu sjednem i onda su
mi počeli postavljati pitanja. Odgovarao sam. Zatim su me počeli tući nogama po
bubrezima, stomaku, leđima, glavi. Obore me na zemlju i počnu me dalje šutati, dok
nisam ostao bez vazduha. Jedan policajac je sa strane to vidio i oni su prestali. Opet
su me vratili na stepenik. Počeli su mi postavljati nova pitanja. Bez obzira šta bih
odgovorio, oni su me psovali, govorili mi da lažem i udarali me u gornje dijelove tijela.
Opet sam pao. Pošto su me podigli, odlučio sam da više ništa ne govorim. Jedan
od njih je repetirao pušku i naslonio mi cijev na sljepočnicu. Tražio je od mene da
priznam kako sam i koliko poklao Srba. U tom momentu sam rekao:
‘Ubijte me, ali me nemojte više mučiti.’
‘Nećemo te ubiti oružjem, već na drugi način’, rekao je jedan od njih i ponovo
su me, sva četvorica, počela udarati nogama. Kada su vidjeli da se više ne
mogu
pomjerati, uzeli su gumeno crijevo i počeli me njime udarati preko leđa. Nakon ovoga
su mi rekli da mogu ići unutra. Otpuzao sam u baraku. Tri dana poslije toga nisam
mogao normalno disati. Pored ovog mučenja još sam nebrojano puta dobivao batine.
Mjesec dana sam proveo u Sali menze. Prvih petnaest dana su nas mučili glađu.
Dobijali smo četvrtinu hljeba i četvrtinu ribe na dan. Kada smo počeli padati u
nesvijest od gladi povećali su nam obroke, ali su oni još uvijek bili nedovoljni.
Osamnaestog dana našeg boravka u logoru došao je MK CK i registrovao nas, ali se
nije promijenio odnos prema nama. I dalje su nastavljena maltretiranja i ispitivanja.
Sve do februara 1996. godine kupali smo se napolju hladnom vodom na snijegu,
mrazu, zimi. Bilo je trenutaka kada su nas noćom izvodili napolje i tjerali nas da
stavljamo glavu pod slavinu sa hladnom vodom. Inspektor je imao običaj da nas tuče
pendrekom po bosim stopalima, a zatim smo morali držati noge u hladnoj vodi.
Prvih mjeseci su nam nudili da uzmemo srpska imena i mi smo se morali predstavljati kao Srbi. Da bih otišao u WC-e morao sam dići tri prsta i reći srpsko ime
koje su mi nadjenuli, a onda bih dobio par udaraca pri dolasku do WC-a. Pred
vratima bi stajao policajac, kojem se moraš obratiti na isti način da bi ušao u WC.
To je trajalo prva dva mjeseca. Poslije tog najtežeg perioda nisu nas više tukli, ali
su nas psihički uništavali.
U logoru Šljivovica kod Užica proveo sam osam mjeseci i 10 dana. Razmijenjen
sam 10. aprila 1996. godine” (Isto, str. 237-239).
