Operacija “Mostobran 94′”-u noći 1.novembra 1994.godine pripadnici 5.korpusa prešli su rijeku Unu i zauzeli četničke položaje…

U noći 1.novembra 1994.godine pripadnici 5.korpusa prešli su rijeku Unu i zauzeli četničke položaje iznad grada. Zbog obilnih padanja, rijeka Una je nabujala, pa je ogroman rizik bio prijeći rijeku.

Bužimski borci su je ipak prešli, u gumenom čamcu, iako ih je većina bilo neplivači uspjeli su je prijeći, ako su ih četnici zasipali vatrom.

Neke jedinice nisu izvšile svoj zadatak, pa je oslobađanje Bosanske krupe prekinuto. Borci 505.brigade nisu pristali na povlačenje, a kako i bi, kada su porazili daleko nadmoćnijeg neprijatelja.

Akcija nije u potpunosti uspjela, zbog neuspjeha drugih jedinica. Ali je hrabrost 505.bužimske brigade odjeknuo kao pravi pozitivni bum u državi.

Svake godine 1.11 okupljaju se mještani MZ Ostružnica, zajedno sa pripadnicima brigada koje su bili direktni učesnici akcije, kako bi odali počast hrabrim borcima 5.korpusa ARBIH.

Izvor : Klix.ba

Novi film Jasmile Žbanić ”Quo Vadis, Aida”, koji govori o Srebrenici i stranišnim dešavanjima u Julu 95′.

Novi film Jasmile Žbanić ”Quo Vadis, Aida”, koji govori o Srebrenici i stranišnim dešavanjima u Julu 95′.

Film je osvojio dvije nagrade, ovaj put u Egiptu na El Gouna Film Festivalu. Film je osvojio Zlatnu zvijezdu za najbolji film na ovogodišnjem izdanju festivala, dok je Jasna Đuričić osvojila nagradu za najbolju glumicu.

Film je ovogodišnji bh.kandidat za prestižnu nagradu Oscar.

“Poštovani predsjedniče Erdogan, s dubokom tugom i zabrinutošću sam primio vijest o zastrašujućem zemljotresu koji je pogodio područje grada Izmira…


Predsjedavajući predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović uputio je telegram saučešća predsjedniku Republike Turske Recepu Tayyipu Erdoganu povodom zemljotresa u Izmiru.

”Poštovani predsjedniče Erdogan, s dubokom tugom i zabrinutošću sam primio vijest o zastrašujućem zemljotresu koji je pogodio područje grada Izmira. U našim molitvama i mislima smo uz ljude u Izmiru i cjelokupan bratski turski narod”, poručio je Džaferović.

”Svi naši građani u Izmiru, koji ne mogu ući u svoje domove zbog zemljotresa, mogu ostati koliko god žele u džamijama”

Predsjednik Uprave za vjerske poslove Turske (Diyanet) Ali Erbas izjavio je kako će džamije u Izmiru biti otvorene za sve građane koji zbog zemljotresa neće moći ući u svoje domove.

”Svi naši građani u Izmiru, koji ne mogu ući u svoje domove zbog zemljotresa, mogu ostati koliko god žele u džamijama”, rekao je Erbas.

Najmanje šest osoba je poginulo, a 202 osobe su povrijeđene od posljedica snažnog zemljotresa koji je pogodio Izmir.

Ugovor: ovo su Hodžić i Solak dogovorili o garanciji za ispravnost respiratora !

Kompanija “Srebrena Malina” u vlasnistvu Fikreta Hodzića koja je u BiH uvezla 100 respiratora iz Kine u potpisanom ugovoru sa Federalnom upravom civilne zaštite obavezala se na dvogodišnju garanciju kvaliteta preporucenih uređaja.

Ovaj ugovor potpisan je između Hodžića i sada suspendiranog direktora FUCZ-a Fahrudina Solaka 3.aprila ove godine 22 dana prije nego što su respiratori stigli u Sarajevu.

Tokom ispitivanja respiratora utvrđeno je da imaju sistematsku grešku.Četiri od 100 uređaja nisu ispravni a preostali su vraćeni u skladište u Rajlovcu i Sarajevu.

Ugovor :

O Branku Mikuliću-čovjeku koji je odbio sve pozive da napusti ratno Sarajevo !

Branko Mikulić bio je predsjednik SR BiH i član predsjedništva SFR Jugoslavije.Rođen u Pograđu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja 1928.godine.

Mikulić je odbio da napusti ratno Sarajevo koje je bilo 44 mjeseca pod opsadom i o tome su ispričane brojne priče.Slobodu ponovo nije dočekao.

“U teškim trenucima pravio je drzavu BIH borio se za njenu ravnopravnost u bivšoj federaciji za materijalni razvitak za nacionalni identitet Muslimana,ravnopravnost naroda,organizovao Olimpijadu ,odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo,svojim je prisustvom ulijevao povjerenje…znao je sve o teškoj bolesti i da će umrijeti i htio je da to bude ovdje među svojim”-zapisano je u sarajevskim “Danima.

Agresija je pisao je Mikulić,stravično brutalna.Ubijaju se i ranjavaju nevini ljudi i zene i djeca.Preko 250.000 nevinih ljudi napustilo je svoje domove o pobjeglo od opasnosti.

BIH i njen glavni grad Sarajevo u potpunoj su blokadi.Prijete glad i epidemije”,naglasio je Mikulić.

Sahranjen je na sarajevskom groblju Sv.Josipa u prisustvu čak 2.000 do 2.500 ljudi u gradu pod opsadom.

Izvor: radiosarajevo.ba

Stravične ispovijesti logora Šljivovica-dobijali smo četvrtinu hljeba,nudili su nam srpska imena…

Izvor : SAMRTNO SREBRENIČKO LJETO ‘95, str. 178).

“Kada smo
stigli u logor Šljivovica u Srbiji”, navodi M. S. (iz Srebrenice), “bili smo izloženi najtežem
maltretiranju, zlostavljanju i tuči. Neke su tada odveli u drugi logor Mitrovo Polje u
opštini Brus. Spavali smo na golom betonu bez prostirke. Hrana je bila loša, a obroci
oskudni, tako da smo padali u nesvijest od gladi i iscrpljenosti. Logorske vlasti su nam
govorile da nam ne mogu dati više hrane, jer su pod sankcijama. Mada su MKCK
i UNHCR dovlačili hranu za nas, ona je tokom noći odvožena iz logora. U grašku


obarenom na samoj vodi kojeg smo redovno dobijali, bilo je dosta crva. Obroke smo
dobijali jedanput na dan. Na kupanju su nam puštali studenu vodu i prije nego što
bi saprali sapunicu, voda je zatvorena. Gotovo smo svi imali uši i buhe. Najteže od
svega je bilo kada su nas tjerali na seksualne radnje. To smo morali činiti pod

prijetnjom batina, a čuvari i stražari bi to gledali i smijali se. Također, morali smo
se tući međusobno, ako bi to odbili, dobijali bi batine od čuvara.
Pored toga morali smo pjevati srpske pjesme, uzvikivati parole, ‘Živio Slobodan
Milošević!’, psovati Aliju Izetbegovića, zavijati i lajati kao životinje i slične stvari.
U logoru mi je ozlijeđena kičma od silnog zlostavljanja, tako da danas

imam status
logorskog invalida. Nisu svi Srbi prema nama loše postupali. Neki su izbjegavali
da nas maltretiraju i zlostavljaju, zato su ih smjenjivali ili su morali plaćati novčane
kazne za odbijanje poslušnosti komandantu logora.
Razmijenjen sam 10. aprila 1996. godine sa većim brojem logoraša. To je bilo
moje ponovno rođenje”

O zločinima u logoru Šljivovica, potresno i užasavajuće kazivanje pruža S. A. (iz
Srebrenice): “Poslije pada Srebrenice krenuo sam preko šume na put užasa i smrti.
Nisam se uspio probiti preko Konjević-Polja, pa sam nastavio lutanje šumom do 21.
jula. Sa grupom ljudi krenuo sam prema Žepi. Do 30. jula učestvovao sam u odbrani
Žepe, a poslije njene okupacije, odlučio sam krenuti preko Drine u Srbiju. Vojska
Jugoslavije me zarobila 1. avgusta na karauli Jagoštica. Do predveče su nas sakupljali
i onda je počelo ispitivanje i maltretiranje. Sve su nas pretresli na grub način i oduzeli
su od nas sve što smo imali. Čak i kaiševe iz pantalona i šnjire iz cipela. Morali smo
pisati izjave.
U večernjim satima doveženi su kamioni i mi smo potrpani kao stoka na njih.
Cerada je zašnjirana tako da na kamionu nije bilo zraka.
Mnogi su padali u nesvijest. Na kamionu je bilo 220 ljudi. Nismo znali gdje nas
voze. Prilikom izlaska iz kamiona morali smo proći između policajaca koji su nas
odmah počeli tući nogama, palicama, toljagama i sl. Bili smo u Srbiji u napuštenim
barakama beogradske firme ‘Planum’.

Nalazio sam se u sali nekadašnje menze sa još 97 ljudi. Prvih petnaest dana
smo ležali na golom betonu, a kasnije smo dobili po jedno ćebe. Svakog dana smo
pojedinačno odvođeni kod inspektora na ispitivanje i pisanje izjava. Tamo su mnogi
mučeni i tjerani da pišu ono što nisu učinili. Oko baraka je bilo dosta policije. Najteže
nam je bilo noćom kada bi izvodili ljude i mučili ih. Tukli su nas svim sredstvima koje


bi imali pri ruci, toljagama, letvama, palicama, kablovima od struje i sl. Najčešće
su na mučenje izvodili one koje su u vrijeme rata bili u Srebrenici. Jedno mučenje
ću pamtiti do kraja života.
Jedan policajac me izveo na ćošak barake gdje su čekala još trojica. Sa te strane
bio je ulaz u menzu sa izlivena tri stepenika. Rekli su mi da tu sjednem i onda su
mi počeli postavljati pitanja. Odgovarao sam. Zatim su me počeli tući nogama po
bubrezima, stomaku, leđima, glavi. Obore me na zemlju i počnu me dalje šutati, dok
nisam ostao bez vazduha. Jedan policajac je sa strane to vidio i oni su prestali. Opet
su me vratili na stepenik. Počeli su mi postavljati nova pitanja. Bez obzira šta bih
odgovorio, oni su me psovali, govorili mi da lažem i udarali me u gornje dijelove tijela.


Opet sam pao. Pošto su me podigli, odlučio sam da više ništa ne govorim. Jedan
od njih je repetirao pušku i naslonio mi cijev na sljepočnicu. Tražio je od mene da
priznam kako sam i koliko poklao Srba. U tom momentu sam rekao:
‘Ubijte me, ali me nemojte više mučiti.’
‘Nećemo te ubiti oružjem, već na drugi način’, rekao je jedan od njih i ponovo
su me, sva četvorica, počela udarati nogama. Kada su vidjeli da se više ne

mogu
pomjerati, uzeli su gumeno crijevo i počeli me njime udarati preko leđa. Nakon ovoga
su mi rekli da mogu ići unutra. Otpuzao sam u baraku. Tri dana poslije toga nisam
mogao normalno disati. Pored ovog mučenja još sam nebrojano puta dobivao batine.
Mjesec dana sam proveo u Sali menze. Prvih petnaest dana su nas mučili glađu.
Dobijali smo četvrtinu hljeba i četvrtinu ribe na dan. Kada smo počeli padati u
nesvijest od gladi povećali su nam obroke, ali su oni još uvijek bili nedovoljni.
Osamnaestog dana našeg boravka u logoru došao je MK CK i registrovao nas, ali se


nije promijenio odnos prema nama. I dalje su nastavljena maltretiranja i ispitivanja.
Sve do februara 1996. godine kupali smo se napolju hladnom vodom na snijegu,
mrazu, zimi. Bilo je trenutaka kada su nas noćom izvodili napolje i tjerali nas da
stavljamo glavu pod slavinu sa hladnom vodom. Inspektor je imao običaj da nas tuče
pendrekom po bosim stopalima, a zatim smo morali držati noge u hladnoj vodi.

Prvih mjeseci su nam nudili da uzmemo srpska imena i mi smo se morali predstavljati kao Srbi. Da bih otišao u WC-e morao sam dići tri prsta i reći srpsko ime
koje su mi nadjenuli, a onda bih dobio par udaraca pri dolasku do WC-a. Pred
vratima bi stajao policajac, kojem se moraš obratiti na isti način da bi ušao u WC.
To je trajalo prva dva mjeseca. Poslije tog najtežeg perioda nisu nas više tukli, ali
su nas psihički uništavali.
U logoru Šljivovica kod Užica proveo sam osam mjeseci i 10 dana. Razmijenjen
sam 10. aprila 1996. godine” (Isto, str. 237-239).

Šta je srpska književnica Isidora Sekulić pisala o bosanskom jeziku ?

Najobrazovnija i jedna od najpopularnijih Srpkinja Isidora Sekulić, književnica, prevodilac i književni kritičar, član Srpske kraljevske akademije i prva žena akademik u Srbiji, rođena 1877.godine u bačkom selu Mošorinu, a umrla 1958.godine u Beogradu.

Još davne 1941.godine govorila je i pisala o Bosanskom jeziku, napisala je esej koji teško da će moći neko tako napisati. Živjela je u svijetu jezika, govorila je nekoliko jezika i bavila se cijelog života istraživanjem jezika, posebno maternjim.

O Bosanskom jeziku, Isidora je zapisala: ”Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao.

Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljaval izraz ‘bosanski jezik’. Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila.

Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome. Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je”.

Majka četiri šehida grli kosti svojih sinova !

Da li ste čuli za Ajšu Bajrić? Nana je to iz Velagića kod Ključa. Ajša se primiče devedesetoj godini života. Imala je pet sinova. To su: Husein, Fehim, Mustafa, Muharem i Ibrahim.

Danas nana, nema ni Husein, ni Fehima, ni Mustafu, ni Muharema, ima samo Ibrahima. Ostala je samo sa Ibrahimom, da svjedoči njenoj teškoj životnoj sudbini.

Ostala je bez četiri sina između 31.maja i 1.juna 1992.godine, četnici su na svirep način izveli 86 Bošnjaka i mučki im oduzeli život.

“Tuđman je bio interesantan Aliji-kako je Tuđman vozao Aliju sa svojim stojadinom

Hasan Čengić jedan od osnivača SDA, podsjetio kako je sve to izgledalo početkom 1990-te godine. Osnivačka sjednica skupštine stranke je održana 26.maja 1990.godine. Hasan je nakon izlaska iz zatvora postavljen za šefa Islamskog centra u Zagrebu.

Kako je Hasan istakao u Zagrebu ga je često obilazio i Alija Izetbegović. U to vrijeme sam Aliju upoznao sa političkim prilikama u Sloveniji i Hrvatskoj.

Na jednom sastanku sa Alijom bio je prisutan i Salim Šabić (vlasnik više radnji u Hrvatskoj), Alija ga je pitao da li može da mu organizuje sastanak sa Franjom Tuđmanom, Salim je to obećao i ispunio obećanje.

Tuđman je bio interesantan Aliji, pa je nakon prvog sastanka, Alija želio i drugi. Salim kaže da je posle drugog sastanka čekao Aliju na peronu, prije nego li će se Izetbegović ukrcati u voz koji vozi za Sarajeva. A zanimljivo da ga je na stanicu dovezao Franjo Tuđman sa svojim stojadinom.

Salim je upitao Aliju:”Voz ti kreće za par minuta, kupio sam ti sitnice koje želiš ponijeti u Sarajevo. Zašto kasniš”? Alija je kratko odgovorio:” Tuđman me je dovezao, a on ne vozi brzo”.