Posljednja bosanska kraljica napustila je Bobovac riječima: “Zbogom ostaj, moja Bosno slavna” !

Tekst prvobitno objavljen u knjizi Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti
bosanske kraljice Katarine, izdavač Franjevačka teologija u Sarajevu, i Kršćanska sadašnjost,
Zagreb; Sarajevo, 1979.

Katarina Vukčić Kosača bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutoga bosanskog velikaša.
Njezina majka Jelena potjecala je iz zetske kneževske kuće Balšića; bila je kći Balše III (1403-
1421).
Kad je umro god. 1421. Balša III ostavio je više ženske djece. Za tu djecu brinula se njihova
baka, majka Balše III, kći srpskog kneza Lazara, a tada žena bosanskog plemića Sandalja
Hranića, Jelena Balšić. Jednu od Balšinih kćeri Sandalj i njegova žena Jelena udali su za
Stjepana, Sandaljeva sinovca, po ocu Vukcu nazvanog Vukčića. Toj Balšinoj kćeri bilo je ime
Jelena. Ona je rodila oko god. 1424. Katarinu Vukčić Kosača, kasniju bosansku kraljicu.
Katarina je rasla i odgajana u domu svojih roditelja. Njezin otac Stjepan bio je cijenjen suradnik
svoga strica Sandalja Hranića. A kada je Sandalj god. 1435. umro Stjepan je uzeo upravu
njegovih posjeda. Bez sumnje, Katarina je pratila pothvate svoga oca, koji je pronicav, poduzetan
i bezobziran širio svoje posjede i svoj ugled u bosanskom kraljevstvu. A kada je prešla dvadesetu
godinu života i došla do udaje, postala je središnja točka bosanske politike. To se dogodilo, kad je
god. 1443. Stjepan Tomaš (1443-1461) naslijedio Tvrtka II (1421-1443).
Kad je Stjepan Tomaš došao na prijestolje, u Bosni su bile dvije stranke. Jedna je smatrala da
treba nastaviti borbu s Turcima u svakom slučaju. Ta stranka bila je nadmoćnija. Druga pak
stranka bila je za nagodbu s Turcima. Tu je stranku vodio Radivoj, nezakoniti sin kralja Ostoje
(1398-1404).
Stranka koja je bila za borbu s Turcima dovela je Stjepana Tomaša na prijestolje. On je svojski
prihvatio njezin politički program. Pače, budući da je dotada bio narodne vjere, prihvatio je
katoličku vjeru i tako mogao lakše surađivati s ostalim kršćanskim vladarima u borbi protiv
Turaka.
Došavši na prijestolje Stjepan Tomaš imao je dva pitanja, koja su bacala slabu sjenu na njegovu
kraljevsku službu. Prvo, on je bio nezakonit, a drugo, njegova ženidba bila je nevaljana po
katoličkom obredu; Živio je naime s nekom ženom niskog roda, Vojačom, koju je samo obećao
vjenčati. Da bi riješio ove dvije poteškoće, obratio se papi Eugenu IV (1431-1447), koji ga je 29.
svibnja 1445. proglasio zakonitim kraljem Bosne i riješio ga obećanja, da će Vojaču vjenčati.
Proglašen zakonitim kraljem, Stjepan Tomaš je poduzeo korake, da bi se nagodio sa strankom,
koja je zagovarala dogovor s Turcima, a vodio ju je njegov brat Radivoj. Najjača podrška toj
stranci bio je Stjepan Vukčić Kosača, koji je u to doba imao za udaju kćerku Katarinu. Da bi se
sprijateljio sa Stjepanom, Stjepan Tomaš odlučio je, bez sumnje naveden od svojih savjetnika,
zaprositi Katarinu za ženu. Vjenčanje je obavljeno u svibnju god. 1446, po svoj prilici na
svetkovinu Uzašašća, koja je one godine padala na 26. svibnja.

Ovim vjenčanjem sa Stjepanom Tomašem Katarina je postala bosanska kraljica. Iako su pri
sklapanju njezina braka politički obziri igrali veliku ulogu, ona je kroz čitav život bila vjerna
supruga svoga muža. Njihov bračni vez temeljio se na kršćanskim zasadama, na koje su svoju
bračnu zajednicu postavili i koje su tokom vremena sve više usvajali.
a) Na bosanskom kraljevskom dvoru
Prije sklapanja braka Katarina je živjela u raznovrsnoj sredini, budući da je njezin otac bio
istaknuti sljedbenik narodne Crkve. Ali jamačno je bila i pod utjecajem svoje bake Jelene, koja je
bila pravoslavna i koja je odgojila njezinu majku. Ona je bez sumnje odgojila kćer u duhu Istočne
Crkve. Morala je također bar poznavati i katolike, koji su bili brojni na posjedima njezina oca.
Kad se odlučila na vjenčanje s bosanskim kraljem Tomašom, koji je već bio prigrlio katolicizam,
Katarina ga je u tom slijedila. Za njezin vjerski odgoj brinuli su se bosanski franjevci. Malo iza
vjenčanja, 18. lipnja 1446. papa Eugen IV dao joj je dozvolu, da može sebi izabrati dva kapelana
među bosanskim franjevcima.
Iza vjenčanja Katarina se uvijek očitovala kao katolkinja. Ona i njezin muž sagradili su više
crkava i od papa za njih izmolili duhovne oproste. Sama Katarina sagradila je crkvu Presv.
Trojstva u Vrilima i crkvu sv. Katarine u Jajcu.

  1. Ženidba Katarine i Stjepana Tomaša koristila je političkom miru u bosanskom kraljevstvu, u
    prvom redu jer je Stjepan Vukčić Kosača ipak imao obzira prema svome zetu. Ali prilike su bile
    takve, da ni to nije moglo pomoći, iako je Stjepan Tomaš pokazivao smisla i ulagao napore da što
    bolje učvrsti i sačuva svoje kraljevstvo. Stalni pritisak turskih snaga napinjao je živce svima, pa
    nije bilo lako razborito gledati na događaje, hladnokrvno rješavati nametnuta pitanja i stvarati
    pametne planove za budućnost. Dok je Stjepan Tomaš skupljao snage, da bi se svim silama
    odupro nadmoćnim snagama, koje su se sve češće pojavljivale na granicama njegova kraljevstva,
    u srpnju god. 1461. snašla ga je smrt. Katarina je ostala udovica s dvoje nejake djece,
    Sigismundom i Katarinom.
    Novi kralj Stjepan Tomašević (1461-1463), čim je iza Stjepana Tomaša došao na prijestolje,
    priznao je Katarinu kraljicom majkom, pa je i ona nadalje ostala na bosanskom kraljevskom
    dvoru. Taj čin novoga kralja Stjepan Vukčić Kosača uveliko je cijenio, pa nije imao poteškoća,
    da ga prizna kraljem, kad su ga za to zamolili kraljevi izaslanici.
    b) Bijeg iz domovine
    U međuvremenu Turci su sve više nadirali prema Bosni. U proljeće god. 1463. sultan Mehmed II
    (1451-1481) navali velikom vojskom i bez muke osvoji Bosnu, pogubi bosanskog kralja Stjepana
    Tomaševića i odvede u ropstvo Sigismunda i Katarinu, dvoje nejake djece kralja Stjepana
    Tomaša. Katarina se nalazila, kako izgleda, u posjetima kod brata Vladislava, pa je izbjegla
    sličnoj sudbini. Spasila se bijegom u Dubrovnik.
    U mjesecu srpnju 1463. Katarina se nalazila na području Dubrovačke Republike. Stanovala je na
    otoku Lopudu. Na 23. mjeseca dubrovački senat dozvolio joj je doći u Dubrovnik, ukoliko bi to
    željela. Ona je stvarno i išla u Dubrovnik, da riješi pitanje odnosa bosanskog kraljevstva i
    Dubrovačke Republike u novim prilikama. Tom prilikom nosila je sobom mač kralja Stjepana
    Tomaša i stavila ga u Dubrovniku u polog s namjerom da bi se on dao njezinu sinu Sigismundu,
    ako se oslobodi turskog ropstva.
    Dubrovački poznati dokumenti ne kažu nam kada je kraljica Katarina napustila područje
    Dubrovačke Republike. Svakako nije dugo na njemu ostala. Jedan od razloga da je ona brzo
    napustila Dubrovačku Republiku mogao bi jamačno biti što je Dubrovačka Republika nerado
    gledala njezinu prisutnost na svom području; bojala se, naime, da ne bi to bilo izazovno za Turke.
    Ali po svoj prilici glavni razlog da je ona napustila ubrzo Dubrovnik bila je njezina volja da i
    lično poradi za oslobođenje svoga kraljevstva. Naime, već prije pada Bosne papa Pio II (1458-
    1464) nagovarao je sve kršćanske vladare, da bi zajedničkim silama protjerali Turke iz Evrope. A
    pad Bosne i umorstvo njezina kralja bio je kao novi zov za uzbunu. Nekoliko iza toga događaja,
  2. listopada 1463, pismom Ezechielis prophetae, Pio II najavio je kršćanskom svijetu da je
    odlučio staviti se na čelo križarske vojne protiv Turaka i pozvao križare da se u lipnju 1464. nađu
    u Ankoni. Kako je obećao, Pio II doputovao je 12. kolovoza 1464. u Ankonu. Jamačno, samo
    smrt, koja ga je ondje 15. kolovoza zadesila, zapriječila mu je da vidi neuspjeh svoje velikodušne
    namisli.
    Ovo nastojanje pape Pija II u teškim časovima iza pada Bosne bilo je jedina nada za Katarinu, da
    će se njezino kraljevstvo osloboditi. Nije onda čudo da je odlučila otići u Rim i ondje, bar svojom
    prisutnošću, zagovarati oslobođenje svoje zemlje.
    c) Boravak u Rimu
    Ne znamo točno kada je kraljica Katarina došla u Rim. Neki misle da je to bilo već za života Pija
    II. Ali u svakom slučaju izgleda da nije bila došla u dodir s njime, budući da ona u oporuci
    spominje samo Pavla II i Siksta IV.
  3. U Rimu Katarina je dobivala od Pape izdašnu pomoć da bi mogla pristojno živjeti prema
    svomu kraljevskom dostojanstvu. Ta pomoć išla je na račun križarskih vojni protiv Turaka.
    Njezina mjesečna pomoć iznosila je 100 dukata, a uz to davano joj je kroz nekoliko godina 20
    dukata mjesečno za stan.
    Njezin prvi stan u Rimu nalazio se u iznajmljenoj kući rimskog građanina Jakova Mentebona,
    kojemu je ona davala 20 dukata kao mjesečnu najamninu. Papinski ured za križarske vojne
    odlučio je 23. ožujka 1468. da će on plaćati tu najamninu. Plaćanje te najamnine počelo je 29.
    listopada 1467, pa je svoj prilici tada iznajmila kuću. U toj kući ostala je do 1. listopada 1469.
    Napustivši kuću Jakova Mentebona, Katarina je prešla u drugu kuću, u kojoj je živjela do smrti.
    Ta se kuća nalazila u gradskom predjelu Pigna, latinski Pinea, u blizini crkve sv. Marka. U tom
    novom stanu, koji je možda pripadao hrvatskoj bratovštini sv. Jeronima, nekoliko dana prije smrti
    napravila je oporuku.
    S kraljicom Katarinom došlo je u Rim nekoliko njezinih dvorjanika i dvorkinja, pa je ondje
    uspostavila neku vrstu kraljevskog dvora. Upravitelj njezina dvora bio je Radič Klešić Ivanov,
    dvorjanici su bili Jure Žubranić Nikolin i Abraham Radič. Kao dvorkinje imala je Paulu
    Mirković, Jelenu Semković i Maru Mišljenović.
  4. Iako u tuđini, stvarno bez kraljevstva, Katarina nije nikada zaboravila svoj kraljevski položaj.
    Dostojanstveno je podnosila svoje nedaće. Uvijek se pokazivala kao zakonita predstavnica svoga
    izglubljenog kraljevstva. Talijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njezinu
    nezavidnu sudbinu, koja nije mogla zasjeniti njezino kraljevsko dostojanstvo. Imamo nekoliko
    vijesti o njezinim tadanjim javnim nastupima, koje svjedoče o njezinom kraljevskom držanju.
    God. 1471. u crkvi sv. Petra vjenčana je per procuram Zoe, sestra srpske despotice Jelene, s
    ruskim velikim knezom Ivanom III Vasiljevićem. Svi oni koji spominju to vjenčanje ističu da je
    vjerskom obredu vjenčanja prisustvovala bosanska kraljica Katarina.
    U gradu Akvili bio je god. 1472. svečan prijenos kostiju sv. Bernardina Sijenskog u novu crkvu
    njemu na čast napravljenu. Za tu crkvu dao je god. 1457. svoj prinos i kralj Stjepan Tomaš.
    Katarina je htjela prisustvovati prijenosu, pa se zaputila iz Rima u Akvilu. Pratilo ju je pet žena i
    dva dvorjanika. Bila je obučena u crno. Pisci su zabilježili taj posjet kraljice Katarine i njezine
    pratnje. Ukratko su opisali njezin slučaj. Posebno im je upalo u oči držanje dvorjanika, koji su
    imali plave kose do ramena.
    Papa Sikst IV proglasio je godinu 1475. jubilarnom godinom. Među mnogobrojnim
    hodočasnicima zapaženo ih je nekoliko kraljevskog položaja. Među njima isticana je kraljica
    Katarina, koja je s izvjesnom svečanošću 25. travnja 1475. obavila naređena djela za postignuće
    jubileja.
  5. Ali naravno je da su Katarini u Rimu najviše na pameti bila djeca, Sigismund i Katarina, koje
    su Turci odveli u ropstvo. Kako se događalo da su katkada Turci vraćali djecu iz ropstva za dobar
    novac, ona se dugo vodila mišlju da bi tako mogla osloboditi svoju djecu. Tako je npr. god. 1470.
    poslala milanskom knezu Galeazzo Sforza dva svoja izaslanika, Nikolu Žubranića i Abrahama
    Radića, da bi od njega u njezino ime izmolili pomoć. Poznato nam je pismo, kojeg je tom
    prigodom poslala milanskom knezu, u kojem među ostalim piše: Facit mea adversu fortuna, quae
    viro rege ac liberis et regno opibusque spoliavit, ut non solum ad pontificem maximum, patrem
    clementissimum, sed etiam alios principes christianos me confugere oporteat pro implorando
    subsidio.
    Knez Sforza izaslanicima je obećao pomoć, ako stvar koju su mu iznijeli bude moguće ostvariti.
    Nakon gotovo četiri godine, god. 1474. putovalo je novo kraljičino izaslanstvo u Milan. Vođa
    izaslanstva bio je neki opat Piero di Forte, a s njim je išao i kraljičin rođak Abraham Radić.
    Izložili su milanskom knezu da je kraljica čula kako je sultan obećao pustiti njezina sina, pa je
    odlučila otići na granicu turskog carstva, da ga primi. Tražili su pomoć za troškove kraljičina puta
    ili njezine dugove u Rimu. Šta je izaslanicima milanski knez tom prigodom odgovorio, nije nam
    poznato. Svakako Katarina svoje djece nije nikada vidjela.
  6. Napkon, u Rimu je sazrelo kršćansko uvjerenje kraljice Katarine. Iako je ona već davno
    prihvatila kršćanstvo katoličkog oblika i nastojala po njemu živjeti, njezin boravak u središtu
    kršćanstva djelovao je na nju i u vjerskom pogledu. Njezina teška sudbina silila ju je da razmišlja
    o smislu života, da produbljuje kršćansko rješenje ljudskoga životnog puta i da što bolje
    primjenju u svom životu pravilo za pravo kršćansko življenje.
    U Rimu stupila je u vezu sa franjevačkim samostanom Aracoeli. Ona je već u Bosni poznavala
    franjevce, od njih je naučila kršćanske istine. Nije onda čudo da je i ona u Rimu potražila
    franjevce, pohađala njihovu crkvu i s njima se savjetovala u svojim vjerskim potrebama. Upravo
    na temelju tih tijesnih veza između kraljice i franjevaca samostana Aracoeli možemo protumačiti
    da je od 7 svjedoka, koji su prisustvovali prigodom sastavljanja njezine oporuke, 6 su bili
    franjevci onoga samostana.
    Samostan Aracoeli bio je bujno rasadište franjevačkog života u Rimu. Kod tog samostana i u ono
    vrijeme razvijalo se bratstvo Trećeg Reda sv. Franje. U to bratstvo pristupila je i kraljica
    Katarina, koja je možda već u Bosni postala franjevačka trećoredica.
    Koliko nam je dosada poznato, prvi pisac koji daje tu vijest da je kraljica Katarina bila članica
    trećeg reda sv. Franje jest Fra Marijan iz Firence († 1523), koji je napisao Fasciculus
    chronicorum Ordinis Fratrum Minorum. Iz ovog djela prenijeli su tu vijest o kraljici Katarini svi
    kasniji franjevački pisci, spominjući je među svetim osobama Trećeg Reda, kao npr. Marko iz
    Lisabona, Franjo Gonzaga, Pedro de Salazar. Iz njega je vijest o kraljici prešla i u liturgijsku
    knjigu Martyrologium Franciscanum, gdje se ona bilježi kao blažena.
    Danas gornje djelo Fra Marijana iz Firence nije sačuvano. Ali se sačuvao njegov kratki sadržaj,
    kojega je sam pisac sastavio. Taj sadržaj nedavno je objavljen u franjevačkoj reviji Archivum
    Franciscanum Historicum. U njemu je Fra Marijan ovako sažeo ono što je rekao o kraljici u djelu:
    Anno Domini 1478, die 25 Octobris, Rome, illustrissima Domina Catherina Bosne regina ex hac
    luce subtracta in Araceli seppellitur Haec siquidem devotissima Regina, pluribus annis sub 3
    Regula beati Francisci vixit habitumque publice portavit.
  7. U crkvi samostana Aracoeli skupljalo se i društvo Bl. Djevice Marije, koje se, među ostalim,
    birnulo i za bolnicu Sv. Alberta u Rimu. Katarina je s ovim društvom svojski surađivala i
    pomagala ga. Dugo su iza njene smrti članovi toga društva davali jedanput godišnje služiti svetu
    misu za ispokoj njezine duše.
  8. U Rimu Katarina je čekala preko 12 godina da se prilike okrenu u njezinu korist. Križarske
    vojne, koje su trebale osloboditi njezino kraljevstvo, nisu se ostvarivale, premda su Pavao II
    (1464-1471) i Sikst (1471-1484) mnogo oko toga radili.
    Ni njezina privatna nastojanja da oslobodi svoju djecu iz turskog ropstva nisu imala očekivanog
    uspjeha. Pače, s bolju je saznala da se oboje njezine djece u ropstvu odgaja po zasadama islama.
    Tako su dani prolazili, a njezin život odmicao i išao prema završetku. Kad je teže obolila, kao
    jedina zakonita predstavnica bosanskog kraljevstva, odlučila je oporučno ostaviti svoje želje i
    odredbe o svom kraljevstvu i ostaloj imovini. To je bilo 20. listopada 1478.
    Tog dana pozvala je javnog notara Antu Jurina, svećenika splitske biskupije, tada na službi u
    rimskoj crkvi sv. Petra, da napravi njezinu oporuku ili testament po zakonskim propisima.
    Sastavljanju oporuke bilo je prisutno 7 svjedoka. Jedan od njih bio je Jure Marinov (de
    Marinellis), arhiđakon na Rabu i tada u službi kard. Marka Barbo. Ostali svjedoci bili su franjevci
    iz samostana Aracoeli.
    U svojoj oporuci Katarina je u prvom redu izrazila svoju volju da se u slučaju smrti pokopa u
    crkvi Aracoeli. Za posmrtne obrede i pokop ostavila je 200 dukata.
    Odmah iza toga dala je napisati svoje odredbe o nasljedstvu u bosanskom kraljevstvu, budući da
    je ostala jedini njegov zakoniti predstavnik. Najprije imenovala je papu Siksta IV i njegove
    zakonite nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predadu
    njezinu sinu Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo; a ako Sigismund ne bi ponovo postao
    kršćanin, da kraljevstvo predadu njezinoj kćeri Katarini, bude li se ona obratila na kršćanstvo.
    Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica bosanskog
    kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti.
    Ostala njezina dobra, pokretna i nepokretna, pripast će podjednako njezinim dvorkinjama Pauli
    Mirković, Jeleni Semković i Mari Mišljenović, izuzevši ono što ona izričito naređuje drukčije.
    Tako franjevačkoj crkvi Aracoeli, osim 200 dukata za pogreb, ostavlja svoj kraljevski plašt od
    pozlaćenog sukna i svileni oltarnik, kojega je upotrebljavala u svojoj kapelici.
    Crkvi sv. Jeronima pro natione Sclavonorum ostavila je sve ostale stvari iz svoje kapelice (misal,
    kalež s patenom i korporalom, kazulu i ostalo misničko odijelo zajedno sa svilenim oltarnikom).
    Naredila je također da se isplate njezini dugovi, jer je bila dužna Pauli Mirković 22 dukata,
    Radiču Klešiću 38 dukata, Luki Vučikoviću 18 dukata.
    Osim toga odredila je da se u ime njezino podijele neki darovi. Pauli Mirković ostavila je na dar
    50 dukata i dva odijela; Jeleni Semković 25 dukata i jedno odijelo; Mari Mišljenović 30 dukata i
    jedno odijelo; Radiču Klešiću 50 dukata, jedan mač srebrom ukrašen i jedno turskp odijelo od
    crvene svile zlatom protkane; Juri Žubraniću 50 dukata i Abrahamu Radiću 50 dukata.
    Svome sinu Sigismundu ostavila je mač njegova oca, ukoliko bi se Sigismund povratio na
    kršćanstvo, a ako ne bi postao kršćanin, onda mač je trebalo predati Balši, sinu njezina brata
    Vladislava. Osim toga, svojoj djeci ostavila je bodež, dvije tase i dva srebrna vrča s poklopcima.
    Na koncu, sve relikvije, koje je posjedovala, ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu.
    Za izvršitelje oporuke imenovala je dubrovačkog kanonika Matu de Raguis, koji je tada bio u
    službi kardinala Julijana Rovere, Paulu Mirković i Radiča Klešić.
    Kad je sastav bio završen, kraljica je zamolila biskupa Bartolomeja Marasca, da bi predveo
    izvršitelje njezine oporuke vicekancelaru Rimske Crkve Rodrigu Borja (Borgia) i zamolili ga da
    bi njezinu oporuku zajedno s mačem kralja Tomaša predao Papi i kardinalskom zboru, kako bi se
    zauvijek sačuvali.
    Nekoliko dana kasnije kardinal Borja (Borgia) predveo je Papi neke dvorjanike kraljice Katarine,
    možda izvršitelje oporuke, koji su mu predali pravno napisanu oporuku, mač i ostruge. Papa je
    tom prigodom pohvalnim riječima govorio o kraljici i primio stvari, koje su mu u ime pokojne
    kraljice donijeli. Naredio je podkancelaru da oporuku sačuva u arhivu svog ureda. Podkancelar ju
    je prepisao u knjigu papinske riznice zvanu Camerario Cenci i zajedno sa svojim suradnicima
    potpisao. Taj prijepis sačuvao nam se do danas.

Smrt i pokop

Pet dana nakon što je napravila oporuku, 25. listopada, kraljica Katarina je umrla. Pokopana je u
franjevačkoj crkvi Aracoeli, kako je to oporučno naredila. Grob njoj je bio postavljen pred
glavnim oltarom crkve. Nadgrobna ploča bila je urešena reljefnim kipom kraljice u naravnoj
veličini (1,78 m) s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb,
kraljevski bosanski i obitelji Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen i natpis
bosančicom.
Na tom mjestu pred oltarom, grob Katarinin ostao je preko 100 godina. Oko god. 1590. franjevci
su odlučili popraviti oltar i pomaknuti ga naprijed, da bi kor oltara bio viši. A da bi se to moglo
izvesti, trebalo je prenijeti na drugo mjesto grob kraljice Katarine. Stoga su skinuli nadgrobnu
ploču i stavili je na najbliži stup. Šta je bilo s kostima, nije nam poznato. Možda su i one
prenesene i stavljene u onaj stup.
Prigodom ovoga prijenosa nestalo je ploče, na kojoj je bio natpis u bosančici. Na mjesto nje
stavljena je druga ploča s natpisom u latinskom jeziku.
Ipak mi imamo siguran prijepis onoga prvotnog natpisa. Napravio ga je god. 1545. jedan rimski
kaligraf Ivan Palatino i objelodanio ga god. 1547. u svom djelu o raznim pismima. Palatino je
donio najprije natpis bosančicom, njegov prijepis latinskim slovima i prijevod latinskim jezikom.
Današnji latinski natpis ispod nadrgrobne ploče kraljice Katarine jest prijevod prvotnog natpisa.
Samo je prevodilac napravio veliku pogrešku, jer je riječ Katarini kraljici bosanskoj Stipana
hercega od svetoga Sabe izrazio latinskim riječima Catharinae Reginae Bosnesi Stephani Ducis
Sancti Sabae sorori, tj. nadodao riječ sorori. Proglasio je Katarinu sestrom Stjepana Vukčića
Kosača, a ona je bila kći.
Kraljica Katarina završila je svoj životni put u tuđini, ali nije ostala zaboravljena. Sam položaj
njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, službenoj crkvi rimske gradske općine,
pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan
ugled i pozivao na trajno poštovanje. A Franjevci su propovijedali posjetiocima svoje crkve
burnu povijest one kraljice, koja je ostavila glas dobre i svete žene i postala uzor kršćanskog
življenja. Njezini pak sunarodnjaci već 5 stoljeća povremeno dolaze u crkvu Aracoeli pred zemne
ostatke kraljice Katarine, da iskažu svoju duboku odanost njezinomu mukotrpnom životu,
ispunjenom sviješću kršćanske odgovornosti i kraljevske veličine.

Čarobni zaljev Phang Nga na Tajlandu !

Prije 10.000 godina voda je preplavila ledenjačku dolinu. Tako su izdubljene brojne špilje (u većinu se špilja može ući samo u malim kanuima, jer su jako uski prolazi koji u njih vode) . Na površini iznad vode ostale su stotine nazubljenih vrhova. Danas preostali otoci i stijene svjedoče o svojoj historiji.


I zamaglica od velike vrućine zaklanja stablima obrubljenu obalu zaljeva Phangnga u južnome Tajlandu, u kojem bistre vode Andamanskoga mora svjetlucaju pod vrelim tropskim suncem. Četrdesetak vapnenačkih stijena i otoka fantastičnih oblika razbacani su po tom prostranom zaljevu, a neki od njih vire iz vode i do visine 275 m. Na najvećem dijelu otoka ima špilja, a kroz neke se probijaju tuneli ispunjeni vodom.

Izvor : World traverel

Stijena Pekinezer čuva stražu na ulazu u zaljev, a u špiljama Tham Lot golemi stalaktiti vise poput mačeva iznad turista koji ih obilaze u dugačkim čamcima s tendama. U Khao Keinu ili Obojenoj planini, možete vidjeti i slike riba i životinja koje su crnom i oker bojom naslikali davno nestali primitivni umjetnici. Ko Tapu ili Otok nokta uzdiže se iz mora poput velikog nokta a najširi je u svom gornjem dijelu. U blizini je i Khoa Ping Khan, čije je strme litice možda raskinulo neko davno podrhtavanje tla. Ime tog otoka znači >>dva otoka koja se oslanjanju jedan o drug<<.

Danas je taj nenastanjeni otok velika turistička atrakcija, a dobio je i drugo ime: Otok Jamesa Bonda, prema filmu o Jamesu Bondu Čovjek sa zlatnim pištoljem, snimljen 1974.godine. Vapnenački otoci neobičnih oblika uzdižu se iz bistre, zelene uvale obrubljene šumom u južnome Tajlandu.

Susreti s bogatim divljim životinjskim svijetom i vegetacijom su nezaobilazni na ovom području. Dominiraju mangrove šume.

Uistinu je zaljev Phang Nga jedno od najveličanstvenijih mjesta na planeti.

O bogatoj tradiciji-kahva,čimbur pite i buredžici !

KULT BOŠNJAČKE KAHVE

Što se tiče pića, u životu Bošnjaka i Bosne u cjelini kahva ima svoju nezamjenjivu
ulogu. Stoljećima su Bošnjaci stvarali kult kahve usavršavajući mljevenje, pečenje
(kuhanje), služenje i pijenje kahve do najsuptilnijih detalja. Kahva je postala integralni
dio svih drugih običaja, ali i samoj sebi svojstven običaj.


Priprema kahve počinje prženjem i mljevenjem, a tek se onda peče (kuha).
Dobro samljevena kahva zaspe se u već malo zagrijanu džezvu. Ključalom vodom iz
šerbetnjaka se zatim zalije (ali se ne prepuni), dobro promiješa i vrati na vatru da se
“digne” do vrha džezve, no ne smije prekipjeti. Nakon što kratko “odstoji” da se slegne,
ljeva se u findžane (šalice). Šećer i mlijeko se serviraju posebno i dodaju po želji.

HRANA

Povijest ishrane na bosansko-hercegovačkim prostorima datira još od antičkog
doba, klasičnog Rima i Vizantije, preko turskog i austrougarskog perioda do
savremenog doba 20. i 21. stoljeća. Specifičnu notu bosanskohercegovačkim jelima
daju i prehrambeni običaji koji svoje izvorište imaju u islamu, pravoslavnoj, katoličkoj
i jevrejskoj vjeri. Tako je savremena izvorna bosanska hrana dio kulturno-povijesnog
nasljeđa i mješavina je autentičnih bosanskih jela, tradicionalno turskih, arapskih,
austrougarskih, jevrejskih i drugih prehrambenih običaja. Specifičnost i vrijednost
bosansko-hercegovačkih jela je baš u tom orijentalnom i zapadnjačkom, a i vjerskom
nasljeđu. Zbog toga se danas bosanska kuhinja puno razlikuje od arapske, austrijske,


mađarske, ali i od turske i arapske bez obzira što postoje jela koja potiču kako iz Turske
i drugih kuhinja. BiH jela i dalje ostaju karakteristična, jer se prenose sa koljena na
koljeno. U kulturi ishrane, kao i prehrambenim običajima se najjasnije odražavaju
tragovi različitih kultura koje su se u Bosni i Hercegovini najsnažnije isprepletale.
Tradicionalno bosansko jelo može biti i izvorno ali i jelo koje je tokom povijesti
došlo iz druge kulture pa se u Bosni priprema na poseban i specifičan način. U
tradicionalnoj Bosanskoj kuhinji večera je glavni obrok i po obilatosti ima sličnosti sa
Francuskom večerom dok je ručak manje obilato jelo. Autentični objekti u kojima se
služe tradicionalna ishrana su aščinice, ćevabdžinice i buregdžinice. U tradicionalnoj
bosanskoj kuhinji koristi se i posebno suđe. Takvi su sač, peka, dagara, pršulja, lonac,
tepsija itd.

Gastronomija u Bosni i Hercegovini razvijala se pod brojnim uticajima sa Istoka i
Zapada. Mnoga jela nastala su pod uticajem srednjoeuropske, mediteranske,
orijentalne, mađarske i istočne kuhinje, a vremenom se razvila i specifična kultura
posluživanja hrane. Dodirivanje različitih kultura i tradicija na tlu Bosne i Hercegovine
ostavilo je trag na lokalnoj gastronomiji. Uticaji i tehnike pripremanja obroka koji su
došli izvana, vremenom su uklopljeni u domaću tradiciju i nastao je vrlo zanimljiv spoj.

KARAKTERISTIKE BOSANSKE KUHINJE

Osnovna karakteristika bosanske kuhinje je polagani način pripremanja jela, bez
mnogo žurbe, ali sa mnogo strpljenja, pažnje i ljubavi. Spori način kuhanja danas je
jedan od glavnih trendova u svjetskoj gastronomiji. U Bosni i Hercegovini hrana se već
stoljećima priprema upravo na taj, spori način. U bosanskoj kuhinji većina jela se kuha
u vlastitom soku, uz dodatak mesnog fonda. Ono što jelima daje karakterističan i
odličan ukus je fino usklađeni odnos između povrća, mesa i začina.


Kada se govori o karakteristikama bosanske kuhinje gastronomski stručnjaci
kažu da ono što ovu kuhinju čini posebnom jeste činjenica da se vrlo malo koristi tzv.
zaprška od brašna i masnoće. Jela sa zaprškom su gušća i sastojci su intenzivnije
povezani. No, u bosanskoj kuhinji koristi se drugi princip i filozofija pripremanja hrane.
Jela su zato laganija, a doživljaj ukusa svakog pojedinog sastojka jači. Po ovome,
bosanska kuhinja je bliska francuskoj kuhinji. Razlika je u tome što u bosanskoj kuhinji
u pravilu nema posebnih umaka, već se oni stvaraju u samom jelu na bazi juhe i
dodataka u toku kuhanja ili na samom kraju pripremanja obroka. Kuhana ili dinstana
bosanska jela u većini slučajeva su lagana, pošto se pretežno kuhaju i dinstaju s malo
vode, u pravilu juhe – fonda, pa tako imaju prirodni sok, odnosno umak koji u sebi nema
nimalo zaprške. Orijentalni začini se dodaju u malim količinama te oni ne umanjuju
slasti i okus mesa.

NEKOLIKO SPECIJALITETA BOSANSKE KUHINJE

Tipični sastojci jela bosanske kuhinje su paradajz, krompir, luk, bijeli luk, paprika,
krastavci, mrkva, kupus, gljive, špinat, tikvice i grah. Od začina najčešće se koristi
mljevena paprika, biber, peršun, lovorov list i celer. Kao dodatak jelima u bosanskoj
kuhinji često se koriste mlijeko, kajmak i pavlaka. Slatkim jelima se dodaju cimet i
klinčić. Jela od mesa su od piletine, govedine ili jagnjetine. Za bosansku kuhinju
specifično je pripremanje jela ispod sača, odnosno peke, pri čemu se pripremljene
namirnice, poklopljene metalnim zvonom, spremaju u žaru.


Iako je tradicionalna bosanska kuhinja karakteristična po sporom načinu
pripremanja jela, jako je zanimljivo da, uprkos svemu tome, možda i najpoznatije jelo
u Bosni dolazi – sa roštilja. Riječ je o ćevapima, deliciji sačinjenoj od više vrsta
mljevenoga mesa, najčešće posluženom s lukom i uz posebnu vrstu hljeba – somun.
Naziv dolazi od turskog «kebapa» i danas ćevapa ima u gotovo svim balkanskim
državama, ali najpoznatiji su upravo oni iz Bosne i Hercegovine. Recepti su različiti i
često se čuvaju kao najstroža tajna. Razlikuju se i sarajevski, banjalučki, zenički,
tuzlanski ćevapi…

HLJEB POGAČE I PECIVA

Nema ljepšeg mirisa u bosanskoj kuhinji od mirisa koji se širi dok se u kuhinji
peče hljeb, pogače i različita peciva. Gotovo sve seoske i gradske sredine u BiH imale su
svoje vlastite recepture i naprosto su se takmičile u postizanju ljepšeg okusa, ugodnijeg
mirisa, mehkoći, izgledu. Neke vrste peciva su: čurek, somun, bosman, kaplama,
paklama, česnica, simit, pogače, čahije, lepinje, fodule, pituljice, peksimeti, pereci,
đevreci, slani lokumi, kifle, paprnjaci, dvetice, elifi, kovrtanji, zemičke, maslenice, puh –
pecivo.

ČIMBUR

Gotovo da nijedna nacionalna kuhinja u svijetu u svom jelovniku nema toliko
različitih vrsta čimbura kao bošnjačka. To, kako je svojevremeno zapisao jedan
austrijski putopisac, prevazilazi svaku maštu: čimbur sa mladim lukom, sa crvenim
lukom, sa bijelim lukom, sa prasom, sa mljevenim mesom, sa suhim mesom, aščijski
čimbur, pekarski čimbur, čimbur od koprive/žare, od špinata, čimbur sa rižom
(joširluk), sa zelenom paprikom, tišak – čimburi.

ĆORBE


U svakodnevnoj tradicionalnoj ishrani Bosanaca i Hercegovaca, čorbe zauzimaju
značajno mjesto. Za razliku od blagih supa, obično se prave jače začinjene, s više
masnoće, guste i hranjive, najčešće sa mesom ili sa jačim dodacima, kao što su povrće,
tjestenina, jaja i slično. Iako se obavezno jedu uz glavno jelo, prije ili poslije čimbura,
čorbe egzistiraju i kao samostalna jela, koja se uzimaju za doručak. Tada se, po pravilu,
spravljaju nagusto, od komadića mesa, priređene na mnogobrojne načine: s telećim,

goveđim, jagnjećim ili kokošijim mesom, te u obliku ćufteta, flekica, izmiješanim s
bamijom i povrćem, tjesteninom i rižom i obavezno začinjenim raznim mirođijama i
uzavrelim (ucvrkanim) mladim maslom.
Bosanski lonac je izvorno jelo koje vodi porijeklo od bosanskih rudara. U pravilu
se peče u zemljanom loncu po pet – šest sati na laganoj vatri. Odgovarajući ukus i aromu
dobija samo ako se sprema veća količina jela iako se danas peče i u malim loncima za
jedan obrok. Ne presipa se u druge posude već se servira u loncu u kojem je pečen.
Bosanski lonac je jelo koje je jako dobro i kad stoji pa se podgrije. Pravi bosanski lonac
se peče u pekari a ne dinsta na peći i obično se pripremljen nosio naveče u pekaru. U
sastav mu ulazi kvalitetna govedina, krompir, crveni luk, malo mahuna, bijeli luk,
mrkva, peršun, celer, paradajz, bijelo vino i jabukovo sirće. U pravi bosanski lonac se ne
stavlja kupus jer se tad dobije bosanska papazijanija.

PITE I BUREDZICI

U bošnjačkoj kuhinji pite se smatraju prijelaznim jelima i prave se na 1001
način. Pite se smjenjuju s dolmama, ćevapima i sličnim jelima i neizostavne su u
svakodnevnoj ishrani. Mogu biti slane, poluslane, kisele i slatke. Iako su najpoznatije
burek-pite, sirnice, zeljanice, tikvenice, krompiruše… pite se prave, takoreći, od svega.

IZVOR :

Edina HALILOVIĆ-ŠARIĆ, ing. hem. teh.
TRADICIONALNA BOSANSKA HRANA

Mongolski mrtvački sanduci-brutalni zatvori !

Ovo je priča o dva brutalna zatvora kroz historiju koji su zbog svoje brutalnosti ostavili trag vrijedan prepričavanja.

ZATVOR MAMERTIN

Jedan od takvih brutalnih zatvora je zatvor MAMERTIN,u anričkom Rimu.Oni su bili inovatori u mnogo toga tako su bili i prvi koji su stvarali zatvore za kaznjavanje prestupnika.

Jedan od najzloglašenijih je pomenuti zatvor MAMERTIN izgrađen oko 640.godie prije nove ere.Zatvor je bio smješten unutar kanalizacionog sistema samog antičkog Rima a u pomenuti se moglo doći samo kroz rupu na podu.

To je bila prostorija širine 9 metara,hladno i mračno mjesto okuzeno smradom,otpadom i fekalijama a sve to daleko od očiju javnosti.Neki od zatvorenika su tu čekali izvršenje smrtne kazne dok su ostali jednostavno ostavljeni da umru od gladi.

Na kraju prostorije su postojala gvozdena vrata koja su bila posljednji prolaz mrtvima na svom putu do rijeke Tiber gdje su bacani nakon što bi njihov zivot bio okončan.

MONGOLSKI MRTVAČKI SANDUCI

Dvadesetih godina prošlog stoljeća mongolski zatvorenici veoma često su bili osuđivani na smrtne kazne a nerijetko su ih dočekivali u sićušnim zatvorima.

Dočekivani su u sanducima veličine tek par centimetara većih od 1×1 metar.To zvuči nevjerovatno ali neki od zatvorenika su tu proveli i godine svog zivota.

Izvor : Akurat.co

Zatvorski kopleks je posjedovao tamne ćelije i samice koje su bile obezbijeđene šipkama visine do 4,5 metara a u njima su se nalazili ovi surovi drveni sanduci koji su posjedovali jedan jedini otvor veličine 15 centimetara koja je sluzila za dopremanje hrane zatvorenicima,a u sanduke su morali da vrše i nuzdu.

Zatvorenik bi iz sanduka izlazio samo jednom u tri nedjelje kako bi se sanduk očistio.

Minijaturni zatvori nisu davali osuđenicima konfora ni za toliko da mogu ispruziti svoje noge i tako par nedjelja.Ruke su im svo vrijeme bile vezane.

U zimskom periodu mnogi sanduci su ostavljali na snijegu kako bi se zatvorenici u njima smrzli.

Studentske demonstracije 1968 !

Praksa je pokazala da je ostvarivanje privredne reforme mnogo teže od njezina programiranja.Prilagodavanje tržišta nije teklo onako kako je bilo zamišljeno. Kako se kapital gomilao u rukama banaka (naroĉito središnjih), poduzeća su ostajala bez sredstava potrebnih da ozdrave.

Ni postojeća rukovodstva u poduzećima nisu bila dovoljno osposobljena za privredivanje u novim uvjetima tržišne privrede: vodenje takvog gospodarstva zahtijevalo je sposobne i obrazovane ljude novih shvaćanja. Sustav državnih kredita bio se posve ugasio, a samoupravna organizacija nije bila izgradena, da bi mogla nadomjestiti državu.

Ograniĉavanje prostora, sporost i kolebanja u ostvarivanju privredne reforme urodili su deformacijama koje su znaĉile stagnaciju. Zagovomici i kreatori reforme tumaĉili su je kao posljedicu sudara starog i novog sustava. Medutim, već 1968. pritisak nezaposlenih postao je tako jak da je izazvao politiĉke poremećaje.Problem nezaposlenosti posebno je zabrinjavao mladu generaciju. Stagnacija u ekonomskom razvoju nije obećavala da će se taj problem riješiti. S druge strane odredeno slobodnije istupanje (izvjesna demokratizacija) omogućavala je relativno otvorenije tretiranje problema, pa su tu priliku iskoristili studenti organizirajući velike demonstracije i pozivajući radnike da im se prikljuĉe (ali nije bilo odziva).Istupi studenata upućuju na zakljuĉak da su oni prosvjedovali protiv smjera društvenog razvoja koji je bio utvrden reformom iz 1965.

Izvor: eTrafika

Masovne studentske demonstracije, potaknute studentskim buntom u Europi, zapoĉele su u Beogradu 3. i 4. lipnja 1968. i odmah su se proširile na Zagreb i Ljubljanu. Kada je policija sprijeĉila uliĉne prosvjede, studenti su se povukli u zgrade fakulteta i tu su danju i noću održavali zborove, objavljivali proglase i akcijske programe. Beogradsko sveuĉilište proglasili su Crvenim univerzitetom Karla Marxa, dok je Zagrebaĉko sveuĉilište nazvano Socijalistiĉko sveuĉilište Sedam sekretara SKOJ-a.U svojim proglasima studenti su tražili likvidaciju nezaposlenosti, ukidanje socijalnih nejednakosti,poboljšanje materijalnog položaja studenata i njihov jaĉi utjecaj na rješavanje društvenih problema,posebno na sveuĉilištima, te politiĉku demokratizaciju.

Studentima su se prikljuĉili i nastavnici i uporno nisu napuštali zauzete zgrade. Sedmog dana demonstrantima se preko beogradske televizije obratio Tito, najavljujući akciju protiv sporosti »koja dolazi do izražaja u rješavanju raznih problema«.Dodao je i to da – unatoĉ postojanju jedinstva u donošenju zakljuĉaka – postoji »nedovoljno jedinstva medu rukovodećim ljudima u sprovođenju tih mjera«. Govorio je i o nužnosti otklanjanja nesocijalistiĉkih pojava, o brizi za ĉovjeka i posebno o potrebi hitnog rješavanja studentskih problema.Izlaganje je završio pozivom studentima da se prihvate uĉenja i polaganja ispita. Iste je veĉeri (9.lipnja) vodstvo demonstracija odluĉilo da se demonstracije prekinu.

Kako je Staljin napao KPJ !

Na savjetovanju komunistiĉkih partijaSSSRa,Jugoslavije,Ĉehoslovaĉke,Madarske,Poljske,Rumunjske, Bugarske, Francuske i Italije, održanom u rujnu 1947. u Škljaskoj Porebi u zapadnoj Poljskoj,osnovan je Komunistiĉki informacijski biro(skraćeno Kominform ili Informbiro). Jugoslavenske komuniste na tom su sastanku predstavljali Edvard Kardelj i Milovan Đilas.Za razliku od Kominterne,Informbiro je organiziran zbog razmjene iskustava u radu partija ĉlanica i za uspostavljanje, »u sluĉaju potrebe, koordinacije njihove djelatnosti na osnovu uzajamne suglasnosti«.Za sjedište organizacije izabran je Beograd, i to na prijedlog sovjetske delegacije. Pokrenuto je i glasilo (organ) Informbiroa Za ĉvrsti mir, za narodnu demvbaciju.

Tiskalo se u Beogradu, a uredivao ga je Rus Pavel Judin. Osnivanjem Informbiroa Staljin je želio ostvariti jaĉi politiĉki i ekonomski utjecaj SSSR-a na zemlje narodne demokracije, u kojima su bili uspostavljeni komunistiĉki režimi, i staviti pod jaĉu kontrolu zapadne komunistiĉke partije koje su pokazivale znakove osamostaljivanja od sovjetskog utjecaja. Ideološkim unificiranjem trebalo je okupljene komunistiĉke stranke brže integrirati u sovjetski blok u vrijeme polarizacije u medunarodnim odnosima. Informbiro je imao pripremiti i organiziranu opstrukciju protiv politike SAD-a u Italiji i Francuskoj.

No, uskoro se pokazalo da je Informbiro praktiĉki poslužio samo obraĉunu Sovjetskog Saveza s KPJ i FNRJ. S obzirom na ĉinjenicu da su se već neko vrijeme izmedu Sovjetskog Saveza i Jugoslavije gomilale razlike i konfrontacije,sovjetski je vrh raĉunao da će jaĉim vezivanjem Jugoslavije za Informbiro tu državu jaĉe vezati i za SSSR.Osnivanje nekoliko jugoslavensko-sovjetskih društava jugoslavenski je vrh shvaćao kao pomoć SSSR-a industrijalizaciji Jugoslavije, iako su pravi motivi te pomoći bili drugaĉiji:

Sovjeti su radili na podredivanju jugoslavenske privrede sovjetskim planovima. U nizu sluĉajeva sovjetska se strana nije pridržavala dogovorenih obveza, a njeni predstavnici u mješovitim društvima stali su se »iznad zakona FNRJ i sebe smatrali eksteritorijalnia«.Tako je dolazilo do sve ĉešćih nesuglasica i sporova, pri ĉemu je jugoslavenska strana težila slobodnijem unutarnjem razvoju i većoj samostalnosti, što Sovjeti nisu prihvaćali.Sporovi su uĉestali poĉetkom 1948. i tada je uslijedio Staljinov pritisak na Jugoslaviju.

CK KPJ je na sastanku održanom 1. Ožujka 1948. ustanovio da su odnosi Jugoslavije sa SSSR-om u posljednje vrijeme u raskoraku. Odbijen je i sovjetski prijedlog da se odmah uspostavi jugoslavensko-bugarska federacija, ĉime je Staljin nastojao oslabiti Jugoslaviju i jaĉe je podrediti svojoj kontroli. Tito je isticao da Sovjeti forsiraju stvaranje federacije, dok ona ekonomski nije sazrela i da njenom realizacijom u tom ĉasu praktiĉki žele u Jugoslaviju uvući trojanskog konja. Oĉito je shvatio da sovjetski pritisak dovodi u pitanje neovisnost Jugoslavije. Uslijedilo je opozivanje najprije sovjetskih vojnih struĉnjaka i instruktora a zatim i civilnih struĉnjaka iz Jugoslavije.

Njihovo povlaĉenje motivirano je uskraćivanjem potrebnih podataka s jugoslavenske strane. Najzad su Staljin i Molotov 27. ožujka 1948.uputili Titu i ostalim ĉlanovima CK KPJ pismo, u kojem se jugoslavenski komunistiĉki vrh optužuje za antisovjetsku djelatnost i pokušaje »detroniziranja sovjetskog sustava«. U pismu se navodi uljuljkivanje u teoriju mirnog urastanja kapitalistiĉkih elemenata socijalizam. Kopije pisma upućene su svim ĉlanicama Informbiroa, pa je tako sukob KPJ sa sovjetskom KP prenesen na podruĉje medunarodnog radniĉkog pokreta. 0dgovor CK KPJ na pismo Staljina i Molotova odbacivao je sve optužbe i predložio CK SKP(b) da se nesporazum riješi u razgovorima predstavnika dviju partija.Staljin i Molotov uputili su CK KPJ novo pismo (4. svibnja 1948.) u kojem se jugoslavenski odgovor kvalificira kao »zaoštravanje konflikta«.

U tom se pismu već spominje »antisovjetska pozicija« Tita i »klevetniĉka propaganda« rukovodilaca KPJ.Pobjeda revolucije u Jugoslaviji objašnjava se ulaskom sovjetske Crvene armije na jugoslavenski prostor. Pismo je sadržavalo prijedlog da se postojeći spor raspravi na sastanku Informbiroa, što je jugoslavenski komunistiĉki vrh odbio. Razmjena pisama izmedu vodstava dviju partija zaoštrila je sukob i nagovještavala potpuni raskol koji se i dogodio i koji se prenosio i na medudržavne odnose.Sastanak Informbiroa održan je sredinom lipnja 1948. u Bukureštu bez sudjelovanja predstavnika KPJ. Tada donesena rezolucija ponavljala je optužbe iz prethodne prepiske, odnosno iz pisama Staljina i Molotova. Predstavnici svih partija okupljenih u Informbirou odobravali su postupak CK SKP(b), a vodstvo KPJ je optuženo za »neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu,diskreditiranje sovjetske armije i izjednaĉavanje vanjske politike SSSR-a s vanjskom politikom imperijalistiĉkih sila«. Uz niz drugih zamjerki rezolucija Informbiroa okarakterizirala je jugoslavensku partiju kao »sektaško-birokratsku«, koja ne želi priznati svoje »antipartijske pogreške«.

Napokon, na osnovu svega utvrduje se da se KPJ iskljuĉila iz obitelji bratskih komunistiĉkih partija i, prema tome, i iz redova Informbiroa.U vrijeme pojaĉanog napada Staljina na KPJ (preko Informbiroa) održan je u Beogradu njen peti kongres od 21. do 28. srpnja 1948. Da bi se kongresu dao što veći publicitet, organizirano je izravno prenošenje tijeka sjednica preko radija i opširno izvještavanje u tisku. Bio je to prvi javni kongres Partije nakon zabrane njena rada 1920., a održavao se 20 godina nakon ĉetvrtog kongresa, održanog 1928. u Dresdenu. Kongres je imao svjedoĉiti o ispravnosti politike KPJ, pa je u svojim zakljuĉcima dao punu podršku partijskom vrhu u odbijanju rezolucije Informbiroa.

Rješavanje jezičkog pitanja u BiH za vrijeme AU uprave!

Do 1910. Jezičko pitanje u Bosni i Hercegovini aktuelno je bilo od samih početaka austrougarske uprave, a vezano je bilo za nacionalnu politiku i nacionalne odnose. Vremenom se ovo pitanje svelo skoro isključivo na naziv jezika, njegovu primjenu u

pokrajinskim organima, te na upotrebu latiničnog i ćiriličnog pisma. Jezik je imao više naziva (zemaljski, bosanski zemaljski, bosanski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski i dr.). Početni prohrvatski kurs pokušao je uspostaviti hrvatski jezik kao službeni u Bosni i Hercegovini, ali se to nije dogodilo. U uredbama Zemaljske vlade iz 1879. i 1880. izričito je naređeno da se koristi termin zemaljski jezik, a od dolaska Kallaya ustalio se termin bosanski jezik. Naravno, riječ je o jednom te istom jeziku, za čiju je fonetsku osnovu 1883. preuzet Vuk-Daničićev pravopis. Bila je to novoštokavština centralnog dijalekatskog idioma. Bosanski jezik je ostao u upotrebi do 1907. kada je preimenovan. Odlukom od 4. oktobra 1907. dotadašnji bosanski jezik zamijenjen je srpsko-hrvatskim kao načelno službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Vlasti su dozvolile muslimanima da nastave upotrebljavati termin bosanski jezik u svojim samoupravama i školama posebnom odlukom Zemaljske vlade od 29. novembra 1907. godine. Do donošenja Ustava i uspostavljanja Sabora, gdje se jezičko pitanje otvorilo na poseban način, bilo je više odluka Zemaljske vlade i drugih organa Monarhije koje se odnose na jezik. U tim slučajevima više je riječ o upotrebi domaćeg jezika, nego o njegovom nazivu. Kada je pismo u pitanju, austrougarske vlasti su se zalagale za ravnopravnost latinice i ćirilice.
U Ustavu Bosne i Hercegovine ne navodi se izričiti naziv jezika, nego „čuvanje narodne osobine i jezika.“ Poslovni red Sabora Bosne i Hercegovine, u članu 33, garantuje ravnopravnost pisama u stenografskim izvještajima, zapisnicima i svim drugim spisima. Uvođenjem ustavnog poretka jezičkog pitanje dobilo je jednu novu dimenziju. Ono je bilo povezano sa drugim, naizgled nepovezanim pitanjima; njime se doslovno trgovalo i ono je postavljano u širi kontekst nacionalno-političkih i socijalnih odnosa u Saboru i uopšte u Bosni i Hercegovini.


Bošnjaci muslimani za to pitanje nisu bili pretjerano zainteresovani, budući da je agrarno pitanje imalo primat u njihovom političkom djelovanju. Hrvati i Srbi su, sa druge strane, ovom pitanju poklanjali veliku pažnju shvatajući njegov širi značaj. Ustavni period dočekao je upotrebu srpskohrvatskog jezika, ali to nije značilo da je jezičko pitanje riješeno. Ono je aktuelizovano Zakonom o željeznicama, nakon kojeg su saborski predstavnici tražili uvođenje srpskohrvatskog kao službenog jezika u željezničkom saobraćaju. U Saboru su još u ljeto 1910. Srpski klub i HNZ postigli dogovor o ravnopravnosti srpskog i hrvatskog jezika, a u sklopu tog dogovora bilo je i obećanje

HNZ-a da će glasati za obligatorni otkup. Međutim, nije dugo trajao ovaj sporazum, zapravo većina u Hrvatskom klubu u Saboru ga je odbacila.
Bošnjačko-hrvatski sporazum. Umjesto sporazuma sa Srbima, HNZ se okrenula sporazumu sa Bošnjacima i Vladom. Naime, Saboru je početkom 1911. podnesen zakonski nacrt u kome je bilo predviđeno da naziv za jezik u Bosni i Hercegovini bude isključivo hrvatski ili srpski, te da oba pisma budu ravnopravna. Hrvati i Bošnjaci su povodom tog prijedloga sklopili pakt, u literaturi poznat kao Hrvatsko-muslimanski pakt 31. marta 1911. godine. Na osnovu ovog pakta bošnjački predstavnici su obećali podržati hrvatske prijedloge o jeziku, a zauzvrat će Hrvati glasati za fakultativni otkup. Razumljivo, prijedlogu su se usprotivili srpski predstavnici u Saboru. Njima nije toliko smetalo što bi jezik bio nazivan isključivo hrvatskim ili srpskim, već im je smetalo, kako su smatrali, prvenstvo hrvatskog imena za jezik i latinice. Oni su smatrali da srpsko ime i ćirilica trebaju imati prvenstvo jer su Srbi najbrojniji u Bosni i Hercegovini.
Osim usaglašavanja po jezičkom pitanju, Bošnjaci su učinili ustupak Hrvatima i prije ovog pakta kada su podnijeli saborsku rezoluciju na osnovu koje će bošnjačka djeca u školama prvo učiti latinicu pa tek onda ćirilicu, osim u slučajevima gdje se roditelji djece izričito izjasne da im djeca prvo uče ćirilicu.

Pismo

Dakle, pitanje pisma također se pojavilo kao važno pitanje jer je bilo, po tadašnjim shvatanjima, povezano sa identitetom. Može izgledati paradoksalno to što se toliko rasprava vodila o jezičkom pitanju i u sklopu toga o pismu, kada se uzmu u obzir podaci o pismenosti u Bosni i Hercegovini: 1910. godine bilo je 87,84% nepismenog stanovništva; među Bošnjacima nepismenost je bila najveća – 94,65%, kod Srba je iznosila 89,92%, kod Hrvata 77,45, a kod ostalih 38,27%. Pri tome nije uračunata činjenica da je od ono malo pismenih muslimana, dobar dio njih zapravo poznavao samo arapsko pismo, pa je taj dio smatran nepismenima

Zato se ubrzo pojavila inicijativa da se pored latinice i ćirilice uvede treće pismo – arapsko, za muslimane. Međutim, arapsko pismo se upotrebljavalo sa domaćim, bosanskim jezikom, a ne sa turskim ili arapskim, koje većina muslimana nije poznavala. Još iz ranijih vremena Bošnjaci su zapravo imali arapsko pismo, tzv. arebicu, prilagođenu potrebama bosanskog jezika. U adaptaciji arapskog pisma najuspješniji je bio Mehmed Džemaludin ef. Čaušević.


Ovo pitanje bilo je aktuelno u jesen 1911. kada je izbila kriza u Saboru u vezi prednosti pisama na saobraćajnim znakovima. Muslimanski predstavnici su tražili tada da se i arapsko pismo upotrebljava ravnopravno sa latiničnim i ćiriličnim, ali je Vlada to odbila, iako su sva tri saborska kluba bila za arapsko pismo. Ova kriza riješena je u decembru 1911. kada je baron Benko pročitao stav Zemaljske vlade o ravnopravnosti pisama i upotrebi naziva srpsko-hrvatski jezik. Sljedeće godine su i hrvatski predstavnici, nakon fuzije HNZ-a i HKU-a, prihvatili ovaj naziv za jezik. Međutim, to i dalje nije značilo da je donesen zakon o jeziku, pa je jezičko pitanje zapravo ostalo otvoreno.


Rješavanje jezičkog pitanja.

Ono je ponovo pokrenuto u vezi sa investicionim programom zajedničkog ministra finansija Leona Bilinskog. On je 10. juna 1912. godine izložio svoj investicioni program zahtijevajući i očekujući bezrezervnu podršku. Kako je većina u Vladi odlučila usvojiti program uz određene izmjene, Bilinski je na to poručio da će investicioni program provesti bez Sabora. Ipak, poslije određene neodlučnosti muslimansko-katolički blok i grupa oko Srpske riječi pristaju da u cjelini prihvate ministrov investicioni program i da izglasaju budžet, čime je vlast osigurala uslove da se za 22. oktobar 1912. godine sazove treće zasjedanje Sabora. To zasjedanje nije nikada završeno upravo zbog neslaganja između Vlade i Sabora, pa je suspendovano 18. decembra te godine.
Jezičko pitanje riješeno je sljedeće, 1913. godine donošenjem jezičkog zakona. Zakon je donesen na samom kraju godine, na četvrtom zasjedanju Sabora. Naime, unutrašnji raskol u Srpskom klubu i SNO-u doveo je do vanrednih izbora za pravoslavne mandate u Saboru, na kojima je novoosnovana Srpska narodna stranka osvojila devet od dvanaest mandata. Četvrto zasjedanje je otvoreno 29. decembra, a već sutradan je usvojen Zakon o uređivanju zvaničnog i nastavnog jezika u Bosni i Hercegovini. Sankcionisanjem ovog zakona predviđeno je da srpsko-hrvatski jezik bude uveden u sve organe uprave u

Bosni i Hercegovini uz ograničenja na zemaljskim željeznicama, a ravnopravnost dva pisma je potvrđena. Međutim, car i kralj nikada nije sankcionisao ovaj zakon.

Jeste li znali-zajedno sjedili u klupi tuzlanske gimnazije !

Patrijarh Pavle gimnaziju je pohađao u Tuzli. Gojku Stojčeviću (njegovo svetovno ime) drug iz klupe mu je bio Meša Selimović. Slavni pisac jeste bio 4 godine stariji, ali je u to vrijeme godište učenika dosta variralo – bilo je razlika i po par godina. Patrijarh Pavle je jednom izjavio: ”Ja sam sjedeo u prvoj klupi, a sa lijeve jedan Hrvat i ja sam bio u sredini.

Tako da smo živjeli, što se kaže, kao braća, kao svoji. Tada se to nije tako osjećalo jer se vidjelo da su vremena teška i da idu još gora pa su te razlike i nacionalne i ove druge bile neprimjećujuće. Sad se to suviše ističe ponekada, i nacionalnost i vjera.

A onda je to bilo, bilo smo evo drugovi školski, u istoj klupi smo sjedili Srbin, Hrvat, Musliman. Medju svim ljudima, svim nacionalnostima ima i ljudi i neljudi. Ali to zavisi od svakog čovjeka, da li će on biti čovjek ili nečovjek.

Ne mogu ljudi da nas uguraju u neljude, a ne mogu ni neljudi da nas uguraju u neljude. To zavisi od nas ako mi pristanemo da nas uguraju u neljude…”

Pokret Bošnjaka muslimana za vjersku autonomiju !

Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine i 1878. godina su najveće prekretnice u historiji bosanskohercegovačkih muslimana, današnjih Bošnjaka. Nakon višestoljetnog prisustva osmanske, islamske vlasti, došla je nova vlast. Ali to nije bila bilo kakva promjena vlasti, jer je dolazak Austro-Ugarske značio ulazak u novi kulturno- civilizacijski krug, novi društveni i ekonomski poredak. Muslimanima je trebalo mnogo godina da spoznaju značaj događaja iz 1878, još više da to prihvate, a cijelo stoljeće (ili čak i više) da se od toga oporave i počnu nacionalno-politički sazrijevati i boriti se za sebe. Do tada su već daleko zaostali za susjednim narodima.


Među muslimanima Bosne i Hercegovine, koji su za vrijeme osmanske vladavine bili najaktivniji i najbuntovniji element, nakon okupacije je nastupilo političko mrtvilo. Apsolutno nikakvih ideja, inicijativa, pokreta nije bilo sve do početka borbe za vjersko- prosvjetnu autonomiju u posljednjim godinama XIX stoljeća. Austrougarska uprava ih je ubrzo odvojila od duhovnih vlasti u Istanbulu (vidi: Vjerske zajednice u prvim godinama
okupacionog režima) uspostavljajući bosanskohercegovački ulema medžlis i funkciju reisu-l-uleme za Bosnu i Hercegovinu. Međutim, to je aktivnost nove uprave, a ne samih muslimana.

Jedini pokret među njima bilo je iseljavanje u Osmansku državu.
Iseljavanje je naročito dobilo na intenzitetu nakon uvođenja Wehrgesetza, odnosno Vojnog zakona (Privremenog odbrambenog zakona za BiH). Neki su iseljavanje tumačili kao rezultat psihičkog šoka kod muslimana i njihove nespremnosti da prihvate novu stvarnost. Međutim, najvažniji faktor za masovno iseljavanje muslimana jeste njihov ekonomski položaj, koji je konstantno slabio, iako su austrougarske vlasti izbjegavale rješavanje agrarnog pitanja. Osim toga, bilo je i doseljavanja iz Monarhije, a također i propagande iz Osmanske države da se muslimani iseljavaju, pa čak i među pojedinim muslimanskim grupama u samoj Bosni i Hercegovini.
Utvrditi tačan broj iseljenih muslimana graniči sa nemogućim. Neke maksimalne procjene navode broj od 300.000 iseljenika, što je pretjerano. Sa druge strane, prema austrougarskim podacima se navodi broj od 61.114 iseljenika, što odgovara broju kolonista (63.376), ali je teško da su i ovi podaci tačni. U obzir treba uzeti popise stanovništva koje je Austro-Ugarska provodila 1879, 1885, 1895 i 1910. godine.

Numerički iznos je rastao sa 448.613 na popisu 1879. do 612.137 na popisu 1910. godine. Međutim, procentualni udio u ukupnom broju stanovništva je padao nakon svakog popisa – sa 38,73% 1879. do 32,25% 1910. godine, dok je istovremeno rastao procentualni udio katoličkog stanovništva. Kod muslimana je rast broja stanovništva bio tek na oko 22%, dok je kod pravoslavaca bio oko 35%, a kod katolika oko 59,5%. Prema tome, neka optimalna procjena bi bila da se iselilo oko 150.000 muslimana.


Austrougarska uprava prema muslimanima u prvim godinama okupacionog mandata bila je dosta nepovjerljiva, svakako i zbog činjenice da su se muslimani suprotstavljali carsko-kraljevskoj armiji. Naročito su za vrijeme Filipovićeve uprave vlasti bile oprezne prema muslimanima. Međutim, od odlaska Filipovića, a naročito od dolaska Kallaya, austrougarske vlasti počinju drugačije postupati prema muslimanima.

Kallay je bio svjestan da se ne smije dozvoliti radikalan pad broja muslimanskog stanovništva, jer bi to dovelo do promjene vjersko-etničkih odnosa u korist srpsko-pravoslavnog elementa, što Monarhiji nije bilo u interesu. U skladu s tim vlasti nastoje pridobiti muslimane za sebe, među inteligencijom se pronalaze i oni koji su bili spremni prihvatiti austrougarsku vlast i krenuti novim putem.

Posebno se ističe Mehmed-beg Kapetanović i njegov list Bošnjak, pa se među muslimanima pokušava proširiti i nacionalna svijest. No, to je neuspješno završilo najviše zahvaljujući samim muslimanima (vidi: Nacionalna
politika Kallayevog režima). Veći dio muslimana je odbacivao sve što je dolazilo od strane režima, pa čak i obrazovanje po novom sistemu. Za 30 godina okupacione uprave, muslimani su tek u jednom manjem broju prihvatili novi sistem obrazovanja, tako da ih je do aneksije bilo čak 94,65% po europskim kriterijima nepismenih.
Tek su u političkom pogledu na opštinskom nivou muslimani uspjeli zadržati prijašnji status, pa su 1895. držali 77 načelničkih mjesta od 91 gradske opštine. Međutim, to nije bilo favoriziranje od strane vlasti, već odraz procentualnog udjela u gradskom stanovništvu. I pored svih promjena, čak i 1910. muslimani su činili malo preko 50% gradskog stanovništva, a u 66 gradskih opština bili su apsolutna većina u njih 46.


Nastojale su austrougarske vlasti, pogotovo za vrijeme Kallaya da ponude muslimanima i kulturni sadržaj, pa su pokrenuti časopisi na turskom jeziku Vatan i Rehber, zatim godišnjaci i kalendari, a Kosta Hörmann je skupio Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini u dvije knjige sa više hiljada stihova muslimanske epike. Također, vlasti su preuzele brigu o vakufima preko Privremene vakufske komisije.

Jeste li ovo znali o vrhovnom vođi Sjeverne Koreje ?

Zanimljivosti o vrhovnom vođi Sjeverne Koreje :

Pucao je iz pištolja kada je imao samo 3 godine a navodno dobar je toliko da može pogoditi dijalicu sa udaljenosti od oko 100 metara.

Ono što je zanimljivo a vezano je za Kima jeste to što niko tačno ne zna koliko on ima godina ni kolko ima djece.

Prema izvjestajima tajne službe Južne Koreje Kim ima troje djece.

Izvor : Bljesak.info

Kim voli košarku i navodno je svaki dan provodio na košarkaskom igralištu u vremenu kada je pohadao školu u Švicarskoj.

Kažu da je uvijek imao samo jedan dres,onaj Jordanov i njegove tenisice i loptu sa orginalnim NBA žigom što je prava privilegija.

Kim se šiša na jedinstven način tačnije na jednu od 28 dozvoljenih frizira u Sjevernoj Koreji.

Dok je režim Sjeverne Koreje poticao mržnju prema Japanu njegova porodica išla je navodno u šoping u Tokijo.

Sa svojih sedam godina dobio je automobil kojeg je njegov otac prilagodio za njega posebno.