Posljednja bosanska kraljica napustila je Bobovac rije─Źima: ÔÇťZbogom ostaj, moja Bosno slavnaÔÇŁ !

Tekst prvobitno objavljen u knjizi Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti
bosanske kraljice Katarine, izdava─Ź Franjeva─Źka teologija u Sarajevu, i Kr┼í─çanska sada┼ínjost,
Zagreb; Sarajevo, 1979.

Katarina Vuk─Źi─ç Kosa─Źa bila je k─çi Stjepana Vuk─Źi─ça Kosa─Źe, istaknutoga bosanskog velika┼ía.
Njezina majka Jelena potjecala je iz zetske kne┼żevske ku─çe Bal┼íi─ça; bila je k─çi Bal┼íe III (1403-
1421).
Kad je umro god. 1421. Bal┼ía III ostavio je vi┼íe ┼żenske djece. Za tu djecu brinula se njihova
baka, majka Bal┼íe III, k─çi srpskog kneza Lazara, a tada ┼żena bosanskog plemi─ça Sandalja
Hrani─ça, Jelena Bal┼íi─ç. Jednu od Bal┼íinih k─çeri Sandalj i njegova ┼żena Jelena udali su za
Stjepana, Sandaljeva sinovca, po ocu Vukcu nazvanog Vuk─Źi─ça. Toj Bal┼íinoj k─çeri bilo je ime
Jelena. Ona je rodila oko god. 1424. Katarinu Vuk─Źi─ç Kosa─Źa, kasniju bosansku kraljicu.
Katarina je rasla i odgajana u domu svojih roditelja. Njezin otac Stjepan bio je cijenjen suradnik
svoga strica Sandalja Hrani─ça. A kada je Sandalj god. 1435. umro Stjepan je uzeo upravu
njegovih posjeda. Bez sumnje, Katarina je pratila pothvate svoga oca, koji je pronicav, poduzetan
i bezobziran širio svoje posjede i svoj ugled u bosanskom kraljevstvu. A kada je prešla dvadesetu
godinu ┼żivota i do┼íla do udaje, postala je sredi┼ínja to─Źka bosanske politike. To se dogodilo, kad je
god. 1443. Stjepan Tomaš (1443-1461) naslijedio Tvrtka II (1421-1443).
Kad je Stjepan Tomaš došao na prijestolje, u Bosni su bile dvije stranke. Jedna je smatrala da
treba nastaviti borbu s Turcima u svakom slu─Źaju. Ta stranka bila je nadmo─çnija. Druga pak
stranka bila je za nagodbu s Turcima. Tu je stranku vodio Radivoj, nezakoniti sin kralja Ostoje
(1398-1404).
Stranka koja je bila za borbu s Turcima dovela je Stjepana Tomaša na prijestolje. On je svojski
prihvatio njezin politi─Źki program. Pa─Źe, budu─çi da je dotada bio narodne vjere, prihvatio je
katoli─Źku vjeru i tako mogao lak┼íe sura─Ĺivati s ostalim kr┼í─çanskim vladarima u borbi protiv
Turaka.
Došavši na prijestolje Stjepan Tomaš imao je dva pitanja, koja su bacala slabu sjenu na njegovu
kraljevsku slu┼żbu. Prvo, on je bio nezakonit, a drugo, njegova ┼żenidba bila je nevaljana po
katoli─Źkom obredu; ┼Żivio je naime s nekom ┼żenom niskog roda, Voja─Źom, koju je samo obe─çao
vjen─Źati. Da bi rije┼íio ove dvije pote┼íko─çe, obratio se papi Eugenu IV (1431-1447), koji ga je 29.
svibnja 1445. proglasio zakonitim kraljem Bosne i rije┼íio ga obe─çanja, da ─çe Voja─Źu vjen─Źati.
Proglašen zakonitim kraljem, Stjepan Tomaš je poduzeo korake, da bi se nagodio sa strankom,
koja je zagovarala dogovor s Turcima, a vodio ju je njegov brat Radivoj. Najja─Źa podr┼íka toj
stranci bio je Stjepan Vuk─Źi─ç Kosa─Źa, koji je u to doba imao za udaju k─çerku Katarinu. Da bi se
sprijateljio sa Stjepanom, Stjepan Toma┼í odlu─Źio je, bez sumnje naveden od svojih savjetnika,
zaprositi Katarinu za ┼żenu. Vjen─Źanje je obavljeno u svibnju god. 1446, po svoj prilici na
svetkovinu Uzašašća, koja je one godine padala na 26. svibnja.

Ovim vjen─Źanjem sa Stjepanom Toma┼íem Katarina je postala bosanska kraljica. Iako su pri
sklapanju njezina braka politi─Źki obziri igrali veliku ulogu, ona je kroz ─Źitav ┼żivot bila vjerna
supruga svoga mu┼ża. Njihov bra─Źni vez temeljio se na kr┼í─çanskim zasadama, na koje su svoju
bra─Źnu zajednicu postavili i koje su tokom vremena sve vi┼íe usvajali.
a) Na bosanskom kraljevskom dvoru
Prije sklapanja braka Katarina je ┼żivjela u raznovrsnoj sredini, budu─çi da je njezin otac bio
istaknuti sljedbenik narodne Crkve. Ali jama─Źno je bila i pod utjecajem svoje bake Jelene, koja je
bila pravoslavna i koja je odgojila njezinu majku. Ona je bez sumnje odgojila k─çer u duhu Isto─Źne
Crkve. Morala je tako─Ĺer bar poznavati i katolike, koji su bili brojni na posjedima njezina oca.
Kad se odlu─Źila na vjen─Źanje s bosanskim kraljem Toma┼íom, koji je ve─ç bio prigrlio katolicizam,
Katarina ga je u tom slijedila. Za njezin vjerski odgoj brinuli su se bosanski franjevci. Malo iza
vjen─Źanja, 18. lipnja 1446. papa Eugen IV dao joj je dozvolu, da mo┼że sebi izabrati dva kapelana
me─Ĺu bosanskim franjevcima.
Iza vjen─Źanja Katarina se uvijek o─Źitovala kao katolkinja. Ona i njezin mu┼ż sagradili su vi┼íe
crkava i od papa za njih izmolili duhovne oproste. Sama Katarina sagradila je crkvu Presv.
Trojstva u Vrilima i crkvu sv. Katarine u Jajcu.

  1. ┼Żenidba Katarine i Stjepana Toma┼ía koristila je politi─Źkom miru u bosanskom kraljevstvu, u
    prvom redu jer je Stjepan Vuk─Źi─ç Kosa─Źa ipak imao obzira prema svome zetu. Ali prilike su bile
    takve, da ni to nije moglo pomoći, iako je Stjepan Tomaš pokazivao smisla i ulagao napore da što
    bolje u─Źvrsti i sa─Źuva svoje kraljevstvo. Stalni pritisak turskih snaga napinjao je ┼żivce svima, pa
    nije bilo lako razborito gledati na doga─Ĺaje, hladnokrvno rje┼íavati nametnuta pitanja i stvarati
    pametne planove za budućnost. Dok je Stjepan Tomaš skupljao snage, da bi se svim silama
    odupro nadmo─çnim snagama, koje su se sve ─Źe┼í─çe pojavljivale na granicama njegova kraljevstva,
    u srpnju god. 1461. snašla ga je smrt. Katarina je ostala udovica s dvoje nejake djece,
    Sigismundom i Katarinom.
    Novi kralj Stjepan Toma┼íevi─ç (1461-1463), ─Źim je iza Stjepana Toma┼ía do┼íao na prijestolje,
    priznao je Katarinu kraljicom majkom, pa je i ona nadalje ostala na bosanskom kraljevskom
    dvoru. Taj ─Źin novoga kralja Stjepan Vuk─Źi─ç Kosa─Źa uveliko je cijenio, pa nije imao pote┼íko─ça,
    da ga prizna kraljem, kad su ga za to zamolili kraljevi izaslanici.
    b) Bijeg iz domovine
    U me─Ĺuvremenu Turci su sve vi┼íe nadirali prema Bosni. U prolje─çe god. 1463. sultan Mehmed II
    (1451-1481) navali velikom vojskom i bez muke osvoji Bosnu, pogubi bosanskog kralja Stjepana
    Tomaševića i odvede u ropstvo Sigismunda i Katarinu, dvoje nejake djece kralja Stjepana
    Tomaša. Katarina se nalazila, kako izgleda, u posjetima kod brata Vladislava, pa je izbjegla
    sli─Źnoj sudbini. Spasila se bijegom u Dubrovnik.
    U mjesecu srpnju 1463. Katarina se nalazila na podru─Źju Dubrova─Źke Republike. Stanovala je na
    otoku Lopudu. Na 23. mjeseca dubrova─Źki senat dozvolio joj je do─çi u Dubrovnik, ukoliko bi to
    ┼żeljela. Ona je stvarno i i┼íla u Dubrovnik, da rije┼íi pitanje odnosa bosanskog kraljevstva i
    Dubrova─Źke Republike u novim prilikama. Tom prilikom nosila je sobom ma─Ź kralja Stjepana
    Tomaša i stavila ga u Dubrovniku u polog s namjerom da bi se on dao njezinu sinu Sigismundu,
    ako se oslobodi turskog ropstva.
    Dubrova─Źki poznati dokumenti ne ka┼żu nam kada je kraljica Katarina napustila podru─Źje
    Dubrova─Źke Republike. Svakako nije dugo na njemu ostala. Jedan od razloga da je ona brzo
    napustila Dubrova─Źku Republiku mogao bi jama─Źno biti ┼íto je Dubrova─Źka Republika nerado
    gledala njezinu prisutnost na svom podru─Źju; bojala se, naime, da ne bi to bilo izazovno za Turke.
    Ali po svoj prilici glavni razlog da je ona napustila ubrzo Dubrovnik bila je njezina volja da i
    li─Źno poradi za oslobo─Ĺenje svoga kraljevstva. Naime, ve─ç prije pada Bosne papa Pio II (1458-
    1464) nagovarao je sve kr┼í─çanske vladare, da bi zajedni─Źkim silama protjerali Turke iz Evrope. A
    pad Bosne i umorstvo njezina kralja bio je kao novi zov za uzbunu. Nekoliko iza toga doga─Ĺaja,
  2. listopada 1463, pismom Ezechielis prophetae, Pio II najavio je kršćanskom svijetu da je
    odlu─Źio staviti se na ─Źelo kri┼żarske vojne protiv Turaka i pozvao kri┼żare da se u lipnju 1464. na─Ĺu
    u Ankoni. Kako je obe─çao, Pio II doputovao je 12. kolovoza 1464. u Ankonu. Jama─Źno, samo
    smrt, koja ga je ondje 15. kolovoza zadesila, zaprije─Źila mu je da vidi neuspjeh svoje velikodu┼íne
    namisli.
    Ovo nastojanje pape Pija II u te┼íkim ─Źasovima iza pada Bosne bilo je jedina nada za Katarinu, da
    ─çe se njezino kraljevstvo osloboditi. Nije onda ─Źudo da je odlu─Źila oti─çi u Rim i ondje, bar svojom
    prisutno┼í─çu, zagovarati oslobo─Ĺenje svoje zemlje.
    c) Boravak u Rimu
    Ne znamo to─Źno kada je kraljica Katarina do┼íla u Rim. Neki misle da je to bilo ve─ç za ┼żivota Pija
    II. Ali u svakom slu─Źaju izgleda da nije bila do┼íla u dodir s njime, budu─çi da ona u oporuci
    spominje samo Pavla II i Siksta IV.
  3. U Rimu Katarina je dobivala od Pape izda┼ínu pomo─ç da bi mogla pristojno ┼żivjeti prema
    svomu kraljevskom dostojanstvu. Ta pomo─ç i┼íla je na ra─Źun kri┼żarskih vojni protiv Turaka.
    Njezina mjese─Źna pomo─ç iznosila je 100 dukata, a uz to davano joj je kroz nekoliko godina 20
    dukata mjese─Źno za stan.
    Njezin prvi stan u Rimu nalazio se u iznajmljenoj ku─çi rimskog gra─Ĺanina Jakova Mentebona,
    kojemu je ona davala 20 dukata kao mjese─Źnu najamninu. Papinski ured za kri┼żarske vojne
    odlu─Źio je 23. o┼żujka 1468. da ─çe on pla─çati tu najamninu. Pla─çanje te najamnine po─Źelo je 29.
    listopada 1467, pa je svoj prilici tada iznajmila ku─çu. U toj ku─çi ostala je do 1. listopada 1469.
    Napustiv┼íi ku─çu Jakova Mentebona, Katarina je pre┼íla u drugu ku─çu, u kojoj je ┼żivjela do smrti.
    Ta se ku─ça nalazila u gradskom predjelu Pigna, latinski Pinea, u blizini crkve sv. Marka. U tom
    novom stanu, koji je mo┼żda pripadao hrvatskoj bratov┼ítini sv. Jeronima, nekoliko dana prije smrti
    napravila je oporuku.
    S kraljicom Katarinom došlo je u Rim nekoliko njezinih dvorjanika i dvorkinja, pa je ondje
    uspostavila neku vrstu kraljevskog dvora. Upravitelj njezina dvora bio je Radi─Ź Kle┼íi─ç Ivanov,
    dvorjanici su bili Jure ┼Żubrani─ç Nikolin i Abraham Radi─Ź. Kao dvorkinje imala je Paulu
    Mirković, Jelenu Semković i Maru Mišljenović.
  4. Iako u tu─Ĺini, stvarno bez kraljevstva, Katarina nije nikada zaboravila svoj kraljevski polo┼żaj.
    Dostojanstveno je podnosila svoje neda─çe. Uvijek se pokazivala kao zakonita predstavnica svoga
    izglubljenog kraljevstva. Talijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njezinu
    nezavidnu sudbinu, koja nije mogla zasjeniti njezino kraljevsko dostojanstvo. Imamo nekoliko
    vijesti o njezinim tadanjim javnim nastupima, koje svjedo─Źe o njezinom kraljevskom dr┼żanju.
    God. 1471. u crkvi sv. Petra vjen─Źana je per procuram Zoe, sestra srpske despotice Jelene, s
    ruskim velikim knezom Ivanom III Vasiljevi─çem. Svi oni koji spominju to vjen─Źanje isti─Źu da je
    vjerskom obredu vjen─Źanja prisustvovala bosanska kraljica Katarina.
    U gradu Akvili bio je god. 1472. sve─Źan prijenos kostiju sv. Bernardina Sijenskog u novu crkvu
    njemu na ─Źast napravljenu. Za tu crkvu dao je god. 1457. svoj prinos i kralj Stjepan Toma┼í.
    Katarina je htjela prisustvovati prijenosu, pa se zaputila iz Rima u Akvilu. Pratilo ju je pet ┼żena i
    dva dvorjanika. Bila je obu─Źena u crno. Pisci su zabilje┼żili taj posjet kraljice Katarine i njezine
    pratnje. Ukratko su opisali njezin slu─Źaj. Posebno im je upalo u o─Źi dr┼żanje dvorjanika, koji su
    imali plave kose do ramena.
    Papa Sikst IV proglasio je godinu 1475. jubilarnom godinom. Me─Ĺu mnogobrojnim
    hodo─Źasnicima zapa┼żeno ih je nekoliko kraljevskog polo┼żaja. Me─Ĺu njima isticana je kraljica
    Katarina, koja je s izvjesnom sve─Źano┼í─çu 25. travnja 1475. obavila nare─Ĺena djela za postignu─çe
    jubileja.
  5. Ali naravno je da su Katarini u Rimu najviše na pameti bila djeca, Sigismund i Katarina, koje
    su Turci odveli u ropstvo. Kako se doga─Ĺalo da su katkada Turci vra─çali djecu iz ropstva za dobar
    novac, ona se dugo vodila mišlju da bi tako mogla osloboditi svoju djecu. Tako je npr. god. 1470.
    poslala milanskom knezu Galeazzo Sforza dva svoja izaslanika, Nikolu ┼Żubrani─ça i Abrahama
    Radi─ça, da bi od njega u njezino ime izmolili pomo─ç. Poznato nam je pismo, kojeg je tom
    prigodom poslala milanskom knezu, u kojem me─Ĺu ostalim pi┼íe: Facit mea adversu fortuna, quae
    viro rege ac liberis et regno opibusque spoliavit, ut non solum ad pontificem maximum, patrem
    clementissimum, sed etiam alios principes christianos me confugere oporteat pro implorando
    subsidio.
    Knez Sforza izaslanicima je obe─çao pomo─ç, ako stvar koju su mu iznijeli bude mogu─çe ostvariti.
    Nakon gotovo ─Źetiri godine, god. 1474. putovalo je novo kralji─Źino izaslanstvo u Milan. Vo─Ĺa
    izaslanstva bio je neki opat Piero di Forte, a s njim je i┼íao i kralji─Źin ro─Ĺak Abraham Radi─ç.
    Izlo┼żili su milanskom knezu da je kraljica ─Źula kako je sultan obe─çao pustiti njezina sina, pa je
    odlu─Źila oti─çi na granicu turskog carstva, da ga primi. Tra┼żili su pomo─ç za tro┼íkove kralji─Źina puta
    ili njezine dugove u Rimu. Šta je izaslanicima milanski knez tom prigodom odgovorio, nije nam
    poznato. Svakako Katarina svoje djece nije nikada vidjela.
  6. Napkon, u Rimu je sazrelo kršćansko uvjerenje kraljice Katarine. Iako je ona već davno
    prihvatila kr┼í─çanstvo katoli─Źkog oblika i nastojala po njemu ┼żivjeti, njezin boravak u sredi┼ítu
    kršćanstva djelovao je na nju i u vjerskom pogledu. Njezina teška sudbina silila ju je da razmišlja
    o smislu ┼żivota, da produbljuje kr┼í─çansko rje┼íenje ljudskoga ┼żivotnog puta i da ┼íto bolje
    primjenju u svom ┼żivotu pravilo za pravo kr┼í─çansko ┼żivljenje.
    U Rimu stupila je u vezu sa franjeva─Źkim samostanom Aracoeli. Ona je ve─ç u Bosni poznavala
    franjevce, od njih je nau─Źila kr┼í─çanske istine. Nije onda ─Źudo da je i ona u Rimu potra┼żila
    franjevce, poha─Ĺala njihovu crkvu i s njima se savjetovala u svojim vjerskim potrebama. Upravo
    na temelju tih tijesnih veza izme─Ĺu kraljice i franjevaca samostana Aracoeli mo┼żemo protuma─Źiti
    da je od 7 svjedoka, koji su prisustvovali prigodom sastavljanja njezine oporuke, 6 su bili
    franjevci onoga samostana.
    Samostan Aracoeli bio je bujno rasadi┼íte franjeva─Źkog ┼żivota u Rimu. Kod tog samostana i u ono
    vrijeme razvijalo se bratstvo Tre─çeg Reda sv. Franje. U to bratstvo pristupila je i kraljica
    Katarina, koja je mo┼żda ve─ç u Bosni postala franjeva─Źka tre─çoredica.
    Koliko nam je dosada poznato, prvi pisac koji daje tu vijest da je kraljica Katarina bila ─Źlanica
    tre─çeg reda sv. Franje jest Fra Marijan iz Firence (ÔÇá 1523), koji je napisao Fasciculus
    chronicorum Ordinis Fratrum Minorum. Iz ovog djela prenijeli su tu vijest o kraljici Katarini svi
    kasniji franjeva─Źki pisci, spominju─çi je me─Ĺu svetim osobama Tre─çeg Reda, kao npr. Marko iz
    Lisabona, Franjo Gonzaga, Pedro de Salazar. Iz njega je vijest o kraljici prešla i u liturgijsku
    knjigu Martyrologium Franciscanum, gdje se ona bilje┼żi kao bla┼żena.
    Danas gornje djelo Fra Marijana iz Firence nije sa─Źuvano. Ali se sa─Źuvao njegov kratki sadr┼żaj,
    kojega je sam pisac sastavio. Taj sadr┼żaj nedavno je objavljen u franjeva─Źkoj reviji Archivum
    Franciscanum Historicum. U njemu je Fra Marijan ovako sa┼żeo ono ┼íto je rekao o kraljici u djelu:
    Anno Domini 1478, die 25 Octobris, Rome, illustrissima Domina Catherina Bosne regina ex hac
    luce subtracta in Araceli seppellitur Haec siquidem devotissima Regina, pluribus annis sub 3
    Regula beati Francisci vixit habitumque publice portavit.
  7. U crkvi samostana Aracoeli skupljalo se i dru┼ítvo Bl. Djevice Marije, koje se, me─Ĺu ostalim,
    birnulo i za bolnicu Sv. Alberta u Rimu. Katarina je s ovim dru┼ítvom svojski sura─Ĺivala i
    pomagala ga. Dugo su iza njene smrti ─Źlanovi toga dru┼ítva davali jedanput godi┼ínje slu┼żiti svetu
    misu za ispokoj njezine duše.
  8. U Rimu Katarina je ─Źekala preko 12 godina da se prilike okrenu u njezinu korist. Kri┼żarske
    vojne, koje su trebale osloboditi njezino kraljevstvo, nisu se ostvarivale, premda su Pavao II
    (1464-1471) i Sikst (1471-1484) mnogo oko toga radili.
    Ni njezina privatna nastojanja da oslobodi svoju djecu iz turskog ropstva nisu imala o─Źekivanog
    uspjeha. Pa─Źe, s bolju je saznala da se oboje njezine djece u ropstvu odgaja po zasadama islama.
    Tako su dani prolazili, a njezin ┼żivot odmicao i i┼íao prema zavr┼íetku. Kad je te┼że obolila, kao
    jedina zakonita predstavnica bosanskog kraljevstva, odlu─Źila je oporu─Źno ostaviti svoje ┼żelje i
    odredbe o svom kraljevstvu i ostaloj imovini. To je bilo 20. listopada 1478.
    Tog dana pozvala je javnog notara Antu Jurina, sve─çenika splitske biskupije, tada na slu┼żbi u
    rimskoj crkvi sv. Petra, da napravi njezinu oporuku ili testament po zakonskim propisima.
    Sastavljanju oporuke bilo je prisutno 7 svjedoka. Jedan od njih bio je Jure Marinov (de
    Marinellis), arhi─Ĺakon na Rabu i tada u slu┼żbi kard. Marka Barbo. Ostali svjedoci bili su franjevci
    iz samostana Aracoeli.
    U svojoj oporuci Katarina je u prvom redu izrazila svoju volju da se u slu─Źaju smrti pokopa u
    crkvi Aracoeli. Za posmrtne obrede i pokop ostavila je 200 dukata.
    Odmah iza toga dala je napisati svoje odredbe o nasljedstvu u bosanskom kraljevstvu, budu─çi da
    je ostala jedini njegov zakoniti predstavnik. Najprije imenovala je papu Siksta IV i njegove
    zakonite nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predadu
    njezinu sinu Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo; a ako Sigismund ne bi ponovo postao
    kršćanin, da kraljevstvo predadu njezinoj kćeri Katarini, bude li se ona obratila na kršćanstvo.
    Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica bosanskog
    kraljevstva i o njemu mo┼że odlu─Źivati prema svojoj uvi─Ĺavnosti.
    Ostala njezina dobra, pokretna i nepokretna, pripast ─çe podjednako njezinim dvorkinjama Pauli
    Mirkovi─ç, Jeleni Semkovi─ç i Mari Mi┼íljenovi─ç, izuzev┼íi ono ┼íto ona izri─Źito nare─Ĺuje druk─Źije.
    Tako franjeva─Źkoj crkvi Aracoeli, osim 200 dukata za pogreb, ostavlja svoj kraljevski pla┼ít od
    pozla─çenog sukna i svileni oltarnik, kojega je upotrebljavala u svojoj kapelici.
    Crkvi sv. Jeronima pro natione Sclavonorum ostavila je sve ostale stvari iz svoje kapelice (misal,
    kale┼ż s patenom i korporalom, kazulu i ostalo misni─Źko odijelo zajedno sa svilenim oltarnikom).
    Naredila je tako─Ĺer da se isplate njezini dugovi, jer je bila du┼żna Pauli Mirkovi─ç 22 dukata,
    Radi─Źu Kle┼íi─çu 38 dukata, Luki Vu─Źikovi─çu 18 dukata.
    Osim toga odredila je da se u ime njezino podijele neki darovi. Pauli Mirkovi─ç ostavila je na dar
    50 dukata i dva odijela; Jeleni Semković 25 dukata i jedno odijelo; Mari Mišljenović 30 dukata i
    jedno odijelo; Radi─Źu Kle┼íi─çu 50 dukata, jedan ma─Ź srebrom ukra┼íen i jedno turskp odijelo od
    crvene svile zlatom protkane; Juri ┼Żubrani─çu 50 dukata i Abrahamu Radi─çu 50 dukata.
    Svome sinu Sigismundu ostavila je ma─Ź njegova oca, ukoliko bi se Sigismund povratio na
    kr┼í─çanstvo, a ako ne bi postao kr┼í─çanin, onda ma─Ź je trebalo predati Bal┼íi, sinu njezina brata
    Vladislava. Osim toga, svojoj djeci ostavila je bode┼ż, dvije tase i dva srebrna vr─Źa s poklopcima.
    Na koncu, sve relikvije, koje je posjedovala, ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu.
    Za izvr┼íitelje oporuke imenovala je dubrova─Źkog kanonika Matu de Raguis, koji je tada bio u
    slu┼żbi kardinala Julijana Rovere, Paulu Mirkovi─ç i Radi─Źa Kle┼íi─ç.
    Kad je sastav bio završen, kraljica je zamolila biskupa Bartolomeja Marasca, da bi predveo
    izvršitelje njezine oporuke vicekancelaru Rimske Crkve Rodrigu Borja (Borgia) i zamolili ga da
    bi njezinu oporuku zajedno s ma─Źem kralja Toma┼ía predao Papi i kardinalskom zboru, kako bi se
    zauvijek sa─Źuvali.
    Nekoliko dana kasnije kardinal Borja (Borgia) predveo je Papi neke dvorjanike kraljice Katarine,
    mo┼żda izvr┼íitelje oporuke, koji su mu predali pravno napisanu oporuku, ma─Ź i ostruge. Papa je
    tom prigodom pohvalnim rije─Źima govorio o kraljici i primio stvari, koje su mu u ime pokojne
    kraljice donijeli. Naredio je podkancelaru da oporuku sa─Źuva u arhivu svog ureda. Podkancelar ju
    je prepisao u knjigu papinske riznice zvanu Camerario Cenci i zajedno sa svojim suradnicima
    potpisao. Taj prijepis sa─Źuvao nam se do danas.

Smrt i pokop

Pet dana nakon što je napravila oporuku, 25. listopada, kraljica Katarina je umrla. Pokopana je u
franjeva─Źkoj crkvi Aracoeli, kako je to oporu─Źno naredila. Grob njoj je bio postavljen pred
glavnim oltarom crkve. Nadgrobna plo─Źa bila je ure┼íena reljefnim kipom kraljice u naravnoj
veli─Źini (1,78 m) s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb,
kraljevski bosanski i obitelji Kosa─Źa. Ispod nadgrobne plo─Źe bio je postavljen i natpis
bosan─Źicom.
Na tom mjestu pred oltarom, grob Katarinin ostao je preko 100 godina. Oko god. 1590. franjevci
su odlu─Źili popraviti oltar i pomaknuti ga naprijed, da bi kor oltara bio vi┼íi. A da bi se to moglo
izvesti, trebalo je prenijeti na drugo mjesto grob kraljice Katarine. Stoga su skinuli nadgrobnu
plo─Źu i stavili je na najbli┼żi stup. ┼áta je bilo s kostima, nije nam poznato. Mo┼żda su i one
prenesene i stavljene u onaj stup.
Prigodom ovoga prijenosa nestalo je plo─Źe, na kojoj je bio natpis u bosan─Źici. Na mjesto nje
stavljena je druga plo─Źa s natpisom u latinskom jeziku.
Ipak mi imamo siguran prijepis onoga prvotnog natpisa. Napravio ga je god. 1545. jedan rimski
kaligraf Ivan Palatino i objelodanio ga god. 1547. u svom djelu o raznim pismima. Palatino je
donio najprije natpis bosan─Źicom, njegov prijepis latinskim slovima i prijevod latinskim jezikom.
Dana┼ínji latinski natpis ispod nadrgrobne plo─Źe kraljice Katarine jest prijevod prvotnog natpisa.
Samo je prevodilac napravio veliku pogre┼íku, jer je rije─Ź Katarini kraljici bosanskoj Stipana
hercega od svetoga Sabe izrazio latinskim rije─Źima Catharinae Reginae Bosnesi Stephani Ducis
Sancti Sabae sorori, tj. nadodao rije─Ź sorori. Proglasio je Katarinu sestrom Stjepana Vuk─Źi─ça
Kosa─Źa, a ona je bila k─çi.
Kraljica Katarina zavr┼íila je svoj ┼żivotni put u tu─Ĺini, ali nije ostala zaboravljena. Sam polo┼żaj
njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, slu┼żbenoj crkvi rimske gradske op─çine,
pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti u┼żivala izuzetan
ugled i pozivao na trajno poštovanje. A Franjevci su propovijedali posjetiocima svoje crkve
burnu povijest one kraljice, koja je ostavila glas dobre i svete ┼żene i postala uzor kr┼í─çanskog
┼żivljenja. Njezini pak sunarodnjaci ve─ç 5 stolje─ça povremeno dolaze u crkvu Aracoeli pred zemne
ostatke kraljice Katarine, da iska┼żu svoju duboku odanost njezinomu mukotrpnom ┼żivotu,
ispunjenom svije┼í─çu kr┼í─çanske odgovornosti i kraljevske veli─Źine.

─îarobni zaljev Phang Nga na Tajlandu !

Prije 10.000 godina voda je preplavila ledenja─Źku dolinu. Tako su izdubljene brojne ┼ípilje (u ve─çinu se ┼ípilja mo┼że u─çi samo u malim kanuima, jer su jako uski prolazi koji u njih vode) . Na povr┼íini iznad vode ostale su stotine nazubljenih vrhova. Danas preostali otoci i stijene svjedo─Źe o svojoj historiji.


I zamaglica od velike vru─çine zaklanja stablima obrubljenu obalu zaljeva Phangnga u ju┼żnome Tajlandu, u kojem bistre vode Andamanskoga mora svjetlucaju pod vrelim tropskim suncem. ─îetrdesetak vapnena─Źkih stijena i otoka fantasti─Źnih oblika razbacani su po tom prostranom zaljevu, a neki od njih vire iz vode i do visine 275 m. Na najve─çem dijelu otoka ima ┼ípilja, a kroz neke se probijaju tuneli ispunjeni vodom.

Izvor : World traverel

Stijena Pekinezer ─Źuva stra┼żu na ulazu u zaljev, a u ┼ípiljama Tham Lot golemi stalaktiti vise poput ma─Źeva iznad turista koji ih obilaze u duga─Źkim ─Źamcima s tendama. U Khao Keinu ili Obojenoj planini, mo┼żete vidjeti i slike riba i ┼żivotinja koje su crnom i oker bojom naslikali davno nestali primitivni umjetnici. Ko Tapu ili Otok nokta uzdi┼że se iz mora poput velikog nokta a naj┼íiri je u svom gornjem dijelu. U blizini je i Khoa Ping Khan, ─Źije je strme litice mo┼żda raskinulo neko davno podrhtavanje tla. Ime tog otoka zna─Źi >>dva otoka koja se oslanjanju jedan o drug<<.

Danas je taj nenastanjeni otok velika turisti─Źka atrakcija, a dobio je i drugo ime: Otok Jamesa Bonda, prema filmu o Jamesu Bondu ─îovjek sa zlatnim pi┼ítoljem, snimljen 1974.godine. Vapnena─Źki otoci neobi─Źnih oblika uzdi┼żu se iz bistre, zelene uvale obrubljene ┼íumom u ju┼żnome Tajlandu.

Susreti s bogatim divljim ┼żivotinjskim svijetom i vegetacijom su nezaobilazni na ovom podru─Źju. Dominiraju mangrove ┼íume.

Uistinu je zaljev Phang Nga jedno od najveli─Źanstvenijih mjesta na planeti.

O bogatoj tradiciji-kahva,─Źimbur pite i bured┼żici !

KULT BOŠNJAČKE KAHVE

┼áto se ti─Źe pi─ça, u ┼żivotu Bo┼ínjaka i Bosne u cjelini kahva ima svoju nezamjenjivu
ulogu. Stolje─çima su Bo┼ínjaci stvarali kult kahve usavr┼íavaju─çi mljevenje, pe─Źenje
(kuhanje), slu┼żenje i pijenje kahve do najsuptilnijih detalja. Kahva je postala integralni
dio svih drugih obi─Źaja, ali i samoj sebi svojstven obi─Źaj.


Priprema kahve po─Źinje pr┼żenjem i mljevenjem, a tek se onda pe─Źe (kuha).
Dobro samljevena kahva zaspe se u ve─ç malo zagrijanu d┼żezvu. Klju─Źalom vodom iz
šerbetnjaka se zatim zalije (ali se ne prepuni), dobro promiješa i vrati na vatru da se
“digne” do vrha d┼żezve, no ne smije prekipjeti. Nakon ┼íto kratko “odstoji” da se slegne,
ljeva se u find┼żane (┼íalice). ┼áe─çer i mlijeko se serviraju posebno i dodaju po ┼żelji.

HRANA

Povijest ishrane na bosansko-hercegova─Źkim prostorima datira jo┼í od anti─Źkog
doba, klasi─Źnog Rima i Vizantije, preko turskog i austrougarskog perioda do
savremenog doba 20. i 21. stolje─ça. Specifi─Źnu notu bosanskohercegova─Źkim jelima
daju i prehrambeni obi─Źaji koji svoje izvori┼íte imaju u islamu, pravoslavnoj, katoli─Źkoj
i jevrejskoj vjeri. Tako je savremena izvorna bosanska hrana dio kulturno-povijesnog
naslje─Ĺa i mje┼íavina je autenti─Źnih bosanskih jela, tradicionalno turskih, arapskih,
austrougarskih, jevrejskih i drugih prehrambenih obi─Źaja. Specifi─Źnost i vrijednost
bosansko-hercegova─Źkih jela je ba┼í u tom orijentalnom i zapadnja─Źkom, a i vjerskom
naslje─Ĺu. Zbog toga se danas bosanska kuhinja puno razlikuje od arapske, austrijske,


ma─Ĺarske, ali i od turske i arapske bez obzira ┼íto postoje jela koja poti─Źu kako iz Turske
i drugih kuhinja. BiH jela i dalje ostaju karakteristi─Źna, jer se prenose sa koljena na
koljeno. U kulturi ishrane, kao i prehrambenim obi─Źajima se najjasnije odra┼żavaju
tragovi razli─Źitih kultura koje su se u Bosni i Hercegovini najsna┼żnije isprepletale.
Tradicionalno bosansko jelo mo┼że biti i izvorno ali i jelo koje je tokom povijesti
do┼ílo iz druge kulture pa se u Bosni priprema na poseban i specifi─Źan na─Źin. U
tradicionalnoj Bosanskoj kuhinji ve─Źera je glavni obrok i po obilatosti ima sli─Źnosti sa
Francuskom ve─Źerom dok je ru─Źak manje obilato jelo. Autenti─Źni objekti u kojima se
slu┼że tradicionalna ishrana su a┼í─Źinice, ─çevabd┼żinice i buregd┼żinice. U tradicionalnoj
bosanskoj kuhinji koristi se i posebno su─Ĺe. Takvi su sa─Ź, peka, dagara, pr┼íulja, lonac,
tepsija itd.

Gastronomija u Bosni i Hercegovini razvijala se pod brojnim uticajima sa Istoka i
Zapada. Mnoga jela nastala su pod uticajem srednjoeuropske, mediteranske,
orijentalne, ma─Ĺarske i isto─Źne kuhinje, a vremenom se razvila i specifi─Źna kultura
poslu┼żivanja hrane. Dodirivanje razli─Źitih kultura i tradicija na tlu Bosne i Hercegovine
ostavilo je trag na lokalnoj gastronomiji. Uticaji i tehnike pripremanja obroka koji su
došli izvana, vremenom su uklopljeni u domaću tradiciju i nastao je vrlo zanimljiv spoj.

KARAKTERISTIKE BOSANSKE KUHINJE

Osnovna karakteristika bosanske kuhinje je polagani na─Źin pripremanja jela, bez
mnogo ┼żurbe, ali sa mnogo strpljenja, pa┼żnje i ljubavi. Spori na─Źin kuhanja danas je
jedan od glavnih trendova u svjetskoj gastronomiji. U Bosni i Hercegovini hrana se ve─ç
stolje─çima priprema upravo na taj, spori na─Źin. U bosanskoj kuhinji ve─çina jela se kuha
u vlastitom soku, uz dodatak mesnog fonda. Ono ┼íto jelima daje karakteristi─Źan i
odli─Źan ukus je fino uskla─Ĺeni odnos izme─Ĺu povr─ça, mesa i za─Źina.


Kada se govori o karakteristikama bosanske kuhinje gastronomski stru─Źnjaci
ka┼żu da ono ┼íto ovu kuhinju ─Źini posebnom jeste ─Źinjenica da se vrlo malo koristi tzv.
zaprška od brašna i masnoće. Jela sa zaprškom su gušća i sastojci su intenzivnije
povezani. No, u bosanskoj kuhinji koristi se drugi princip i filozofija pripremanja hrane.
Jela su zato laganija, a do┼żivljaj ukusa svakog pojedinog sastojka ja─Źi. Po ovome,
bosanska kuhinja je bliska francuskoj kuhinji. Razlika je u tome što u bosanskoj kuhinji
u pravilu nema posebnih umaka, ve─ç se oni stvaraju u samom jelu na bazi juhe i
dodataka u toku kuhanja ili na samom kraju pripremanja obroka. Kuhana ili dinstana
bosanska jela u ve─çini slu─Źajeva su lagana, po┼íto se prete┼żno kuhaju i dinstaju s malo
vode, u pravilu juhe ÔÇô fonda, pa tako imaju prirodni sok, odnosno umak koji u sebi nema
nimalo zapr┼íke. Orijentalni za─Źini se dodaju u malim koli─Źinama te oni ne umanjuju
slasti i okus mesa.

NEKOLIKO SPECIJALITETA BOSANSKE KUHINJE

Tipi─Źni sastojci jela bosanske kuhinje su paradajz, krompir, luk, bijeli luk, paprika,
krastavci, mrkva, kupus, gljive, ┼ípinat, tikvice i grah. Od za─Źina naj─Źe┼í─çe se koristi
mljevena paprika, biber, peršun, lovorov list i celer. Kao dodatak jelima u bosanskoj
kuhinji ─Źesto se koriste mlijeko, kajmak i pavlaka. Slatkim jelima se dodaju cimet i
klin─Źi─ç. Jela od mesa su od piletine, govedine ili jagnjetine. Za bosansku kuhinju
specifi─Źno je pripremanje jela ispod sa─Źa, odnosno peke, pri ─Źemu se pripremljene
namirnice, poklopljene metalnim zvonom, spremaju u ┼żaru.


Iako je tradicionalna bosanska kuhinja karakteristi─Źna po sporom na─Źinu
pripremanja jela, jako je zanimljivo da, uprkos svemu tome, mo┼żda i najpoznatije jelo
u Bosni dolazi ÔÇô sa ro┼ítilja. Rije─Ź je o ─çevapima, deliciji sa─Źinjenoj od vi┼íe vrsta
mljevenoga mesa, naj─Źe┼í─çe poslu┼żenom s lukom i uz posebnu vrstu hljeba ÔÇô somun.
Naziv dolazi od turskog ┬źkebapa┬╗ i danas ─çevapa ima u gotovo svim balkanskim
dr┼żavama, ali najpoznatiji su upravo oni iz Bosne i Hercegovine. Recepti su razli─Źiti i
─Źesto se ─Źuvaju kao najstro┼ża tajna. Razlikuju se i sarajevski, banjalu─Źki, zeni─Źki,
tuzlanski ─çevapiÔÇŽ

HLJEB POGA─îE I PECIVA

Nema ljepšeg mirisa u bosanskoj kuhinji od mirisa koji se širi dok se u kuhinji
pe─Źe hljeb, poga─Źe i razli─Źita peciva. Gotovo sve seoske i gradske sredine u BiH imale su
svoje vlastite recepture i naprosto su se takmi─Źile u postizanju ljep┼íeg okusa, ugodnijeg
mirisa, mehko─çi, izgledu. Neke vrste peciva su: ─Źurek, somun, bosman, kaplama,
paklama, ─Źesnica, simit, poga─Źe, ─Źahije, lepinje, fodule, pituljice, peksimeti, pereci,
─Ĺevreci, slani lokumi, kifle, paprnjaci, dvetice, elifi, kovrtanji, zemi─Źke, maslenice, puh –
pecivo.

─îIMBUR

Gotovo da nijedna nacionalna kuhinja u svijetu u svom jelovniku nema toliko
razli─Źitih vrsta ─Źimbura kao bo┼ínja─Źka. To, kako je svojevremeno zapisao jedan
austrijski putopisac, prevazilazi svaku ma┼ítu: ─Źimbur sa mladim lukom, sa crvenim
lukom, sa bijelim lukom, sa prasom, sa mljevenim mesom, sa suhim mesom, a┼í─Źijski
─Źimbur, pekarski ─Źimbur, ─Źimbur od koprive/┼żare, od ┼ípinata, ─Źimbur sa ri┼żom
(jo┼íirluk), sa zelenom paprikom, ti┼íak ÔÇô ─Źimburi.

─ćORBE


U svakodnevnoj tradicionalnoj ishrani Bosanaca i Hercegovaca, ─Źorbe zauzimaju
zna─Źajno mjesto. Za razliku od blagih supa, obi─Źno se prave ja─Źe za─Źinjene, s vi┼íe
masno─çe, guste i hranjive, naj─Źe┼í─çe sa mesom ili sa ja─Źim dodacima, kao ┼íto su povr─çe,
tjestenina, jaja i sli─Źno. Iako se obavezno jedu uz glavno jelo, prije ili poslije ─Źimbura,
─Źorbe egzistiraju i kao samostalna jela, koja se uzimaju za doru─Źak. Tada se, po pravilu,
spravljaju nagusto, od komadi─ça mesa, prire─Ĺene na mnogobrojne na─Źine: s tele─çim,

gove─Ĺim, jagnje─çim ili koko┼íijim mesom, te u obliku ─çufteta, flekica, izmije┼íanim s
bamijom i povr─çem, tjesteninom i ri┼żom i obavezno za─Źinjenim raznim miro─Ĺijama i
uzavrelim (ucvrkanim) mladim maslom.
Bosanski lonac je izvorno jelo koje vodi porijeklo od bosanskih rudara. U pravilu
se pe─Źe u zemljanom loncu po pet – ┼íest sati na laganoj vatri. Odgovaraju─çi ukus i aromu
dobija samo ako se sprema ve─ça koli─Źina jela iako se danas pe─Źe i u malim loncima za
jedan obrok. Ne presipa se u druge posude ve─ç se servira u loncu u kojem je pe─Źen.
Bosanski lonac je jelo koje je jako dobro i kad stoji pa se podgrije. Pravi bosanski lonac
se pe─Źe u pekari a ne dinsta na pe─çi i obi─Źno se pripremljen nosio nave─Źe u pekaru. U
sastav mu ulazi kvalitetna govedina, krompir, crveni luk, malo mahuna, bijeli luk,
mrkva, peršun, celer, paradajz, bijelo vino i jabukovo sirće. U pravi bosanski lonac se ne
stavlja kupus jer se tad dobije bosanska papazijanija.

PITE I BUREDZICI

U bo┼ínja─Źkoj kuhinji pite se smatraju prijelaznim jelima i prave se na 1001
na─Źin. Pite se smjenjuju s dolmama, ─çevapima i sli─Źnim jelima i neizostavne su u
svakodnevnoj ishrani. Mogu biti slane, poluslane, kisele i slatke. Iako su najpoznatije
burek-pite, sirnice, zeljanice, tikvenice, krompiru┼íeÔÇŽ pite se prave, takore─çi, od svega.

IZVOR :

Edina HALILOVI─ć-┼áARI─ć, ing. hem. teh.
TRADICIONALNA BOSANSKA HRANA

Mongolski mrtva─Źki sanduci-brutalni zatvori !

Ovo je pri─Źa o dva brutalna zatvora kroz historiju koji su zbog svoje brutalnosti ostavili trag vrijedan prepri─Źavanja.

ZATVOR MAMERTIN

Jedan od takvih brutalnih zatvora je zatvor MAMERTIN,u anri─Źkom Rimu.Oni su bili inovatori u mnogo toga tako su bili i prvi koji su stvarali zatvore za kaznjavanje prestupnika.

Jedan od najzlogla┼íenijih je pomenuti zatvor MAMERTIN izgra─Ĺen oko 640.godie prije nove ere.Zatvor je bio smje┼íten unutar kanalizacionog sistema samog anti─Źkog Rima a u pomenuti se moglo do─çi samo kroz rupu na podu.

To je bila prostorija ┼íirine 9 metara,hladno i mra─Źno mjesto okuzeno smradom,otpadom i fekalijama a sve to daleko od o─Źiju javnosti.Neki od zatvorenika su tu ─Źekali izvr┼íenje smrtne kazne dok su ostali jednostavno ostavljeni da umru od gladi.

Na kraju prostorije su postojala gvozdena vrata koja su bila posljednji prolaz mrtvima na svom putu do rijeke Tiber gdje su bacani nakon ┼íto bi njihov zivot bio okon─Źan.

MONGOLSKI MRTVA─îKI SANDUCI

Dvadesetih godina pro┼ílog stolje─ça mongolski zatvorenici veoma ─Źesto su bili osu─Ĺivani na smrtne kazne a nerijetko su ih do─Źekivali u si─çu┼ínim zatvorima.

Do─Źekivani su u sanducima veli─Źine tek par centimetara ve─çih od 1×1 metar.To zvu─Źi nevjerovatno ali neki od zatvorenika su tu proveli i godine svog zivota.

Izvor : Akurat.co

Zatvorski kopleks je posjedovao tamne ─çelije i samice koje su bile obezbije─Ĺene ┼íipkama visine do 4,5 metara a u njima su se nalazili ovi surovi drveni sanduci koji su posjedovali jedan jedini otvor veli─Źine 15 centimetara koja je sluzila za dopremanje hrane zatvorenicima,a u sanduke su morali da vr┼íe i nuzdu.

Zatvorenik bi iz sanduka izlazio samo jednom u tri nedjelje kako bi se sanduk o─Źistio.

Minijaturni zatvori nisu davali osu─Ĺenicima konfora ni za toliko da mogu ispruziti svoje noge i tako par nedjelja.Ruke su im svo vrijeme bile vezane.

U zimskom periodu mnogi sanduci su ostavljali na snijegu kako bi se zatvorenici u njima smrzli.

Studentske demonstracije 1968 !

Praksa je pokazala da je ostvarivanje privredne reforme mnogo te┼że od njezina programiranja.Prilagodavanje tr┼żi┼íta nije teklo onako kako je bilo zami┼íljeno. Kako se kapital gomilao u rukama banaka (naro─ëito sredi┼ínjih), poduze─ça su ostajala bez sredstava potrebnih da ozdrave.

Ni postoje─ça rukovodstva u poduze─çima nisu bila dovoljno osposobljena za privredivanje u novim uvjetima tr┼żi┼íne privrede: vodenje takvog gospodarstva zahtijevalo je sposobne i obrazovane ljude novih shva─çanja. Sustav dr┼żavnih kredita bio se posve ugasio, a samoupravna organizacija nije bila izgradena, da bi mogla nadomjestiti dr┼żavu.

Ograniĉavanje prostora, sporost i kolebanja u ostvarivanju privredne reforme urodili su deformacijama koje su znaĉile stagnaciju. Zagovomici i kreatori reforme tumaĉili su je kao posljedicu sudara starog i novog sustava. Medutim, već 1968. pritisak nezaposlenih postao je tako jak da je izazvao politiĉke poremećaje.Problem nezaposlenosti posebno je zabrinjavao mladu generaciju. Stagnacija u ekonomskom razvoju nije obećavala da će se taj problem riješiti. S druge strane odredeno slobodnije istupanje (izvjesna demokratizacija) omogućavala je relativno otvorenije tretiranje problema, pa su tu priliku iskoristili studenti organizirajući velike demonstracije i pozivajući radnike da im se prikljuĉe (ali nije bilo odziva).Istupi studenata upućuju na zakljuĉak da su oni prosvjedovali protiv smjera društvenog razvoja koji je bio utvrden reformom iz 1965.

Izvor: eTrafika

Masovne studentske demonstracije, potaknute studentskim buntom u Europi, zapo─ëele su u Beogradu 3. i 4. lipnja 1968. i odmah su se pro┼íirile na Zagreb i Ljubljanu. Kada je policija sprije─ëila uli─ëne prosvjede, studenti su se povukli u zgrade fakulteta i tu su danju i no─çu odr┼żavali zborove, objavljivali proglase i akcijske programe. Beogradsko sveu─ëili┼íte proglasili su Crvenim univerzitetom Karla Marxa, dok je Zagreba─ëko sveu─ëili┼íte nazvano Socijalisti─ëko sveu─ëili┼íte Sedam sekretara SKOJ-a.U svojim proglasima studenti su tra┼żili likvidaciju nezaposlenosti, ukidanje socijalnih nejednakosti,pobolj┼íanje materijalnog polo┼żaja studenata i njihov ja─ëi utjecaj na rje┼íavanje dru┼ítvenih problema,posebno na sveu─ëili┼ítima, te politi─ëku demokratizaciju.

Studentima su se priklju─ëili i nastavnici i uporno nisu napu┼ítali zauzete zgrade. Sedmog dana demonstrantima se preko beogradske televizije obratio Tito, najavljuju─çi akciju protiv sporosti ┬╗koja dolazi do izra┼żaja u rje┼íavanju raznih problema┬ź.Dodao je i to da – unato─ë postojanju jedinstva u dono┼íenju zaklju─ëaka – postoji ┬╗nedovoljno jedinstva medu rukovode─çim ljudima u sprovo─Ĺenju tih mjera┬ź. Govorio je i o nu┼żnosti otklanjanja nesocijalisti─ëkih pojava, o brizi za ─ëovjeka i posebno o potrebi hitnog rje┼íavanja studentskih problema.Izlaganje je zavr┼íio pozivom studentima da se prihvate u─ëenja i polaganja ispita. Iste je ve─ëeri (9.lipnja) vodstvo demonstracija odlu─ëilo da se demonstracije prekinu.

Kako je Staljin napao KPJ !

Na savjetovanju komunisti─ëkih partijaSSSRa,Jugoslavije,─łehoslova─ëke,Madarske,Poljske,Rumunjske, Bugarske, Francuske i Italije, odr┼żanom u rujnu 1947. u ┼ákljaskoj Porebi u zapadnoj Poljskoj,osnovan je Komunisti─ëki informacijski biro(skra─çeno Kominform ili Informbiro). Jugoslavenske komuniste na tom su sastanku predstavljali Edvard Kardelj i Milovan ─Éilas.Za razliku od Kominterne,Informbiro je organiziran zbog razmjene iskustava u radu partija ─ëlanica i za uspostavljanje, ┬╗u slu─ëaju potrebe, koordinacije njihove djelatnosti na osnovu uzajamne suglasnosti┬ź.Za sjedi┼íte organizacije izabran je Beograd, i to na prijedlog sovjetske delegacije. Pokrenuto je i glasilo (organ) Informbiroa Za ─ëvrsti mir, za narodnu demvbaciju.

Tiskalo se u Beogradu, a uredivao ga je Rus Pavel Judin. Osnivanjem Informbiroa Staljin je ┼żelio ostvariti ja─ëi politi─ëki i ekonomski utjecaj SSSR-a na zemlje narodne demokracije, u kojima su bili uspostavljeni komunisti─ëki re┼żimi, i staviti pod ja─ëu kontrolu zapadne komunisti─ëke partije koje su pokazivale znakove osamostaljivanja od sovjetskog utjecaja. Ideolo┼íkim unificiranjem trebalo je okupljene komunisti─ëke stranke br┼że integrirati u sovjetski blok u vrijeme polarizacije u medunarodnim odnosima. Informbiro je imao pripremiti i organiziranu opstrukciju protiv politike SAD-a u Italiji i Francuskoj.

No, uskoro se pokazalo da je Informbiro prakti─ëki poslu┼żio samo obra─ëunu Sovjetskog Saveza s KPJ i FNRJ. S obzirom na ─ëinjenicu da su se ve─ç neko vrijeme izmedu Sovjetskog Saveza i Jugoslavije gomilale razlike i konfrontacije,sovjetski je vrh ra─ëunao da ─çe ja─ëim vezivanjem Jugoslavije za Informbiro tu dr┼żavu ja─ëe vezati i za SSSR.Osnivanje nekoliko jugoslavensko-sovjetskih dru┼ítava jugoslavenski je vrh shva─çao kao pomo─ç SSSR-a industrijalizaciji Jugoslavije, iako su pravi motivi te pomo─çi bili druga─ëiji:

Sovjeti su radili na podredivanju jugoslavenske privrede sovjetskim planovima. U nizu slu─ëajeva sovjetska se strana nije pridr┼żavala dogovorenih obveza, a njeni predstavnici u mje┼íovitim dru┼ítvima stali su se ┬╗iznad zakona FNRJ i sebe smatrali eksteritorijalnia┬ź.Tako je dolazilo do sve ─ëe┼í─çih nesuglasica i sporova, pri ─ëemu je jugoslavenska strana te┼żila slobodnijem unutarnjem razvoju i ve─çoj samostalnosti, ┼íto Sovjeti nisu prihva─çali.Sporovi su u─ëestali po─ëetkom 1948. i tada je uslijedio Staljinov pritisak na Jugoslaviju.

CK KPJ je na sastanku odr┼żanom 1. O┼żujka 1948. ustanovio da su odnosi Jugoslavije sa SSSR-om u posljednje vrijeme u raskoraku. Odbijen je i sovjetski prijedlog da se odmah uspostavi jugoslavensko-bugarska federacija, ─ëime je Staljin nastojao oslabiti Jugoslaviju i ja─ëe je podrediti svojoj kontroli. Tito je isticao da Sovjeti forsiraju stvaranje federacije, dok ona ekonomski nije sazrela i da njenom realizacijom u tom ─ëasu prakti─ëki ┼żele u Jugoslaviju uvu─çi trojanskog konja. O─ëito je shvatio da sovjetski pritisak dovodi u pitanje neovisnost Jugoslavije. Uslijedilo je opozivanje najprije sovjetskih vojnih stru─ënjaka i instruktora a zatim i civilnih stru─ënjaka iz Jugoslavije.

Njihovo povla─ëenje motivirano je uskra─çivanjem potrebnih podataka s jugoslavenske strane. Najzad su Staljin i Molotov 27. o┼żujka 1948.uputili Titu i ostalim ─ëlanovima CK KPJ pismo, u kojem se jugoslavenski komunisti─ëki vrh optu┼żuje za antisovjetsku djelatnost i poku┼íaje ┬╗detroniziranja sovjetskog sustava┬ź. U pismu se navodi uljuljkivanje u teoriju mirnog urastanja kapitalisti─ëkih elemenata socijalizam. Kopije pisma upu─çene su svim ─ëlanicama Informbiroa, pa je tako sukob KPJ sa sovjetskom KP prenesen na podru─ëje medunarodnog radni─ëkog pokreta. 0dgovor CK KPJ na pismo Staljina i Molotova odbacivao je sve optu┼żbe i predlo┼żio CK SKP(b) da se nesporazum rije┼íi u razgovorima predstavnika dviju partija.Staljin i Molotov uputili su CK KPJ novo pismo (4. svibnja 1948.) u kojem se jugoslavenski odgovor kvalificira kao ┬╗zao┼ítravanje konflikta┬ź.

U tom se pismu ve─ç spominje ┬╗antisovjetska pozicija┬ź Tita i ┬╗klevetni─ëka propaganda┬ź rukovodilaca KPJ.Pobjeda revolucije u Jugoslaviji obja┼ínjava se ulaskom sovjetske Crvene armije na jugoslavenski prostor. Pismo je sadr┼żavalo prijedlog da se postoje─çi spor raspravi na sastanku Informbiroa, ┼íto je jugoslavenski komunisti─ëki vrh odbio. Razmjena pisama izmedu vodstava dviju partija zao┼ítrila je sukob i nagovje┼ítavala potpuni raskol koji se i dogodio i koji se prenosio i na medudr┼żavne odnose.Sastanak Informbiroa odr┼żan je sredinom lipnja 1948. u Bukure┼ítu bez sudjelovanja predstavnika KPJ. Tada donesena rezolucija ponavljala je optu┼żbe iz prethodne prepiske, odnosno iz pisama Staljina i Molotova. Predstavnici svih partija okupljenih u Informbirou odobravali su postupak CK SKP(b), a vodstvo KPJ je optu┼żeno za ┬╗neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu,diskreditiranje sovjetske armije i izjedna─ëavanje vanjske politike SSSR-a s vanjskom politikom imperijalisti─ëkih sila┬ź. Uz niz drugih zamjerki rezolucija Informbiroa okarakterizirala je jugoslavensku partiju kao ┬╗sekta┼íko-birokratsku┬ź, koja ne ┼żeli priznati svoje ┬╗antipartijske pogre┼íke┬ź.

Napokon, na osnovu svega utvrduje se da se KPJ isklju─ëila iz obitelji bratskih komunisti─ëkih partija i, prema tome, i iz redova Informbiroa.U vrijeme poja─ëanog napada Staljina na KPJ (preko Informbiroa) odr┼żan je u Beogradu njen peti kongres od 21. do 28. srpnja 1948. Da bi se kongresu dao ┼íto ve─çi publicitet, organizirano je izravno preno┼íenje tijeka sjednica preko radija i op┼íirno izvje┼ítavanje u tisku. Bio je to prvi javni kongres Partije nakon zabrane njena rada 1920., a odr┼żavao se 20 godina nakon ─ëetvrtog kongresa, odr┼żanog 1928. u Dresdenu. Kongres je imao svjedo─ëiti o ispravnosti politike KPJ, pa je u svojim zaklju─ëcima dao punu podr┼íku partijskom vrhu u odbijanju rezolucije Informbiroa.

Rje┼íavanje jezi─Źkog pitanja u BiH za vrijeme AU uprave!

Do 1910. Jezi─Źko pitanje u Bosni i Hercegovini aktuelno je bilo od samih po─Źetaka austrougarske uprave, a vezano je bilo za nacionalnu politiku i nacionalne odnose. Vremenom se ovo pitanje svelo skoro isklju─Źivo na naziv jezika, njegovu primjenu u

pokrajinskim organima, te na upotrebu latini─Źnog i ─çirili─Źnog pisma. Jezik je imao vi┼íe naziva (zemaljski, bosanski zemaljski, bosanski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski i dr.). Po─Źetni prohrvatski kurs poku┼íao je uspostaviti hrvatski jezik kao slu┼żbeni u Bosni i Hercegovini, ali se to nije dogodilo. U uredbama Zemaljske vlade iz 1879. i 1880. izri─Źito je nare─Ĺeno da se koristi termin zemaljski jezik, a od dolaska Kallaya ustalio se termin bosanski jezik. Naravno, rije─Ź je o jednom te istom jeziku, za ─Źiju je fonetsku osnovu 1883. preuzet Vuk-Dani─Źi─çev pravopis. Bila je to novo┼ítokav┼ítina centralnog dijalekatskog idioma. Bosanski jezik je ostao u upotrebi do 1907. kada je preimenovan. Odlukom od 4. oktobra 1907. dotada┼ínji bosanski jezik zamijenjen je srpsko-hrvatskim kao na─Źelno slu┼żbenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Vlasti su dozvolile muslimanima da nastave upotrebljavati termin bosanski jezik u svojim samoupravama i ┼íkolama posebnom odlukom Zemaljske vlade od 29. novembra 1907. godine. Do dono┼íenja Ustava i uspostavljanja Sabora, gdje se jezi─Źko pitanje otvorilo na poseban na─Źin, bilo je vi┼íe odluka Zemaljske vlade i drugih organa Monarhije koje se odnose na jezik. U tim slu─Źajevima vi┼íe je rije─Ź o upotrebi doma─çeg jezika, nego o njegovom nazivu. Kada je pismo u pitanju, austrougarske vlasti su se zalagale za ravnopravnost latinice i ─çirilice.
U Ustavu Bosne i Hercegovine ne navodi se izri─Źiti naziv jezika, nego ÔÇ×─Źuvanje narodne osobine i jezika.ÔÇť Poslovni red Sabora Bosne i Hercegovine, u ─Źlanu 33, garantuje ravnopravnost pisama u stenografskim izvje┼ítajima, zapisnicima i svim drugim spisima. Uvo─Ĺenjem ustavnog poretka jezi─Źkog pitanje dobilo je jednu novu dimenziju. Ono je bilo povezano sa drugim, naizgled nepovezanim pitanjima; njime se doslovno trgovalo i ono je postavljano u ┼íiri kontekst nacionalno-politi─Źkih i socijalnih odnosa u Saboru i uop┼íte u Bosni i Hercegovini.


Bo┼ínjaci muslimani za to pitanje nisu bili pretjerano zainteresovani, budu─çi da je agrarno pitanje imalo primat u njihovom politi─Źkom djelovanju. Hrvati i Srbi su, sa druge strane, ovom pitanju poklanjali veliku pa┼żnju shvataju─çi njegov ┼íiri zna─Źaj. Ustavni period do─Źekao je upotrebu srpskohrvatskog jezika, ali to nije zna─Źilo da je jezi─Źko pitanje rije┼íeno. Ono je aktuelizovano Zakonom o ┼żeljeznicama, nakon kojeg su saborski predstavnici tra┼żili uvo─Ĺenje srpskohrvatskog kao slu┼żbenog jezika u ┼żeljezni─Źkom saobra─çaju. U Saboru su jo┼í u ljeto 1910. Srpski klub i HNZ postigli dogovor o ravnopravnosti srpskog i hrvatskog jezika, a u sklopu tog dogovora bilo je i obe─çanje

HNZ-a da ─çe glasati za obligatorni otkup. Me─Ĺutim, nije dugo trajao ovaj sporazum, zapravo ve─çina u Hrvatskom klubu u Saboru ga je odbacila.
Bo┼ínja─Źko-hrvatski sporazum. Umjesto sporazuma sa Srbima, HNZ se okrenula sporazumu sa Bo┼ínjacima i Vladom. Naime, Saboru je po─Źetkom 1911. podnesen zakonski nacrt u kome je bilo predvi─Ĺeno da naziv za jezik u Bosni i Hercegovini bude isklju─Źivo hrvatski ili srpski, te da oba pisma budu ravnopravna. Hrvati i Bo┼ínjaci su povodom tog prijedloga sklopili pakt, u literaturi poznat kao Hrvatsko-muslimanski pakt 31. marta 1911. godine. Na osnovu ovog pakta bo┼ínja─Źki predstavnici su obe─çali podr┼żati hrvatske prijedloge o jeziku, a zauzvrat ─çe Hrvati glasati za fakultativni otkup. Razumljivo, prijedlogu su se usprotivili srpski predstavnici u Saboru. Njima nije toliko smetalo ┼íto bi jezik bio nazivan isklju─Źivo hrvatskim ili srpskim, ve─ç im je smetalo, kako su smatrali, prvenstvo hrvatskog imena za jezik i latinice. Oni su smatrali da srpsko ime i ─çirilica trebaju imati prvenstvo jer su Srbi najbrojniji u Bosni i Hercegovini.
Osim usagla┼íavanja po jezi─Źkom pitanju, Bo┼ínjaci su u─Źinili ustupak Hrvatima i prije ovog pakta kada su podnijeli saborsku rezoluciju na osnovu koje ─çe bo┼ínja─Źka djeca u ┼íkolama prvo u─Źiti latinicu pa tek onda ─çirilicu, osim u slu─Źajevima gdje se roditelji djece izri─Źito izjasne da im djeca prvo u─Źe ─çirilicu.

Pismo

Dakle, pitanje pisma tako─Ĺer se pojavilo kao va┼żno pitanje jer je bilo, po tada┼ínjim shvatanjima, povezano sa identitetom. Mo┼że izgledati paradoksalno to ┼íto se toliko rasprava vodila o jezi─Źkom pitanju i u sklopu toga o pismu, kada se uzmu u obzir podaci o pismenosti u Bosni i Hercegovini: 1910. godine bilo je 87,84% nepismenog stanovni┼ítva; me─Ĺu Bo┼ínjacima nepismenost je bila najve─ça ÔÇô 94,65%, kod Srba je iznosila 89,92%, kod Hrvata 77,45, a kod ostalih 38,27%. Pri tome nije ura─Źunata ─Źinjenica da je od ono malo pismenih muslimana, dobar dio njih zapravo poznavao samo arapsko pismo, pa je taj dio smatran nepismenima

Zato se ubrzo pojavila inicijativa da se pored latinice i ─çirilice uvede tre─çe pismo ÔÇô arapsko, za muslimane. Me─Ĺutim, arapsko pismo se upotrebljavalo sa doma─çim, bosanskim jezikom, a ne sa turskim ili arapskim, koje ve─çina muslimana nije poznavala. Jo┼í iz ranijih vremena Bo┼ínjaci su zapravo imali arapsko pismo, tzv. arebicu, prilago─Ĺenu potrebama bosanskog jezika. U adaptaciji arapskog pisma najuspje┼íniji je bio Mehmed D┼żemaludin ef. ─îau┼íevi─ç.


Ovo pitanje bilo je aktuelno u jesen 1911. kada je izbila kriza u Saboru u vezi prednosti pisama na saobra─çajnim znakovima. Muslimanski predstavnici su tra┼żili tada da se i arapsko pismo upotrebljava ravnopravno sa latini─Źnim i ─çirili─Źnim, ali je Vlada to odbila, iako su sva tri saborska kluba bila za arapsko pismo. Ova kriza rije┼íena je u decembru 1911. kada je baron Benko pro─Źitao stav Zemaljske vlade o ravnopravnosti pisama i upotrebi naziva srpsko-hrvatski jezik. Sljede─çe godine su i hrvatski predstavnici, nakon fuzije HNZ-a i HKU-a, prihvatili ovaj naziv za jezik. Me─Ĺutim, to i dalje nije zna─Źilo da je donesen zakon o jeziku, pa je jezi─Źko pitanje zapravo ostalo otvoreno.


Rje┼íavanje jezi─Źkog pitanja.

Ono je ponovo pokrenuto u vezi sa investicionim programom zajedni─Źkog ministra finansija Leona Bilinskog. On je 10. juna 1912. godine izlo┼żio svoj investicioni program zahtijevaju─çi i o─Źekuju─çi bezrezervnu podr┼íku. Kako je ve─çina u Vladi odlu─Źila usvojiti program uz odre─Ĺene izmjene, Bilinski je na to poru─Źio da ─çe investicioni program provesti bez Sabora. Ipak, poslije odre─Ĺene neodlu─Źnosti muslimansko-katoli─Źki blok i grupa oko Srpske rije─Źi pristaju da u cjelini prihvate ministrov investicioni program i da izglasaju bud┼żet, ─Źime je vlast osigurala uslove da se za 22. oktobar 1912. godine sazove tre─çe zasjedanje Sabora. To zasjedanje nije nikada zavr┼íeno upravo zbog neslaganja izme─Ĺu Vlade i Sabora, pa je suspendovano 18. decembra te godine.
Jezi─Źko pitanje rije┼íeno je sljede─çe, 1913. godine dono┼íenjem jezi─Źkog zakona. Zakon je donesen na samom kraju godine, na ─Źetvrtom zasjedanju Sabora. Naime, unutra┼ínji raskol u Srpskom klubu i SNO-u doveo je do vanrednih izbora za pravoslavne mandate u Saboru, na kojima je novoosnovana Srpska narodna stranka osvojila devet od dvanaest mandata. ─îetvrto zasjedanje je otvoreno 29. decembra, a ve─ç sutradan je usvojen Zakon o ure─Ĺivanju zvani─Źnog i nastavnog jezika u Bosni i Hercegovini. Sankcionisanjem ovog zakona predvi─Ĺeno je da srpsko-hrvatski jezik bude uveden u sve organe uprave u

Bosni i Hercegovini uz ograni─Źenja na zemaljskim ┼żeljeznicama, a ravnopravnost dva pisma je potvr─Ĺena. Me─Ĺutim, car i kralj nikada nije sankcionisao ovaj zakon.

Jeste li znali-zajedno sjedili u klupi tuzlanske gimnazije !

Patrijarh Pavle gimnaziju je poha─Ĺao u Tuzli. Gojku Stoj─Źevi─çu (njegovo svetovno ime) drug iz klupe mu je bio Me┼ía Selimovi─ç. Slavni pisac jeste bio 4 godine stariji, ali je u to vrijeme godi┼íte u─Źenika dosta variralo ÔÇô bilo je razlika i po par godina. Patrijarh Pavle je jednom izjavio: ”Ja sam sjedeo u prvoj klupi, a sa lijeve jedan Hrvat i ja sam bio u sredini.

Tako da smo ┼żivjeli, ┼íto se ka┼że, kao bra─ça, kao svoji. Tada se to nije tako osje─çalo jer se vidjelo da su vremena te┼íka i da idu jo┼í gora pa su te razlike i nacionalne i ove druge bile neprimje─çuju─çe. Sad se to suvi┼íe isti─Źe ponekada, i nacionalnost i vjera.

A onda je to bilo, bilo smo evo drugovi ┼íkolski, u istoj klupi smo sjedili Srbin, Hrvat, Musliman. Medju svim ljudima, svim nacionalnostima ima i ljudi i neljudi. Ali to zavisi od svakog ─Źovjeka, da li ─çe on biti ─Źovjek ili ne─Źovjek.

Ne mogu ljudi da nas uguraju u neljude, a ne mogu ni neljudi da nas uguraju u neljude. To zavisi od nas ako mi pristanemo da nas uguraju u neljudeÔÇŽ”

Pokret Bošnjaka muslimana za vjersku autonomiju !

Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine i 1878. godina su najve─çe prekretnice u historiji bosanskohercegova─Źkih muslimana, dana┼ínjih Bo┼ínjaka. Nakon vi┼íestoljetnog prisustva osmanske, islamske vlasti, do┼íla je nova vlast. Ali to nije bila bilo kakva promjena vlasti, jer je dolazak Austro-Ugarske zna─Źio ulazak u novi kulturno- civilizacijski krug, novi dru┼ítveni i ekonomski poredak. Muslimanima je trebalo mnogo godina da spoznaju zna─Źaj doga─Ĺaja iz 1878, jo┼í vi┼íe da to prihvate, a cijelo stolje─çe (ili ─Źak i vi┼íe) da se od toga oporave i po─Źnu nacionalno-politi─Źki sazrijevati i boriti se za sebe. Do tada su ve─ç daleko zaostali za susjednim narodima.


Me─Ĺu muslimanima Bosne i Hercegovine, koji su za vrijeme osmanske vladavine bili najaktivniji i najbuntovniji element, nakon okupacije je nastupilo politi─Źko mrtvilo. Apsolutno nikakvih ideja, inicijativa, pokreta nije bilo sve do po─Źetka borbe za vjersko- prosvjetnu autonomiju u posljednjim godinama XIX stolje─ça. Austrougarska uprava ih je ubrzo odvojila od duhovnih vlasti u Istanbulu (vidi: Vjerske zajednice u prvim godinama
okupacionog re┼żima) uspostavljaju─çi bosanskohercegova─Źki ulema med┼żlis i funkciju reisu-l-uleme za Bosnu i Hercegovinu. Me─Ĺutim, to je aktivnost nove uprave, a ne samih muslimana.

Jedini pokret me─Ĺu njima bilo je iseljavanje u Osmansku dr┼żavu.
Iseljavanje je naro─Źito dobilo na intenzitetu nakon uvo─Ĺenja Wehrgesetza, odnosno Vojnog zakona (Privremenog odbrambenog zakona za BiH). Neki su iseljavanje tuma─Źili kao rezultat psihi─Źkog ┼íoka kod muslimana i njihove nespremnosti da prihvate novu stvarnost. Me─Ĺutim, najva┼żniji faktor za masovno iseljavanje muslimana jeste njihov ekonomski polo┼żaj, koji je konstantno slabio, iako su austrougarske vlasti izbjegavale rje┼íavanje agrarnog pitanja. Osim toga, bilo je i doseljavanja iz Monarhije, a tako─Ĺer i propagande iz Osmanske dr┼żave da se muslimani iseljavaju, pa ─Źak i me─Ĺu pojedinim muslimanskim grupama u samoj Bosni i Hercegovini.
Utvrditi ta─Źan broj iseljenih muslimana grani─Źi sa nemogu─çim. Neke maksimalne procjene navode broj od 300.000 iseljenika, ┼íto je pretjerano. Sa druge strane, prema austrougarskim podacima se navodi broj od 61.114 iseljenika, ┼íto odgovara broju kolonista (63.376), ali je te┼íko da su i ovi podaci ta─Źni. U obzir treba uzeti popise stanovni┼ítva koje je Austro-Ugarska provodila 1879, 1885, 1895 i 1910. godine.

Numeri─Źki iznos je rastao sa 448.613 na popisu 1879. do 612.137 na popisu 1910. godine. Me─Ĺutim, procentualni udio u ukupnom broju stanovni┼ítva je padao nakon svakog popisa ÔÇô sa 38,73% 1879. do 32,25% 1910. godine, dok je istovremeno rastao procentualni udio katoli─Źkog stanovni┼ítva. Kod muslimana je rast broja stanovni┼ítva bio tek na oko 22%, dok je kod pravoslavaca bio oko 35%, a kod katolika oko 59,5%. Prema tome, neka optimalna procjena bi bila da se iselilo oko 150.000 muslimana.


Austrougarska uprava prema muslimanima u prvim godinama okupacionog mandata bila je dosta nepovjerljiva, svakako i zbog ─Źinjenice da su se muslimani suprotstavljali carsko-kraljevskoj armiji. Naro─Źito su za vrijeme Filipovi─çeve uprave vlasti bile oprezne prema muslimanima. Me─Ĺutim, od odlaska Filipovi─ça, a naro─Źito od dolaska Kallaya, austrougarske vlasti po─Źinju druga─Źije postupati prema muslimanima.

Kallay je bio svjestan da se ne smije dozvoliti radikalan pad broja muslimanskog stanovni┼ítva, jer bi to dovelo do promjene vjersko-etni─Źkih odnosa u korist srpsko-pravoslavnog elementa, ┼íto Monarhiji nije bilo u interesu. U skladu s tim vlasti nastoje pridobiti muslimane za sebe, me─Ĺu inteligencijom se pronalaze i oni koji su bili spremni prihvatiti austrougarsku vlast i krenuti novim putem.

Posebno se isti─Źe Mehmed-beg Kapetanovi─ç i njegov list Bo┼ínjak, pa se me─Ĺu muslimanima poku┼íava pro┼íiriti i nacionalna svijest. No, to je neuspje┼íno zavr┼íilo najvi┼íe zahvaljuju─çi samim muslimanima (vidi: Nacionalna
politika Kallayevog re┼żima). Ve─çi dio muslimana je odbacivao sve ┼íto je dolazilo od strane re┼żima, pa ─Źak i obrazovanje po novom sistemu. Za 30 godina okupacione uprave, muslimani su tek u jednom manjem broju prihvatili novi sistem obrazovanja, tako da ih je do aneksije bilo ─Źak 94,65% po europskim kriterijima nepismenih.
Tek su u politi─Źkom pogledu na op┼ítinskom nivou muslimani uspjeli zadr┼żati prija┼ínji status, pa su 1895. dr┼żali 77 na─Źelni─Źkih mjesta od 91 gradske op┼ítine. Me─Ĺutim, to nije bilo favoriziranje od strane vlasti, ve─ç odraz procentualnog udjela u gradskom stanovni┼ítvu. I pored svih promjena, ─Źak i 1910. muslimani su ─Źinili malo preko 50% gradskog stanovni┼ítva, a u 66 gradskih op┼ítina bili su apsolutna ve─çina u njih 46.


Nastojale su austrougarske vlasti, pogotovo za vrijeme Kallaya da ponude muslimanima i kulturni sadr┼żaj, pa su pokrenuti ─Źasopisi na turskom jeziku Vatan i Rehber, zatim godi┼ínjaci i kalendari, a Kosta H├Ârmann je skupio Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini u dvije knjige sa vi┼íe hiljada stihova muslimanske epike. Tako─Ĺer, vlasti su preuzele brigu o vakufima preko Privremene vakufske komisije.

Jeste li ovo znali o vrhovnom vo─Ĺi Sjeverne Koreje ?

Zanimljivosti o vrhovnom vo─Ĺi Sjeverne Koreje :

Pucao je iz pi┼ítolja kada je imao samo 3 godine a navodno dobar je toliko da mo┼że pogoditi dijalicu sa udaljenosti od oko 100 metara.

Ono ┼íto je zanimljivo a vezano je za Kima jeste to ┼íto niko ta─Źno ne zna koliko on ima godina ni kolko ima djece.

Prema izvjestajima tajne slu┼żbe Ju┼żne Koreje Kim ima troje djece.

Izvor : Bljesak.info

Kim voli košarku i navodno je svaki dan provodio na košarkaskom igralištu u vremenu kada je pohadao školu u Švicarskoj.

Ka┼żu da je uvijek imao samo jedan dres,onaj Jordanov i njegove tenisice i loptu sa orginalnim NBA ┼żigom ┼íto je prava privilegija.

Kim se ┼íi┼ía na jedinstven na─Źin ta─Źnije na jednu od 28 dozvoljenih frizira u Sjevernoj Koreji.

Dok je re┼żim Sjeverne Koreje poticao mr┼żnju prema Japanu njegova porodica i┼íla je navodno u ┼íoping u Tokijo.

Sa svojih sedam godina dobio je automobil kojeg je njegov otac prilagodio za njega posebno.