Kako je "Otac Turaka" reformama ukinuo fered┼żu i fes !

Nakon okon─Źanja rata za nezavisnost i spre─Źavanja podjele Anadolije, Turci su krupnim koracima krenuli u novo doba svoje historije. U oktobru 1923. Turska je progla┼íena republikom, a za prvog predsjednika izabran je Mustafa Kemal. Do kraja ┼żivota ostao je na mjestu predsjednika. Za petnaest godina vladavine postavio je osnove moderne Turske. Iako je bilo poku┼íaja uvo─Ĺenja vi┼íestrana─Źkog sistema, do kraja Kemalove vlasti Turska je ipak ostala jednostrana─Źka dr┼żava.

Kemalove reforme. Istaknuti oficir prije i tokom Prvog svjetskog rata, ro─Ĺeni Solunjanin, Mustafa, postao je najzna─Źajnija li─Źnost u modernoj turskoj historiji. Jo┼í tokom ┼íkolovanja dobija nadimak Kemal, ÔÇ×Savr┼íeniÔÇť. U─Źestvovao je u revolucionarnim organizacijama koje su prije rata radile na ru┼íenju autokratskog re┼żima sultana Abdulhamida II, a tokom Prvog svjetskog rata bio je zapovjednik armija na razli─Źitim frontovima. Iz osmanske vojske istupio je 1919. i stao na ─Źelo turskog nacionalnog pokreta protiv gr─Źke okupacije Anadolije. Odbio je sevranski mirovni ugovor i zapo─Źeo tursku borbu za nezavisnost. Vodio je glavnu rije─Ź u klju─Źnim turskim pobjedama nad Grcima na Sakariji 1921. i Dulupinaru 1922. godine, osvajaju─çi kasnije Izmir.

Nakon obra─Źuna sa Grcima i sticanja me─Ĺunarodne podr┼íke, obra─Źunao se i sa unutra┼ínjim protivnicima. Zbacio je sultana Mehmeda VI i ukinuo sultanat 1. novembra 1922. godine. Turska je progla┼íena republikom na zasijedanju Velike nacionalne skup┼ítine 22. oktobra 1923. godine, a Mustafa Kemal je postao njen prvi predsjednik. U augustu 1923. osniva Narodnu stranku, kasnije preimenovanu u Republikansku narodnu stranku (CHP) i uspostavlja jednostrana─Źki sistem.

Mustafa Kemal je nakon uspje┼íno okon─Źanog rata provodio reforme kojima je Tursku pretvorio u modernu gra─Ĺansku dr┼żavu. Proveo je napredne reforme kojima je iz korijena promijenio lik Turske. Izme─Ĺu ostalog proklamovana je jednakost gra─Ĺana, provedena agrarna reforma, ukinut je halifat 1924, zatvoreni su dervi┼íki redovi 1925, stvoreno moderno gra─Ĺansko zakonodavstvo 1926, izvr┼íena reforma kalendara, jezika i pravopisa uvo─Ĺenjem gregorijanskog kalendara i latinice 1928, odvojena je vjera od dr┼żave 1928, zabranjeno je no┼íenje zara, fered┼że i fesa, uveden je zakon o prezimenima i   ukinute su stare titule, te data ravnopravnost i izborno pravo ┼żenama 1934i dr. Zbog svega ┼íto je u─Źinio za Tursku i njen narod, Mustafu Kemala je Velika nacionalna skup┼ítina 1934. godine proglasila Ocem Turaka,Atat├╝rk.

Poku┼íaji politi─Źke liberalizacije. U svojim reformskim planovima Mustafa Kemal je imao i politi─Źku liberalizaciju, odnosno uspostavljanje vi┼íestrana─Źkog sistema. Tome je doprinijela i ─Źinjenica da nisu svi u Turskoj podr┼żali Kemalove reforme, naro─Źito one koje su iz korijena mijenjale tursko dru┼ítvo i kulturu. Na istoku je ┼íejh Said u februaru 1925. poveo pobunu protiv novog sistema, naro─Źito protiv ukidanja halifata, ali je u martu pobuna ugu┼íena akcijom vladinih snaga. I u Velikoj nacionalnoj skup┼ítini je tako─Ĺer bilo onih koji su imali ┼íta prigovoriti Kemalu. Zbog toga je Kemal dozvolio grupi nezadovoljnih da osnuju vlastitu stranku.

Prvu opozicionu stranku u Turskoj osnovao je Kaz─▒m Karabekir 17. oktobra 1924. godine pod imenom Napredna republikanska stranka(TCP), koja je u skup┼ítini odmah imala 29 predstavnika. TCP i njeno vodstvo se nisu protivili Kemalisti─Źkoj revoluciji, ali su imali druga─Źije stavove po pitanju budu─çnosti zemlje. Tako recimo u ekonomskom pogledu TCP je bila liberalna, dok je CHP bila na kursu dr┼żavnog socijalizma. Sa druge strane, u dru┼ítvenom pogledu TCP je bila konzervativna, dok je CHP bila modernisti─Źka, pa je u skladu s tim TCP imala druga─Źija vi─Ĺenja po pitanju sekularizma i principa kulturne revolucije u Turskoj.

Ipak, ovaj prvi oblik vi┼íestrana─Źkog, ta─Źnije dvostrana─Źkog sistema u Turskoj nije dugo potrajao. Tokom 1926. otkrivena je zavjera protiv Kemala u Izmiru. Tokom sudskog procesa otkriveno je da su u zavjeri u─Źestvovali i neki ─Źlanovi vodstva TCP-a. Nakon toga TCP je raspu┼ítena i jednostrana─Źki sistem je vra─çen. Kemalov odgovor na poku┼íaj atentata glasio je: ÔÇ×Moje smrtno tijelo ─çe se pretvoriti u pra┼íinu, ali Republika Turska ─çe trajati vje─ŹnoÔÇť.

Mustafa Kemal je 1930. ponovo poku┼íao postaviti temelje politi─Źkom pluralizmu. Od Ali Fethi Okyara je zatra┼żio da osnuje novu stranku, zahtijevaju─çi da ona podr┼żava sekularne reforme. Okyar je osnovao drugu opozicionu stranku u Turskoj, Liberalnu republikansku stranku (SCF). Stranka je bila na putu ekonomskog liberalizma i republikanskog ure─Ĺenja. Me─Ĺutim, podr┼żali su je mnogi islamski fundamentalisti─Źki elementi. Tako je ve─ç u decembru do┼ílo do incidenta u Menemenu, kao i niza drugih nemirnih doga─Ĺaja ┼íirom zemlje. Okyar je zbog toga ve─ç sljede─çe godine raspustio vlastitu stranku. Time su zavr┼íeni Kemalovi poku┼íaji uvo─Ĺenja pluralizma u turski politi─Źki ┼żivot.

Tokom Kemalove vladavine na istoku zemlje, uglavnom me─Ĺu Kurdima, bilo je nekoliko pobuna, koje su po pravilu krvavo ugu┼íene. Posebno se isti─Źu masakri u Zilanskoj dolini u julu 1930, kada je ubijeno izme─Ĺu 5.000 i 15.000 Kurda, te u Dersimu tokom 1937. i 1938. godine, kada je ubijeno izme─Ĺu 10.000 i 80.000 ljudi, odnosno 13.160 kako turske vlasti tvrde. U vanjskoj politici Kemal je Tursku dr┼żao neutralnom u burnom me─Ĺuratnom periodu. ÔÇ×Mir kod ku─çe i mir u svijetuÔÇť bila je njegova vodilja. Uveo je Tursku u Ligu naciju u julu 1932. godine. Uo─Źi po─Źetka Drugog svjetskog rata, 10. novembra 1938. godine Mustafa Kemal Atat├╝rk je preminuo.

Nakon smrti u uvojcima Napoleonove kose otrkivena odre─Ĺena koli─Źina otrova- arsena !

Napoleon I Bonaparta (1769 ÔÇô 1821.) bio je general u Francuskoj bur┼żoaskoj revoluciji, a kao vo─Ĺa ÔÇô bio je prvi konzul Francuske republike od 11. novembra 1799. godine do 18. maja 1804. godine, car Francuske i kralj Italije (1804 ÔÇô 1814.; 20. mart ÔÇô 22. jun 1815.)

            Ro─Ĺen je na Korzici, a u Francuskoj je u─Źio za artiljerijskog oficira. Postao je poznat tokom Francuske revolucije kada je kao general vodio uspje┼íne pohode protiv Prve i Druge koalicije koje su bile usmjerene protiv Francuske.

Tokom prve decenije XIX vijeka, zaratio je sa skoro svakom ve─çom evropskom silom. Napoleonovi ratovi zapo─Źeli su seriju globalnih konflikata za vrijeme njegove vladavine Francuskom (1804 ÔÇô 1815). Francusko carstvo je brzo raslo, ja─Źalo vojske Evrope, ubrzo osvojilo veliki dio evropskog kontinenta, ali nakon neuspjele invazije na Rusiju ÔÇô zapo─Źeo je njen pad.

Napoleonovi ratovi

            Krupna bur┼żoazija je te┼żila zavo─Ĺenju jake vlasti koja bi je mogla za┼ítititi od opasnosti rojalista, a naro─Źito demokrata ÔÇô tako se pojavio plan o novom dr┼żavnom udaru kojim je trebalo odbaciti Direktorijum. Ovaj udar bilo je mogu─çe izvr┼íiti samo uz pomo─ç vojske. Napoleon nije bio jedini kandidat koga je krupna bur┼żoazija istakla za ulogu vojnog diktatora. Jedan od kandidata, mladi general ┼Żuber, poginuo je u bici kod Novia, a drugi kandidat,  general Moro ÔÇô odbio je da prihvati ulogu koja mu je bila ponu─Ĺena. U takvim okolnostima, ambiciozni Bonaparta, koji je u┼żivao izuzetnu popularnost poslije pohoda na Indiju, te bio blizak krugovima nove bur┼żoazije – pokazao se kao najpodesniji kandidat za ”spasioca” Francuske.

            Napoleon je predao komandu nad vojskom u Egiptu generalu Kleberu 13. oktobra 1799. godine. ─îim je do┼íao u Pariz, po─Źeo je da priprema udar do koga je do┼ílo 18-19. brimera VIII godine tj. 9-10. novembra 1799. godine. Ovaj udar nije nai┼íao gotovo ni na kakav otpor. U istoriji Francuske, zapo─Źeo je novi period ÔÇô period duge vojene diktature Napoleona Bonaparte.

Borba sa drugom koalicijom i Amjenski mir (1802.)

U trenutku kada se Napoleon domogao vlasti, Francuska je bila u ratnom sukobu sa evropskom koalicijom, koju su sa─Źinjavale Engleska, Austrija, Rusija, Osmansko carstvo i druge dr┼żave.

Godine 1800. prvi konzul je pre┼íao preko Alpa i pojavio se u gornjoj Italiji gdje su bile raspore─Ĺene glavne snage austrijske vojske. Pobjeda kod Marenga (14. jula 1800. godine) dovela je do potiskivanja Austrijanaca iz Italije. Posliije novog poraza kod Hohenlindena (3. decembra 1800.) Austrija je bila prinu─Ĺena da iza─Ĺe iz koalicije i da pristane na zaklju─Źenje Linevilskog mira (9. februara 1801. godine), da potvrdi uslove Kampoformskog mira (1797.) i prizna izmjene koje je Bonaparta izvr┼íio u Italiji (obrazovanje niza dr┼żava koje su zavisile od Francuske).

Po┼íto je Engleska izgubila svoje saveznike i po─Źela se pla┼íiti priprema za francusko iskrcavanje, Engleska je bila primorana da zaklju─Źi mir sa Francuskom. Mir je zaklju─Źen u Amjenu 25. marta 1802. godine. Po Amjenskom miru, Engleska se odrekla svih osvojenih teritorija, osim Cejlona i Trinidada, a Francuska se odrekla Egipta, ali je dobila Antilska ostrva. Od jonskih ostrva organizovana je ”Republika sedam ostrva” pod zajedni─Źkim protektoratom Osmanskog carstva i Rusije. Engleska se obavezala da ─çe vratiti Maltu redu ritera Joani─çana; to ostrvo stavljeno je pod kolektivnu za┼ítitu velikih sila.

Pobjedonosni ishod rata u─Źvrstio je Bonapartinu vlast i definitivno poru┼íio nade nekih rojalista koji su se zanosili da ─çe, uz pomo─ç svog konzula, ostvariti restauraciju Burbona u Francuskoj.

Obnavljanje rata sa Engleskom i proglašenje carstva (1804.)

            Amjenski mir se pokazao samo kao kratak predah, jer su obje strane pogazile obaveze koje su primile na sebe. Engleska je ┼żeljela da zadr┼żi Maltu i sa nezadovoljstvom je gledala na Napoleonovo gospodarenje Evropom i njegove kolonijalne zahvate.

            Francuska je 1803. godine prodala Sjedinjenim Dr┼żavama svoju ameri─Źku koloniju Lujzijnu. Napoleon se nije odrekao namjere da vlada Egiptom i Sirijom. Godine 1802. tamo je poslan general Sebastiani s tajnim nalogom da prou─Źi stanje, arsenal, te izvidi osmanske i engleske vojne snage. U Indiju je bio poslan general Dekan da od Engleza primi pet gradova koje su oni bili du┼żni vratiti Francuskoj prema odredbi Amjenskog mira. Engleska vlada je odlagala ispunjenje te obaveze, davala uto─Źi┼íte francuskim emigrantima i organizovala monarhisti─Źke zavjere u Francuskoj. Engleska je prekr┼íila diplomatske odnose i 12. maja 1803. godine zaplijenila u svojim pristali┼ítima 1.200 francuskih i holandskih trgova─Źkih brodova.

            Zara─çene strane nisu prezale ni od kakvih sredstava, ve─ç su upu─çivale jedna drugoj desetine, stotine ┼ípijuna i diverzanata. Po─Źetkom 1804. godine u Parizu je otkrivena zavjera rojalista koji su se spremali da na potstrek engleske vlade izvr┼íe atentat na prvog konzula. Godine 1804., 18. maja ÔÇô usvojen je Ustav kojim je Francuska progla┼íena za carevinu, a Napoleon za nasljednog cara Francuza.

Borba sa tre─çom koalicijom (1805.)

            Glavni protivnik Napoleonove Francuske bila je Engleska, koja je u trgova─Źko-industrijskom pogledu bila znatno iznad Francuske i njen veliki konkurent. Engleska je 1805. uspjela da organizuje protiv Francuske novu koaliciju, u koju su u┼íle Rusija, Austrija i Napulj. U ovom ratu, ┼ápanija je bila prinu─Ĺena da u─Źestvuje na strani Francuske. Napoleonovi poku┼íaji da izvr┼íe desant na Englesku pretrpjeli su poraz. Udru┼żenu francusko-┼ípansku flotu uni┼ítio je engleski admiral Nelson kod Trafalgara, 21. oktobra 1805. godine.

            Poslije kapitulacije austrijske vojske kod Ulma (20. oktobra), Francuzi su zauzeli Be─Ź 13. novembra, a Napoleon je 2. decembra odnio odlu─Źnu pobjedu nad udru┼żenom ruskom i austrijskom vojskom kod Austerlica (jedna od najsjajnijih Napoleonovih pobjeda u kojoj je ispoljio svu svoju strate┼íku vje┼ítinu).

            Austrija je bila primorana da zaklju─Źi mir u Petrogradu 26. decembra 1805. godine po kome je izgubila Mletke, Istru bez Trsta, Dalmaciju i neke druge zemlje; priznala je Napoleona za kralja Italije i platila veliku kontribuciju. Da bi u─Źvrstio svoju vladavinu u Njema─Źkoj, Napoleon je 1806. godine obrazovao tzv. Rajnski savez u koji je u┼ílo 16, a potom jo┼í pet njema─Źkih dr┼żava. Tada Napoleon dobija titulu protektora Rajnskog sveza.

Borba sa ─Źetvrtom koalcijom (1806 – 1807.)

            Engleska i Rusija obrazovale su 1806. godine novu koaliciju kojoj su bile priklju─Źene Pruska i ┼ávedska. U dvjema odlu─Źnim bitkama koje su se odigrale u toku jednog dana ÔÇô kod Jene i Auer┼ítata, 14. oktobra 1806. ÔÇô Napoleon i mar┼íal Davu do nogu su potukli prusku vojsku. Pruska je izgubila 22.000 ljudi. Nakon nekoliko dana, Francuzi su u┼íli u Berlin (17. oktobra) ne nai┼íav┼íi ni na kakav otpor i okupirali ve─çi dio Pruske.

            Pored velikih poraza, koalicija je nastavila borbu, ali je tog puta pozornica velikih ratnih operacija bila Isto─Źna Pruska. Izme─Ĺu Napoleonove i Ruske vojske razvila se kod Prajsi┼í ÔÇô Zilaua jedna od najkrvavijih bitaka tog vremena (8. februara 1807. godine). Tada su obje strane izgubile oko 22.000 ljudi. Bitka kod Fridlanda (14. juna 1807.) zavr┼íila je porazom ruske vojske.

             Aleksandar I zaklju─Źio je 7. jula 1807. godine mir u Tilzitu i savez sa Napoleonom, uz obavezu da istupi iz koalicije, da prekine odnose sa Engleskom i prizna sva francuska osvajanja. U naknadi za to, Napoleon se obavezao da prepusti Rusiji slobodu akcije na sjever i istok Evrope. U isto vrijeme, zaklju─Źen je i francusko-ruski savez i mir izme─Ĺu Francuske i Pruske.

Napoleonovu upad u Portugaliju i ┼ápaniju (1807 – 1808.)

            Tra┼że─çi da zatvori za Englesku tr┼żi┼íta kontinentalne Evrope, Napoleon je poku┼íao da osvoji Pirinejsko poluostrvo. Po┼íto je Portugalija odbila da pristupi kontinentalnoj blokadi, Napoleon je odlu─Źio da je osvoji. U oktobru 1807. godine on je sa ┼ápanijom zaklju─Źio ugovor o podjeli Portugalije. Francuska vojska je, pod komandom generala ┼Żinoa 19. novembra upala u Portugaliju. Francuzi su zauzeli Lisabon 30. oktobra i primorali princa-regenta da pobjegne u Braziliju.

            Pod izgovorom borbe sa Portugalijom, Napoleon je i dalje ubacivao vojsku u ┼ápaniju. Napoleon je iskoristio razdor u ┼ípanskoj kraljevskoj porodici i na prevaru ih doveo u Francusku gdje su bili zarobljeni. Svojim dekretom, Napoleon je na ┼ípanski dvor doveo svog brata ┼Żozefa koji je 20. jula u┼íao u Madrid pod za┼ítitom francuske vojske.

             U isto vrijeme, u ┼ápaniji i Portugaliji rasplamsao se narodni ustanak protiv Francuske. Portugalcima je pomo─ç pru┼żala engleska vlada koja je poslala vojsku. Krajem avgusta 1808. Francuzi su bili potisnuti iz Portugalije, a u isto vrijeme morali su napustiti i Madrid.

Izvor:thequoteunquote.com

            Napoleon se nije htio odre─çi ┼ápanije. Ve─ç se u novembru 1808. pojavljuje na Pirinejskom poluostrvu na ─Źelu vojske od 180.000 ljudi. Poslije niza pobjeda nad ┼ápancima, zauzeo je Madrid i vratio brata na prijestolje. Cijela 1809. godina protekla je u borbi izme─Ĺu Francuza i udru┼żenih snaga ┼ápanije, Portugalije i Engleske. Po─Źetkom 1810. Francuzima je po┼ílo za rukom da zauzmu ve─çi dio ┼ípanske teritorije. Napoleon je morao u ┼ápaniji dr┼żati ve─çi dio vojske, ali mu nije po┼ílo za rukom da osvoji cijelu ┼ápaniju.

Peta koalicija (1809.)

            Engleska je 1809. godine uspjela da organizuje novu koaliciju protiv Francuske, u koju je u┼íla i Austrija, ohrabrena neuspjesima francuske vojske na Pirinejskom poluostrvu. U ovom ratu, Rusija je zauzela stav neutralne dr┼żave. Francuski saveznici u ovom ratu bili su njema─Źki knezovi Rajnskog saveza, kao i Saksonci i Poljaci.

             Rat je po─Źeo upadom Austrijanaca u Bavarsku. U pet velikih bitaka do kojih je do┼ílo u periodu od 19-23. aprila, Napoleon je razbio vojsku nadvojvode Karla, zarobio 40 ljudi i zaplijenio 100 topova. Krvave bitke odigrale su se kod Asperna i Eslinga (kod Be─Źa), 21. i 22. maja u kojima je Napoleon izgubio 35.000 ljudi.

             U bici kod Vagrama, 5-6. jula Napoleon je odnio odlu─Źnu pobjedu nad Austrijancima i prisilio ih da potpi┼íu mir koji je zaklju─Źen 14. okotobra u ┼áenbrunu. Prema odredbama tog mira, Austrija je izgubila teritoriju na kojoj je ┼żivjelo 3.500.000 stanovnika, bila primorana da svede broj svoje vojske na 150.000, da plati kontribuciju i pristupi kontinentalnom sistemu.

             Napoleon je nastavio svoju osvaja─Źku politiku. Dekretom od 9. jula 1810. Francuskom carstvu prisjedinjena je Holandija. Po─Źetkom 1811. godine u sastav Napoleonovog carstva ulazi cijelo primorje Sjevernog mora, ranije oslobo─Ĺeni gradovi Hamburg, Bremen i Oldenbur┼íko vojvodstvo.

Napoleonova najezda na Rusiju (1812.)

            Napoleon se po─Źeo pripremati za rat protiv Rusije krajem 1810. godine. Napoleonova velika armija – u kojoj je bilo 420.000 vojnika, pre┼íla je rijeku Njemen i bez objave rata upala u Rusiju. Ruska vojska imala je svega 240.000 ljudi, te je s toga njen glavni komandant Barklaj de Toli izbjegavao odlu─Źan sukob i odstupao sve dublje u zemlju, ra─Źunaju─çi da ─çe na taj na─Źin oslabiti Napoleonovu vojsku. Ova taktika izazvala je veliko nezadovoljstvo u ruskom dru┼ítvu i njega je 29. avgusta zamijenio Kutuzov.

             Vojska, koja je sve dublje prodirala u Rusiju, smanjivala se zbog bolesti. Blizu Mo┼żajska, do┼ílo je do Borodinske bitke 7. septembra. Gubici su na objema stranama bili veliki. Ruska vojska, koja se pokazala hrabrom i istrajnom ÔÇô izgubila je 58.000 ljudi, pa je morala odstupiti. Napoleon Borodinsku bitku nije smatrao svojom pobjedom.

Napoleonova vojska (100.000 ljudi) u┼íla je u Moskvu koja je bila napu┼ítena od garnizona i stanovni┼ítva. Tek ┼íto je Napoleon uspio da zauzme Moskvu, u njoj su izbili veliki po┼żari koji su bili djelo rodoljuba koji su uni┼ítili veliki broj zgrada, zaliha stvari i ┼żivotnih namirnica. Dobrovoljci iz svih dru┼ítvenih slojeva stupali su u vojne redove. Napoleon je bio prinu─Ĺen da napusti Moskvu i da otpo─Źne povla─Źenje iz Rusije 19. oktobra.

Njegovo povla─Źenje dovelo je do propasti ”velike armije”, a glad i mraz su dovr┼íili njeno postojanje. U decembru 1812. godine ostaci vojske (20-25.000) pre┼ílo je rijeku Njemen. Napoleonovoj imperiji nanesen je udar od kojeg se vi┼íe nije mogao oporaviti.

Šesta koalicija (1813.)

            Poraz Napoleonove vojske u Rusiji podigao je duh svih porobljenih naroda. ┼ápanci su se energi─Źnije po─Źeli boriti za svoju nacionalnu nezavisnost. Nacionalno bu─Ĺenje obuhvatilo je Njema─Źku i Italiju. U februaru 1813. godine u Kali┼íu, Aleksandar I i pruski kralj obratili su se jednim proglasom njema─Źkom narodu kojim su ga pozivali da stupi u borbu za svoju nacionalnu nezavisnost i politi─Źki preporod. Pruska je objavila rat Francuskoj 16. marta. Obrazovana je nova, ┼íesta koalicija u koju su u┼íle Engleska, Rusija, Austrija, Pruska, ┼ávedska, ┼ápanija i Portugalija. Austrija tom savezu nije pristupila odmah, ve─ç tek 11. avgusta. Ona je ┼żeljela potpun Napoleonov poraz, jer se bojala da bi mogla oja─Źati Pruska.

            Napoleon je odbio ponude za mirno rje┼íenje koje mu je podnijela koalicija, tra┼że─çi od njega da se odrekne velikog dijela osvojenih zemalja. Iscrpljena beskrajnim ratovanjem, Francuska je ─Źeznula za ┼íto skorijim zaklju─Źenjem mira. Napoleonu je po┼ílo za rukom da prikupi novu vojsku od 400.000 ljudi i otpo─Źne borbu.

            Vojne operacije vo─Ĺene su na teritoriji Njema─Źke u Saksoniji ─Źiji je kralj (iz mr┼żnje prema Pruskoj) ostao su savezu sa Francuskom. Koalicija je izvela veliku vojsku od 850.000 ljudi. Napoleon je uspio da odnese niz pobjeda ÔÇô kod Lucena – 1. i 2. maja, Baucena ÔÇô 20. i 21. maja, kod Drezdena ÔÇô 27. Avgusta. Do odlu─Źne bitke do┼ílo je kod Lajpciga od 17. do 19. Oktobra 1813. U toj trodnevnoj bici, koja se nazvala ”bitkom naroda”, u─Źestvovalo je oko 600.000 ljudi. Svezni─Źke snage bile su skoro tri puta ve─çe od Napoleonovih. Cijela saksonska vojska je pre┼íla na stranu saveznika i okrenula se protiv Francuza. Ova bitka zavr┼íila se Napoleonovim porazom i gubitkom 65.000 vojnika. Francuska vojska morala je da napusti Saksoniju i da se povu─Źe.

             Velika carevina, koju je stvorio Napoleon, po─Źela je da se ru┼íi. Rajnski savez se raspao. Vestfalski kralj ┼Żerom morao je pobje─çi iz Kasela pred navalom ruske vojske. Napuljski kralj Mira spremao se da izda Napoleona i da pri─Ĺe koaliciji ne bi li tako sa─Źuvao prijesto. ┼ápanci su, uz pomo─ç Engleza, uspjeli potisnuti Francuze sa Pirinejskog poluostrva. Holandija i Italija su se spremale da zbace tu─Ĺu vlast. Po─Źetkom 1814. godine savezni─Źka vojska prodrla je na teritoriju Francuske.

Pad Napoleonove carevine (1814.)

            Unutra┼ínje stanje Francuske nije bilo manje te┼íko od njenog spolja┼ínjeg polo┼żaja. Trgovina i industrija pre┼żivjele su krizu. Seosko gazdinstvo stradalo je zbog nedostatka radnih ruku  izazvani neprestanim ratovima, dr┼żavna renta pala je na berzi. Nezadovoljstvo zbog Napoleonove politike zahvatilo je sve ┼íire slojeve stanovni┼ítva. Jo┼í u oktobru 1812. republikanski general Male u─Źinio je neuspjeli poku┼íaj da zbaci carstvo ┼íirenjem la┼żne vijesti o Napoleonovoj smrti. Male i njegovi sau─Źesnici bili su strijeljani.

            Tri masovna poziva u vojsku objavljena krajem 1813. dovela su do oja─Źanja stanovni┼ítva u svojim odlukama. Broj onih koji su izbjegavali vojnu slu┼żbu rastao je iz dana u dan. Veliko nezadovoljstvo u narodnim masama  izazvalo je prekomjerno uve─çanje poreza. Krupna bur┼żoazija je izgubila vjeru u Napoleona. Me─Ĺu predstavnicima starog plemstva ponovo su se rodile nade za uspostavljanje monarhije Burbona.

            Kampanja 1814. godine pokazala se kao veoma kratkotrajna. Napoleonu je po┼ílo za rukom da onese pobjedu nad nizom sukoba sa vojskama koalicije, ali je Francuska bila iscrpljena i nije mogla odolijevati navali neprijatelja. Bordo se 12. marta predao engleskoj vojsci koja je u┼íla u ju┼żnu Francusku iz ┼ápanije. Dinastija Bonaparta bila je zba─Źena s vlasti 6. aprila i Napoleon se odrekao prijestolja, a potom oti┼íao na ostrvo Elbu koje mu je dato na do┼żivotno vlasni┼ítvo.

             Grof od Provanse, brat Luja XVI koji je ┼żivio u Engleskoj, progla┼íen je za kralja Francuske pod imenom ÔÇô Luj XVIII. Tako je palo Napoleonovo carstvo i izvr┼íena restauracija Burbona.

Sto dana. Bitka kod Vaterloa (1815.)

            Nezadovoljstvo prema Burbonima dalo je Napoleonu mogu─çnosti da se ponovo domogne vlasti. On se 1. marta 1815. iskrcao u Francuskoj sa odredom od hiljadu vojnika i sa ┼íest topova krenuo na Pariz. Vojska koju je Luj XVIII poslao protiv Napoleona, pridru┼żila se njegovim trupama. Bez ijednog ispaljenog metka, Napoleon dolazi u Pariz 20. marta. Napoleonov povratak na vlast opet je podigao protiv Francuske one evropske dr┼żave koje su se pla┼íile da ─çe se sa uspostavljanjem carstva obnoviti borba za hegemoniju u Evropi.

            Rat je ponovo otpo─Źeo. Koalicija je krenula protiv Francuske ┼íest armija u kojima je ukupno bilo 700.000 vojnika; Napoleon je imao na raspolaganju samo 260.000 ljudi. Ratne operacije vo─Ĺene su na Belgijskoj teritoriji. U bici kod Vaterloa, 18. juna 1815. godine ÔÇô Napoleonovu vojsku je potukla englesko-pruska vojska kojom su komandovali engleski feldmar┼íal vojvoda Velington i pruski feldmar┼íal Bliher. Poraz kod Vaterloa zadao je Napoleonu te┼żak udarac od koga se nikada nije uspio oporaviti, te se 22. juna ponovo odrekao prijestolja.

Posljednje godine ┼żivota i smrt (1821.)

            Privremena vlada, na ─Źijem ─Źelu je bio Fu┼íe ÔÇô regent koji je u svoje vrijeme izdao revoluciju, pa Napoleona, pa Burbone ÔÇô ponovo se spremao da opet izda Napoleona. Predao je Pariz bez borbe neprijateljskoj vojsci, 6. jula. Luj XVIII vratio se 8. jula na prijestolje. Napoleon se predao Englezima, a oni su ga protjerali na ostrvo sv. Jelena koje se nalazi na ju┼żnom dijelu Atlanskog okeana. Napoleon je umro 5. maja 1821. godine.

Osnovnu ulogu u atentatu odigrala je tajna srpska teroristi─Źka organizacija “Crna ruka” koja je slu┼żbeno osnovna 10.6.1910.godine

Sarajevski atentat je posluzio kao povod za Prvi Svjetski rat. Naime, Gavrilo Princip, kao ─Źlan  tajne organizacije ”Mlada Bosna” koja je imala za cilj putem buna, ustanaka i oru┼żanih atentata zbaciti austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvr┼íio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu ÔÇô Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28.6.1914.god

Franc Ferdinand je prihvatio poziv tada┼ínjeg guvernera Bosne, generala Oskara Potjoreka, da izvr┼íi inspekciju trupa, prisustvuje vojnim manevrima u okolini Sarajeva, pogleda svojevremeno prvi tramvaj u Europi i zvanicno posjeti Zemaljski muzej. Osim toga, posjeta se poklapa sa 14-tom godi┼ínjicom njegovog braka sa Sofijom. Po┼íto prijestolonasljednica Sofija nije bila kraljevske krvi, njoj nije bilo dozvoljeno da se vozi istim kolima zajedno sa kraljevskim suprugom u Be─Źu, dok se u Sarajevu takvi tabui i protokoli nisu primjenjivali. Tokom posjete, Sofija bi bila u mogu─çnosti da se vozi u istim kolima zajedno sa mu┼żem, ┼íto je bio vrlo promi┼íljen i ljubazan Francov dar njoj za godi┼ínjicu braka.

Po┼íto se tokom ranijih posjeta visoko rangiranih austrougarskih zvani─Źnika nikada ni┼íta nije desilo u Sarajevu, obezbjedjenje nije bilo posebno alarmirano niti previ┼íe strogo. A tokom putovanja ka Sarajevu, Franc Ferdinand je primljen vrlo toplo od napa─çenih Bosanaca, pa zbog toga Sarajevo nije smatrano ”neprijateljskom teritorijom”.

Oko 10:00 u jutro 28.6, nadvojvodina svita je napustila vojni kamp Filipovi─ç, gdje je ranije izvr┼íena inspekcija trupa. Svita se sastojala od ┼íest automobila, koji su se kretali prema Sarajevskoj vije─çnici i recepciji koju je organizovao Sarajevski gradona─Źelnik Fehim ─îur─Źi─ç. Izabrana ruta je bila ┼íiroka, moderna avenija (dana┼ínja Obala) koja je pratila sjevernu obalu rijeke miljacke. U prvom automobilu su bili gradona─Źelnik ─îur─Źi─ç, ┼íef  policije Gerde. U drugom vozilu sa zastavicama se vozio prijestolonasljednik i prijestolonasljednica sa generalom Potorekom, dok je voza─Ź bio vlasnik vozila, grof Hara─Ź. Tre─ça i ostala vozila su bila mje┼íavina Sofijinih dama, Francovih ─Źasnika i bosanskih zvani─Źnika.

Kada se Franc Ferdinand u vozilu pribli┼żio ─îabrinovi─çu, on je bacio bombu na vozilo, nemaju─çi ni malo po┼ítovanja prema ┼żivotima ostalih Sarajlija. Da li je voza─Ź ili Ferdinand prvi vidio bombu, nije jasno. No zna se da je voza─Ź nagazio na gas i time spasio, barem na kratko , prijestolonasljednik zivot, a Franc je rukom odbio Sofiji namijenjenu bombu. Bomba je odletjela od njegove ruke, odsko─Źila od sklopljenog krova vozila, i otkotrljala se na ulicu. Tu je i eksplodirala, raniv┼íi ozbiljnije nekoliko desetina Sarajlija, o┼ítetiv┼íi tre─çe vozilo u koloni i lak┼íe povrijediv┼íi par osoba iz svite. Kolona se zaustavila da bi se utvrdilo ko je povrijedjen.

Nakon neuspjelog poku┼íaja, ─îabrinovi─ç je progutao cijanid koji mu je dao Apis ÔÇô bez dejstva i bacio se u miljacku. To je samo olak┼íalo razjarenim Sarajlima i policiji njegovo hap┼íenje.
Zašto i kako policija dr. Gerda nije uspjela tada da uhvati ostale atentatore, ostalo je nerazjašnjeno . Franc Ferdinand je nastavio put ka Vijećnici i svojoj sudbini.

Atentator Gavrilo Princip je napustio Obalu i zaputio se niz Ulic Franje Josipa. U radnji Morisa ┼áilera je kupio sendvi─Ź i susreo se sa poznanikom, malo pro─çaskao i zatim se vratio nazad. I on je kao o ostali atentatori niz ulicu, ─Źuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobi─Źnim spletom slu─Źajnosti, jer niko nije bio obavije┼íten o promjeni plana, nastavljena je posjeta Sarajevu i Zemaljskom Muzeju. Prema prvobitnom planu, krenulo se ulicom Franje Josifa, mjesto Obalom. General Poro─çek je uvidio gre┼íku i naredio da se kola zaustave. Tako se vozilo, koje je vozilo nadvojvodu zaustavilo ta─Źno ispred radnje Morisa ┼áilera ÔÇô svega par metara ispred Principa!

Čim se automobilom našao ispred Gavrila Principa on je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu a drugim, vojvotkinju Sofiju. On, kao i ostali atentatori
uhva─çen je od strane Sarajlija.

Dok je kolona hitala prema Guvernerovoj palati u Sarajevu, krv je procurila iz Francovih usta. Sofija, koja je to vidjela, u ┼íoku je povikala: ‘┼áta je s tobom?’ nesvjesna vlastite rane u abdomen i intezivnog unutra┼ínjeg krvarenja. Na to je Franc do┼íao svijesti: ”┼áofer”, ┼áofer !
Nemoj mi umrijeti, radi naše djece! Prijestolonasljednica Sofija je preminula prije nego što je automobil stigao na odredište. Prijestolonasljednik je ubrzo preminuo za njom isti dan.

Osnovnu ulogu u atentatu ─çe odigrati tajna srpska teroristi─Źka organizacija Crna ruka koja je slu┼żbeno osnovna 10.6.1910.godine iako su njeni ─Źlanovi ve─ç ranije bili uklju─Źeni u teroristi─Źke napade i politi─Źka ubistva.

U samom atentatu je sudjelovalo sedam osoba, rasporedjeno po mar┼íuti od polja gdje su se odr┼żavale vje┼żbe do Gradske vije─çnice. Gavrilo Princip, kao i ostali atentatori uhvaceni su i sudjeno im je u Solunskom procesu 1917.godine.

Yin i Yang /Besmrtnost bi─ça sa svetih planina !

Polazno stanovi┼íte svih taoisti─Źkih vjerskih pokreta jeste da je Tao po─Źetak i izvor svih stvari.Vrhunski Tao u svom manifestovanom obliku,stalan i nepromjenjiv,smatra se prvim u nizu stvarala─Źkih pokreta─Źa.Po jednoj tipi─Źnoj formuli,ovaj manifestovani Tao u stanju iskonskog haosa stvara dah sto dalje kretanjem stvara aktivni princip yang a mirovanjem neaktivni yin.

Iz interakcije ova dva osnovna na─Źela nastaje pojavni svijet koji je razliku od Taoa relativan i promjenjiv.

Preko Yina i Yanga Tao neprestano stvara nove pojavne oblike ali nije sa njima identi─Źan.Yin i Yang djeluju preko pet glavnih elemenata : drvo vatra zemlja metal i voda,koji stupaju u me─Ĺusobne odnose i stvaraju neprestano promjenjivi svijet stvari.

 

 

 

Dijeljenjem na yin i yang nastaju raspadanje i smrt .Interakcija yina i yanga kroz pet stvari elemenata,najbolje se vidi u smjeni godišnjih doba.

Na─Źelo yin neaktivnost (tako─Ĺe i hladno─ça,vlaznost,uspavanost i mrak),dominira tokom zimskih mjeseci dok na─Źelo yang polahko dolazi do izrazaja,sve dok dakle bujanje vegetacije i stalna toplota ljeta ne oznace njegovu potpunu pobjedu nad yinom.Dostigav┼íi svoj neki vrhunac yang ponovo polahko prepu┼íta mjesto yinu i tako sve u kontinuiranim ciklusima.

U manifestovanom svijetu Teo se nalazi u stanju savr┼íene kreativne harmonije dok je u manifestovanom svijetu ravnoteza naru┼íena.u mikrokosmosu ljudskog tijela djeluju sile koje poku┼íavaju da dovedu ─Źovjeka u isku┼íenje,sprije─Źe njegovo stupanje sa Taoom i smanju mu vitalnost.Me─Ĺutim smijer kretanja od zivota ka smrti tj.od yanga ka yinu moze se preokrenuti u kretanje od yina ka yangu tjod smrti ka zivotu ┼íto znaci da ─Źovjek moze ostvariti stanje vje─Źnog posjedovanja ovih mogu─çnosti koje karakteri┼íu novoro─Ĺeno dijete.

Besmrtnost sva─çena ne kao o─Źuvanje ovozemaljskog tijela,nego kao stanje novog,transedentnog bi─ça zvanog chen-jen (sto zapravo zna─Źi “istinski ─Źovjek”),a predstavlja vazan cilj za mnoge ljude.

Textovi koji predhode najranijim organizovanim taoisti─Źkim pokretima drugog stolje─ça nove ere svjedp─Źe o vjerovanju u postojanje besmrtnih bi─ça,─Źesto prikazivanih u obliku ptica sposobnih da prelete ogromne razdaljine a koje zive na svetim planinama ili ostrvima hiljadama godina ne stare─çi i hrane se rosom ili ─Źarobnim vo─çem.

Zašto je Tesla odbio Nobelovu nagradu ?

Nikola Tesla je jedan od najzna─Źajniji pronalaza─Źa koji je zauvijek izmjenio tok, kojim se ─Źovje─Źanstvo kretalo.

1.Nakon ┼íto je diplomirao Tesla je radio za Edisonu kompaniju u Parizu, ali je otputovao u SAD 1884.god nadao se da ─çe raditi za Edisona li─Źno. Tesla je brzo dobio poso in┼żinjera, zahvaljujuci tome ┼íto je ─Źarobnjaka impresionirao svojom genijalno┼í─çu i sposobnosti.

2.Nakon što je se razišao sa Edisonom, htio je sam osnovati kompaniju, ali zbog nedostatka novca, Tesla je jedno vrijeme kopao kanale za dnevnicu od 2$ kako bi skrpio kraj s krajem.

3.Tokom ameri─Źko-┼ípanskog rata 1898.god jedan od Teslinih izuma bio je brodi─ç na daljinsko upravljanje kojim se upravljalo putem radio signala. Kada je Tesla podnio zahtjev za patent, Ameri─Źki patentni zavod odbio je da vjeruje da bi takav uredjaj mogao da  radi i poslao svog agenta u Teslinu labatoriju, kako bi demonstrirao svoju ideju.

4.1915.god je trebalo da dobije Nobelovu nagradu za fiziku, nagradu je trebao da dijeli sa Thomasom Edisonom, ali zbog animoziteta koji su imali jedan prema drugom obojica su odbili pomenutu nagradu.

5.Ameri─Źki hard rock band Tesla, nazvan je upravo po Nikoli Tesli kao znak zahvalnosti nau─Źniku ┼íto je izmislio struju, bez koje ne bi postojala elektri─Źna gitara.

6.Imao je više od 700 zaštićeni patenata.

7. 8 Amer─Źkih dr┼żava proglasile su Teslin dan rodjena, kao svoj dr┼żavni praznik.

8.Nije podnosio bisere, toliko da nije razgovarao sa ┼żenama koje ih nose. Nikada nije objasnio za┼íto ih je toliko mrzio i imao animozitet prema tome.

9.Nakon njegove smrti sve njegove dokumente zaplijenila je ameri─Źka vlada.

10. Bio je veliki ljubitelj golubova, osim što ih je hranio u parku donosio ih je i u svoju sobu.

11.Tesla je bio zagovornik vegeterijanstva kao eti─Źki, ekolo┼íki i ekonomski i zdravstveno opravdanog na─Źina ishrane.

12.Rodio se tokom oluje, a majka ga je nazvala ”dijete svjetlosti”, za ┼íta se ispostavilo da je kasnije bila u pravu.

"┼áarena ─Źarolija" u ─Źa┼íama-sastojci i priprema !!

Recept za sve ljubitelje slatke hrane,i one koji uzivaju u njoj a spremni su vrlo brzo napraviti ne┼íto za svoju obitelj danima kada su svi na okupu gdje je prilika upravo da svi ku┼íaju slatki kola─Ź nane ili majke.

Pogledajte u nastavku pripremu i sastojke ovog fantasti─Źnog kola─Źa/pudinga.

SASTOJCI :

-500 grama višanja

-2 kesice pudinga od vanilije

-500 ml vode

-500 ml mlijeka

-8 kašika šećera

-2 kesice šlag pjene

-mljeveni keks

-nekoliko višanja za dekoraciju

PRIPREMA:

1.U šerpu nasuti 500 ml vode i dodati 4 kasike secera te staviti na vatru da provri pa dodati i višnje.

2.višnje kratko prokuhati tek da malo omekšaju te ih pazljivo izvadte iz vode i ostavite da se hlade,kada se ohlade izmiksati ih u blenderu u kašu.

3.jednu kesicu praška za puding izmutiti sa malo hladne vode a vodu u kojoj su se kuhale visnje vratiti na vatru i ostaviti da provri.

4.kada voda provri izliti u nju umucen prasak za puding i kuhati dok ne postane gusto,skinuti sa vatre dodati izmiksane višnje i mikserom dobro umutiti.

5.od 500 ml mlijeka odvojiti 100 mililitara a onih 400 ml nasuti u šerpu i staviti na vatru da provri,jednu kesicu praska za puding dobro umutiti sa 100 ml mlijeka i 4 kasike secera.

6.kada mlijeko provri polahko u njega sipati umu─çen prsak za puding i kuhati dok puding ne postane gust.

7.dvije kesice slag pjene umutiti u cvrst šlag i to prema upustvu sa kesice,pripremljen slag dobro izmiksati sa predhodno pripremljenim pudingom od vanilije

8.staklene case zeljene velicine i oblika nakvasiti hladnom vodom izliti vodu te sipati jedan sloj debljine oko jedan cm crvene kreme zatim nsuti isto toliko zute kreme i postupak ponavljati dok se case ne napune.

9.odozgo posuti mljevenim keksom i dekorisati pozelji visnjama.

Postupak je vrlo lagan za shvatiti te primijeniti.

Uzivajte u svom toplom domu uz svoju obitelj sa ovim slatkim receptom pod nazivom “sarena ─Źarolija”.

Uzivajte u ukusu,prijatno vam bilo.

Jevrejska zajednica u SHS !

Jo┼í u dalekoj pro┼ílosti osnovni oblik organiziranja jevrejskih (┼żidovskih) zajednica bile su ┼żidovske op─çine, vjerske organizacije u kojima su se ┼Żidovi okupljali radi molitve i vjerskog obrazovanja. Prostori njihova okupljanja kasnije su se razvili u sinagoge.

Zidovske op─çine su nastajale svugdje gdje se naselio ve─çi broj ┼Żidova, pa je takvo organiziranje bilo karakteristi─Źno i za ┼żidovske skupine doseljene u pro┼ílosti i u pojedina ju┼żnoslavenska podru─Źja. Kao i drugdje, i u jugoslavenskoj dr┼żavi u ┼żidovskim op─çinama s vremenom su se razvile i nove institucije svjetovne prirode (┼íkole,bolnice, kulturne organizacije). Ipak, sinagoge su ostale glavna mjesta okupljanja ┼Żidova i onda kada su djelovale i njihove svjetovne ustanove .U mnogim europskim dr┼żavama, kao i u zemljama koje su se 1918. okupile u jugoslavenskoj dr┼żavi,do┼ílo je do podjele ┼Żidova na reformiste (ili neologe) i starovjerce (ili ortodokse). Takva se podjela ┼Żidova zadr┼żala i u novostvorenoj Kraljevini SHS.

U svakom mjestu mogla je postojati samo jedna ┼żidovska op─çina, ali je unutar op─çine bilo dopu┼íteno organiziranje posebnih vjerskih slu┼żbi za neologe i ortodokse.Organiziranje ┼żidovskih op─çina u Kraljevini SHS ovisilo je o zakonskim propisima nove dr┼żave. Na osniva─Źkom kongresu, odr┼żanom u Osijeku po─Źetkom jula 1919., ┼żidovske op─çine u novoj dr┼żavi ujedinile su se u Savez jevrejskih vjeroispovjednih op─çina u Kraljevini SHS. No, nekoliko ortodoksnih op─çina osnovalo je svoje posebno Udru┼żenje. Sjedi┼íte Saveza bilo je u Beogradu. Na ─Źelu mu je bio glavni odbor kojemu je predsjedavao dr. Hugo ┼ápicer. Izradena su i pravila djelovanja Saveza, koja je odobrilo Ministarstvo vjera u augustu 1921.

Izvor:telegraf.rs

Prema tekstu pravila, Savez, kao sredi┼ínji organ i predstavnik ┼żidovskih op─çina u dr┼żavi, imao je zada─çu brinuti se o pojedinim op─çinama, posredovati izmedu njih i dr┼żavnih vlasti te davati mi┼íljenja o zakonskim nacrtima i naredbama koji se odnose na ┼żidovske op─çine. Odobrenjem pravila Saveza stvoreni su uslovi za normalno funkcioniranje organizacije. Na osnovi odobrenih pravila organiziran je prvi redovni kongres Saveza. Odr┼żan je u Zagrebu 22. i 23.novembra 1921. Prisustvovalo mu je oko sto delegata, a u zaklju─Źcima se nagla┼íava da Savez nije politi─Źka organizacija te i da u njegovim redovima ima mjesta i za neologe i za ortodokse.

No,ortodoksne op─çine mu se nisu priklju─Źile.Program rada Saveza sadr┼żavao je prvenstveno kultume i prosvjetne zadatke.Polo┼żaj ┼żidovskih op─çina, koje su djelovale u pojedinim zemljama prije stvaranja novog dr┼żavnog okvira, bio je razli─Źit. Zato se nametnula potreba da se on regulira jedinstvenim zakonom. Na njegovoj izradi radilo se vrlo dugo, pa je zakon o vjerskoj zajednici Zidova u Kraljevini SHS objavljen tek u decembru 1929. Savez je tada obuhva─çao 99 ┼żidovskih op─çina koje su svoje dotada┼ínje statute morale uskladiti s novim zakonom. Ina─Źe, tim je zakonom ┼Żidovima zajam─Źena puna sloboda ispovijedanja vjere i njihovo organiziranje po vjeroispovjednim op─çinama, koje imaju zadatak brinuti se o vjerskim i kulturnim potrebama svojih ─Źlanova. Zakon je sadr┼żavao i odredbu o podjeli ┼żidovske zajednice u dvije formacije: Savez neortodoksnih i Udru┼żenje ortodoksnih op─çina. Unato─Ź nastojanja Saveza da takva odredba ne ude u Zakon, ona je ipak uvr┼íena, pa je tako do┼ílo do sankcioniranja podjele koja se odr┼żala sve do sloma Kraljevine Jugoslavije.Va┼żno mjesto u organiziranju ┼Żidova imale su i ┼żidovske ┼íkole. Prva takva ┼íkola na ju┼żnoslavenskim prostorima bila je i osnovana u Zagrebu jo┼í 1841. (kontinuirano je radila sve do 1941.).

Ubrzo poslije osnivale su se ┼żidovske ┼íkole i u drugim mjestima. Osim vjerskih, u ┼íkoli su se pou─Źavali i op─çi predmeti. Medutim, nakon osnivanja jugoslavenske dr┼żave,┼żidovska djeca su sve vi┼íe pohadala dr┼żavne osnovne i srednje ┼íkole.

Odvojeno su imala samo vjeronauk. Tada je i ve─çina ┼żidovskih ┼íkola su┼żila svoju djelatnost na vjeronauk, koji su u ve─çirn zajednicama pou─Źavali specijalizirani nastavnici,a u manjima lokalni rabini. Neke su ┼żidovske ┼íkole odr┼żale svoju djelatnost sve do izbijanja drugog svjetskog rata. Negdje je to bilo zbog jakog uticaja ortodoksnog ┼żidovstva (npr. u Vojvodini), a negdje i zbog izuzetne kvalitete nastave i nastavnog osoblja (npr. u Zagrebu i Osijeku). Od 1928. Do 1941. u Sarajevu je djelovao Srednji teolo┼íki zavod(popularno nazvan Rabinski seminar). Program zavoda trajao je najprije ─Źetiri, a poslije pet godina.

Polaznici su se osposobljavali za predmolitelje, zamjenike rabina i druge srednje vjerske slu┼żbe u sinagogama i op─çinama. Zavr┼íeni polaznici mogli su nastaviti ┼íkolovanje na vi┼íim rabinskim ┼íkolama u inozemstvu. Od po─Źetka dvadesetih godina do pred drugi svjetski rat u Sarajevu je uspje┼íno djelovala i privatna ┼íkola za u─Źenje hebrejskog jezika zvana Safa berura.Po─Źetkom 1941. u Kraljevini je Jugoslaviji bilo oko 75.000 ┼Żidova (od toga oko 4.000 izbjeglica iz raznih europskih zemalja,koje je zahvatio rat).┼Żidovi su bili naj─Źe┼í─çe koncentrirani u ve─çim gradovima.

Tako je npr. postotak ┼Żidova (od ukupnog broja stanovni┼ítva grada) bio u Beogradu 4,2%, u Zagrebu 5,8%, u Sarajevu i Bitoli 9,7%, u Novom Sadu 6,4%, u Subotici 5,4%.

Zanimljiva anegdota o neponovljivom Safetu !

Pri─Źa o ─Źovjeku koji je punih 50 godina svojom interpretacijom i profesionalnim odnosom prema publici ru┼íio sve mogu─çe barijere svrtav┼íi se tada u vrh estradne scene.

Dokazao je da izvorna pjesma svojom ljepotom,nema prolaznost te da ─çe trahati onoliko dugo koliko ─çe biti onih koji ─çe je htjeti znati prenijeti.

Safet Isovi─ç !

Pjesmom je otvarao sva vrata i ulazio u srca svih generacija,i onih starijih i mla─Ĺih.Nesumnjivo je da je posjedovao izuzetnu karizmu ali i osje─çaj za pjesmu.

Bile─ça,1936.godina,gdje su ljudi prije prvog svjetskog rata prezivljavali zahvaljuju─çi poljoprivredi i sto─Źarstvu.

U to vrijeme jedna od imu─çnih porodica,bila je porodica Ahmeda Isovi─ça,koji ─çe u oktobru 1936.godine dobiti sine o kojem ─çe se 20 godina kasnije pri─Źati u svim dijelovima tada┼ínje Jugoslavije.

Izuzetno je volio strica Hasana koji je bio klju─Źna osoba za po─Źetak njegove muzi─Źke karijere.

Vlatko Filipovic,redatelj : “Amidza je trazio od njega to,jer je znao da Safet ima osje─çaj”.

Za to Safetovo umije─çe vrlo brzo se saznalo u tom hercegova─Źkom gradi─çu.Odlazak u obliznju brija─Źnicu predstavljao je nesvakida┼íanj doga─Ĺaj.Safeta su znali popeti na stol i zapo─Źinjala je zabava.Pjesme poput “crne oci dobro vide di u mraku dvoje sjede” izme─Ĺu ostalog bile su dio stalnog repertoara petogodi┼ínjaka.

Te sretne dje─Źa─Źke dane ubrzo ─çe zamijeniti zvuci sirena,glad neimastina te borba za goli zivot.

Godine 1941 porodica Isovi─ç napu┼íta Bile─çu i odlazi u Banja Luku u kojoj ─çe ostati do kraja Drugog svjetskog rata.Jedan doga─Ĺaj koji ─çe Safet kasnije bezbroj puta prepri─Źavati desio se upravo u Banjaluci.

U gradu je bio ringi┼ípil a Safet je ─Źesto znao oti─çi na to mjesto i gledati drugu djecu kako uzivaju voze─çi se na njemu.Sve je to posmatrao dok se vlasnik jednog trenutka nije obratio i pozvao ga na ringi┼ípil.

Za─Źuli su se zvuci sirena i ubrzo je po─Źelo bombardovanje Banja Luke od strane savezni─Źkih trupa.

Jedina osoba koja je cijelo vrijeme provela na otvorenom prostoru bio je Safet.Imao je veliku sre─çu da je ostao nepovrije─Ĺen.

Po završetku rata porodica Isović se vraća u Bileću,a Safetu je bilo zao napustiti grad koji je za relativno kratko vrijeme zavolio.

Tokom povratka u Bile─çu spojit ─çe se sa ljudima sa kojima ─çe imati neraskidive odnose u toku svog kasnijeg zivota.

Kako su Bo┼ínjaci (muslimani) tra┼żili vjersku autonomiju u najte┼ża vremena ?

U doba postojanja Otomanskog Carstva svi su muslimani unutar goleme dr┼żave sa─Źinjavali jednu vjersku zajednicu. Medutim, kako su se pojedine zemlje oslobadale od turske vlasti, na njihovu podru─Źju su se formirale posebne vjerske zajednice. Tako su nastale islamske vjerske zajednice u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. U Srbiji islam je bio priznata vjera, ali nije u┼żivao ravnopravan polo┼żaj s pravoslavnom crkvom. Sli─Źno je bilo i u Cmoj Gori, u kojoj su muslimani sa─Źinjavali posebnu vjersku zajednicu, ali se pravoslavna vjera smatrala dr┼żavnom.

U Bosni i Hercegovini poslije austrougarske okupacije dr┼żava se po─Źela mije┼íati u vjerske poslove muslimana, pa je tako dr┼żavna vlast postavljala njihove vrhovne vjerske starje┼íine i preko njih se upletala u vjersko vodenje muslimana. Muslimani su bili nezadovoljni tom politikom i tra┼żili su da im se prizna vjersko-prosvjetna autonomija. Nakon duge borbe tu su autonomiju 1909. i izborili. Od tada su muslimani svoje vjerske predstavnike birali sami (posredno ili neposredno). Vrhovnu upravu vjerskih poslova vodio je ulema-med┼żlis, tj. vjersko starje┼íinstvo na ─Źelu s reis-ul-ulemom kojega je na prijedlog posebne vjerske kurije imenovao vladar. 0vla┼ítenje za vjersko djelovanje dobivao je iz Carigrada od ┼íeih-ul-islama.

Nakon nastanka Kraljevine SHS djelovanje Islamske vjerske zajednice neko je vrijeme ostalo onakvo kako je bilo u pojedinim dijelovima dr┼żave u trenutku ujedinjenja. Da bi se otklonile te┼íko─çe koje su nastajale zbog neujedna─Źenosti njihova polo┼żaja i organizacije, donesena je najprije Uredba o upravi vakufa (12. septembra 1919.), a zatim i Zakon o upravi vakufa (28. februara 1922.). Na osnovi tih pravnih akata uspostavljena je jedinstvena islamska vjerska organizacija na podru─Źju Srbije i Crne Gore,kojom je upravljao vrhovni muftija u Beogradu pod nadzorom ministarstva vjera. Muslimani pak Bosne i Hercegovine i oni koji su ┼żivjeli u Hrvatskoj i Sloveniji sa─Źinjavali su drugu zajednicu pod vrhovnom upravom reis-ul-uleme u Sarajevu. Ta je podjela trajala sve do 31. januara 1930., kada je novim zakonom uspostavljena jedinstvena, samostalna Islamska vjerska zajednica za cijelu dr┼żavu. Tada su dvije odvojene islamske vjerske organizacije povezane u jednu. Na ─Źelu joj je bio reis-ul-ulema sa sjedi┼ítem u Beogradu.

Vjerske starje┼íine muslimani su birali sami, a Islamska vjerska zajednica dobivala je financijska sredstva od dr┼żave pod ─Źijim nadzorom je i stajala. Godine 1936. sjeid┼íte reis-ul-uleme iz Beograda premje┼íteno je u Sarajevo. Organizacija Islamske vjerske zajednice bila je prili─Źno slo┼żena. Nadle┼żnosti njenih organa nisu bile strogo odvojene, a dijelile su se u tri vrste: uredbodavni, vjersko-upravni i imovinskopravni upravni organi. Najvi┼íi organ bio je Vrhovni vakufski sabor koji se sastojao od predstavnika koje su birali pojedini vakufski sabori kao ni┼żi organi. Taj je organ bio nadle┼żan da bira reis-ul-ulemu i da donosi ustav Islamske vjerske zajednice.Islam smatra bogoslu┼żje glavnim vidom vjerskog ┼żivota. Bogoslu┼żje se obavlja ili pojedina─Źno ili zajedni─Źki u d┼żamijama i tekijama. Zato je na podru─Źjima Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) s muslimanskim stanovni┼ítvom bilo i mnogo d┼żamija. Neke su od njih stare i monumentalne gra─Ĺevine, pa su bile stavljene pod za┼ítitu dr┼żave kao spomenici kulture.

Tekije su pak ustanove koje slu┼że za obavljanje naro─Źitih molitava i obreda pojedinih dervi┼íkih redova. Islam je bio posebno va┼żna sastavnica ┼żivota stanovni┼ítva Bosne i Hercegovine, naro─Źito seoskog. Ipak, konfesionalna pripadnost islamu bosanskohercegova─Źkog ┼żiteljstva u jugoslavenskoj dr┼żavi jo┼í nije bila bitan ─Źinitelj njihova nacionalnog diferenciranja.

U razdoblju izmedu dva svjetska rata ona je bila samo temelj politi─Źkog okupljanja i izvori┼íte politi─Źkog programa glavne muslimanske politi─Źke stranke. Odatle i tijesna povezanost vrhova Islamske vjerske zajednice s politi─Źkom strankom bosanskohercegova─Źkih muslimana.

Ofanziva Crvene armije i kapitulacija Njema─Źke!

Crvena armija je preuzela inicijativu, kada je zapo─Źela u augustu 1943. godine divovsku ofanzivu i postigla uspjehe. Oslobo─Ĺeni su Ukrajna, Krim. Razbijena je Njema─Źka opsada Lenjigrada, Nijemci su protjerani sve do granice sa Poljskom. Dana 23. juna 1944. godine zapo─Źeo je posljednji napad koji je pregazio njema─Źke postrojbe u Finskoj, u augustu 1944. Crvena armija se na┼íla na Visli pred vratima Njema─Źke. Rumunija je 25. augusta objavila rat svojim biv┼íim saveznicima, isto to je u─Źinila Bugarska 8. septembra 1944. godine. Ma─Ĺarska tako─Ĺer je pre┼íla na stranu Saveznika te je oslobo─Ĺena u februaru 1945. godine. Na Balkanu Nijemci su bili prisiljeni da napuste Atenu 3. oktobra, a zatim Beograd, koji je oslobo─Ĺen nako borbi od 15. do 21. juna 1944. godine. U balti─Źkim zemljama, Crvena armija je okupirala Estoniju i Litvu, dok je Finska potpisala mirovni sporazim sa SSSR -om 4. septembra 1944. godine. Sovjetske snage su u┼íle u Poljsku.┬á Nakon ┼íto je osvojen Be─Ź 13. aprila 1945. godine, pokrenut je posljendji napad prema Njema─Źkoj. Crvena armija je krenula ofanzivu na liniji Odra ÔÇô Nisa cijalju─çi izravno na Berlin. Berlin je pru┼żao otpor od 19. aprila do 2. maja 1945. godine kada je kapitulirala Njema─Źka. Prije toga 30. aprila Hitler je izvr┼íio samoubojstvo u svom bunkeru. Za svog nasljednika je imenovao admirala Karla Dontiza. Dana 7. maja Njem─Źka se kona─Źno na svim boji┼ítima predala.

  1. Operacija Anvil i uloga francuskog pokreta otpora

Iskrcavanje Saveznika u ju┼żnoj Francuskoj, odnosno operacija Dragoon (prvotno znana kao Anvil ÔÇô eng. nakovanj), danas se op─çenito smatra jednom od najorganiziranijih i najuspje┼ínijih savezni─Źkih vojnih akcija. Zapo─Źeta je 15. augusta 1944. godine, kao ┼íto je i ranije dogovreno da po─Źne nakon operacije Overload. Njezini vojni rezultati doista su fascinantni: u manje od mjesec dana, savezni─Źke snage oslobodile su 800 kilometara dug pojas od sredozemne obale prema unutra┼ínjosti Francuske. . Vodila se ┼żestoka borba oko gradova Kanesa i Hienesa, te su Nijemci bili prisiljeni da se povuku sve do granice. Pritom su oslobo─Ĺeni drugi i tre─çi po veli─Źini francuski gradovi Lyon i Marseille te najve─ça vojnopomorska baza na Sredozemnom moru ÔÇô Toulon.

  • Operacija kompas.

Operacija “Kompas” bila je prva velika savezni─Źka vojna operacija u okviru Zapadnopustinjske kampanje za vrijeme 2. svjetskog rata. Britanske i druge savezni─Źke snage napale su italijanske snage u zapadnom Egiptu i isto─Źnoj Libiji u operaciji koja je trajala od decembra 1940. do februara 1941. godine. Operacija je do┼żivjela potpuni uspjeh iz savezni─Źke perspektive. General-pukovnik Richard O’Connor je s 30.000 vojnika napredovao iz unutra┼ínjosti Egipta ka centralnoj Libiji. Italijani su izgubili stotine tenkova i preko hiljadu artiljerijskih oru─Ĺa, odnosno aviona.

Nakon ┼íto je Italija 10. juna 1940. objavila rat Velikoj Britaniji i Francuskoj, u narednih nekoliko mjeseci bilo je napada i okr┼íaja izme─Ĺu italijanskih snaga u Libiji i britanskih i savezni─Źkih snaga u Egiptu.

Dana 12. juna 1940. godine, Britanci su napali libijski grad Tobruk koji se nalazio pod italijanskom okupacijom. Britanske pomorske snage uklju─Źuju─çi i krstarice HMS Liverpool i HMS Gloucester bombardovali su Tobruk i razmenjivali vatru sa italijanskim oklopnim kruzerom San Giorgio.

U zadnjoj sedmici juna 1940. godine, piloti Aeronautica della Libija 2┬░ Stormo su tvrdili da su oborili ┼íest Blenheim bombardera RAF-a pri tome izgubiv┼íi jedan CR.42.[14] Me─Ĺutim, Britanci su prijavili gubitak dva Blenheims bombardera u blizini Tobruka.[15] 23. jula 1940. godine, RAF je izgubio jo┼í tri Blenheimsa.[15]

  • Operacija Overlord.

Jo┼í od 1942. godine saveznici su po─Źeli sa pripremama za invazij na Hitlera. Odlu─Źeno je da ─çe se izvesti operacija Overlord a za zapovjednika je imenovan ameri─Źki general Ajzenhauer. On je za operaciju priremio preko milijun vojnika. Vr┼íene su duge pripreme, a saveznici su uveli i inovacije upotrijebiv┼íi novo oru┼żje poput tenka DD. Savezni─Źki plan je bio da Nijemci ne znaju gdje ─çe se izvr┼íiti napad, te su bombardovali cijelu Francusku. Palo je preko 195 000 tona bombe. Dio bombardera ga─Ĺao je pla┼żu kako bi stvorili zakloni za savezni─Źku vojsku. No─ç uo─Źi dan D, sletilo je preko 20 000 padobranaca ameri─Źkih i britanskih.

Sam desant za koji je anga┼żovano vi┼íe od 5000 brodova i 10 000 aviona, izvr┼íen je 6. juna 1944.godine na obali Kaladosa. U prvom talasu iskrcalo se pet divizija. Njih su podr┼żale tri vazdu┼ínodesantne divizije.Njemci su iznena─Ĺeni budu─çi da su o─Źekivali iskrcavanje kod Pa-de Kalea. Zbog velikih gubitaka Omaha je postala najkrvavija pla┼ża u operaciji Overold. Na pla┼żi Utah Nijemci su pru┼żali slab otpor, te su izgubili polo┼żaje. Na pla┼żi Juno djelovala je tre─ça kanadska divizija, koja je imala velike gubitke zbog mina i artiljerije koje je isplljivala Njema─Źka, ali do kraja ve─Źeri uspjeli su se iskrcati. Broj ┼żrtava bio je veliki. Do pono─çi 6. juna 1944. saveznici su uspjeli odbiti sve protunapade i uspostaviti kontrolu nad pla┼żom i tako omogu─çiti iskrcavanje vojske i pobjedu u bici koja ─çe se nastaviti do kraja augusta 1944. godine.

Nastavak bitke:Jedini protunapad Nijemci su poku┼íali izvesti po─Źetkom augusta u smijeru Avranchesa, ali bezuspje┼íno. Dana 15, augusta postrojbe ─îarlsa De Gaullea iskrcale su se u Provansi, i po─Źeli su osvajati ju┼żnu Francusku. De Gaulleovi vojnici su u┼íli u Pariz 18. augusta, a do─Źekali su ih partizani koji su istjerali Nijemce. Brisel je oslobo─Ĺen 3. septembra, a 4. septembra Antverpen, sredinom septembra gotovo cijela Francuska i Belgija bile su oslobo─Ĺene od nacista.

  • Kapitulacija Njema─Źke.

Hitler je se na┼íao sam, pred propa┼í─çu. Naredio je 20. marta 1945. godine da se uni┼íti sve iza sebe ┼íto bi moglo poslu┼żiti neprijateljima. Na svim frontovima ve─ç je bio pora┼żen. Njema─Źki gradovi su bili bombarodvani, nanijete im je velika ┼íteta. Angloameri─Źke snage su pre┼íle rijeku Rajnu kod Remagena 7. marta 1945. godine i u┼íle su u sredi┼ínju Njema─Źku. Crvena armija je krenula ofanzivu na liniji Odra ÔÇô Nisa cijalju─çi izravno na Berlin. Berlin je pru┼żao otpor od 19. aprila do 2. maja 1945. godine kada je kapitulirala Njema─Źka. Prije toga 30. aprila Hitler je izvr┼íio samoubojstvo u svom bunkeru. Za svog nasljednika je imenovao admirala Karla Dontiza. Dana 7. maja Njem─Źka se kona─Źno na svim boji┼ítima predala.

  • Poraz Japana.

Iako je rat zavr┼íen u Europi, kapitulacijom Njema─Źke 2. maja 1945. godine, nastavljen je na Pacifiku i Aziji. Japanci su anga┼żovali i kamikaze (pilote samoubice) sa ciljem da uni┼íte neprijateljske brodove. Sile zar─Źnog i pomorskog sukoba Amerikanaca i Japanaca u potpunosti su se usmjerile prema japanskom ot─Źju. Veliki bombarderi B 29 poletjeli su sa Marijanskog oto─Źja i nanijeli su veliku ┼ítetu neprijateljima. Tokio je 9. marta pretrpio velike ┼ítete. Prvog aprila izvr┼íen je napada na Okinavu i nakon njenog pada bilo je pitanje vremena kada ─çe Japan kapitulirati. Nakon konferencije u Potsdamu u dogovoru sa ─îer─Źilom, Staljinom, novi predsjednik SAD Hari Truman odlu─Źio je ubrzati slom japanskog otpora. Napadom atomskih bombi. Koje su ba─Źene 6. augusta 1945. godine na Hiro┼íimu, a 9. augusta na Nagasaki. Istog dana u rat je u┼íao i SSSR protiv Japana, napao ga je u Mand┼żuriji i Koreji. Dana 15. augusta Hirohito je objavio prihva─çanje kapitulacije. Mirovni sporazum je potpisan 2. septembra 1945. godine u Tokijskom zaljevu na admiralskom brodu flote SAD oklopnja─Źe Misouri. Time je II svjetski rat zavr┼íen. Poginulo je 50 milijuna ljudi.