Kako je "Otac Turaka" reformama ukinuo feredžu i fes !

Nakon okončanja rata za nezavisnost i sprečavanja podjele Anadolije, Turci su krupnim koracima krenuli u novo doba svoje historije. U oktobru 1923. Turska je proglašena republikom, a za prvog predsjednika izabran je Mustafa Kemal. Do kraja života ostao je na mjestu predsjednika. Za petnaest godina vladavine postavio je osnove moderne Turske. Iako je bilo pokušaja uvođenja višestranačkog sistema, do kraja Kemalove vlasti Turska je ipak ostala jednostranačka država.

Kemalove reforme. Istaknuti oficir prije i tokom Prvog svjetskog rata, rođeni Solunjanin, Mustafa, postao je najznačajnija ličnost u modernoj turskoj historiji. Još tokom školovanja dobija nadimak Kemal, „Savršeni“. Učestvovao je u revolucionarnim organizacijama koje su prije rata radile na rušenju autokratskog režima sultana Abdulhamida II, a tokom Prvog svjetskog rata bio je zapovjednik armija na različitim frontovima. Iz osmanske vojske istupio je 1919. i stao na čelo turskog nacionalnog pokreta protiv grčke okupacije Anadolije. Odbio je sevranski mirovni ugovor i započeo tursku borbu za nezavisnost. Vodio je glavnu riječ u ključnim turskim pobjedama nad Grcima na Sakariji 1921. i Dulupinaru 1922. godine, osvajajući kasnije Izmir.

Nakon obračuna sa Grcima i sticanja međunarodne podrške, obračunao se i sa unutrašnjim protivnicima. Zbacio je sultana Mehmeda VI i ukinuo sultanat 1. novembra 1922. godine. Turska je proglašena republikom na zasijedanju Velike nacionalne skupštine 22. oktobra 1923. godine, a Mustafa Kemal je postao njen prvi predsjednik. U augustu 1923. osniva Narodnu stranku, kasnije preimenovanu u Republikansku narodnu stranku (CHP) i uspostavlja jednostranački sistem.

Mustafa Kemal je nakon uspješno okončanog rata provodio reforme kojima je Tursku pretvorio u modernu građansku državu. Proveo je napredne reforme kojima je iz korijena promijenio lik Turske. Između ostalog proklamovana je jednakost građana, provedena agrarna reforma, ukinut je halifat 1924, zatvoreni su derviški redovi 1925, stvoreno moderno građansko zakonodavstvo 1926, izvršena reforma kalendara, jezika i pravopisa uvođenjem gregorijanskog kalendara i latinice 1928, odvojena je vjera od države 1928, zabranjeno je nošenje zara, feredže i fesa, uveden je zakon o prezimenima i   ukinute su stare titule, te data ravnopravnost i izborno pravo ženama 1934i dr. Zbog svega što je učinio za Tursku i njen narod, Mustafu Kemala je Velika nacionalna skupština 1934. godine proglasila Ocem Turaka,Atatürk.

Pokušaji političke liberalizacije. U svojim reformskim planovima Mustafa Kemal je imao i političku liberalizaciju, odnosno uspostavljanje višestranačkog sistema. Tome je doprinijela i činjenica da nisu svi u Turskoj podržali Kemalove reforme, naročito one koje su iz korijena mijenjale tursko društvo i kulturu. Na istoku je šejh Said u februaru 1925. poveo pobunu protiv novog sistema, naročito protiv ukidanja halifata, ali je u martu pobuna ugušena akcijom vladinih snaga. I u Velikoj nacionalnoj skupštini je također bilo onih koji su imali šta prigovoriti Kemalu. Zbog toga je Kemal dozvolio grupi nezadovoljnih da osnuju vlastitu stranku.

Prvu opozicionu stranku u Turskoj osnovao je Kazım Karabekir 17. oktobra 1924. godine pod imenom Napredna republikanska stranka(TCP), koja je u skupštini odmah imala 29 predstavnika. TCP i njeno vodstvo se nisu protivili Kemalističkoj revoluciji, ali su imali drugačije stavove po pitanju budućnosti zemlje. Tako recimo u ekonomskom pogledu TCP je bila liberalna, dok je CHP bila na kursu državnog socijalizma. Sa druge strane, u društvenom pogledu TCP je bila konzervativna, dok je CHP bila modernistička, pa je u skladu s tim TCP imala drugačija viđenja po pitanju sekularizma i principa kulturne revolucije u Turskoj.

Ipak, ovaj prvi oblik višestranačkog, tačnije dvostranačkog sistema u Turskoj nije dugo potrajao. Tokom 1926. otkrivena je zavjera protiv Kemala u Izmiru. Tokom sudskog procesa otkriveno je da su u zavjeri učestvovali i neki članovi vodstva TCP-a. Nakon toga TCP je raspuštena i jednostranački sistem je vraćen. Kemalov odgovor na pokušaj atentata glasio je: „Moje smrtno tijelo će se pretvoriti u prašinu, ali Republika Turska će trajati vječno“.

Mustafa Kemal je 1930. ponovo pokušao postaviti temelje političkom pluralizmu. Od Ali Fethi Okyara je zatražio da osnuje novu stranku, zahtijevajući da ona podržava sekularne reforme. Okyar je osnovao drugu opozicionu stranku u Turskoj, Liberalnu republikansku stranku (SCF). Stranka je bila na putu ekonomskog liberalizma i republikanskog uređenja. Međutim, podržali su je mnogi islamski fundamentalistički elementi. Tako je već u decembru došlo do incidenta u Menemenu, kao i niza drugih nemirnih događaja širom zemlje. Okyar je zbog toga već sljedeće godine raspustio vlastitu stranku. Time su završeni Kemalovi pokušaji uvođenja pluralizma u turski politički život.

Tokom Kemalove vladavine na istoku zemlje, uglavnom među Kurdima, bilo je nekoliko pobuna, koje su po pravilu krvavo ugušene. Posebno se ističu masakri u Zilanskoj dolini u julu 1930, kada je ubijeno između 5.000 i 15.000 Kurda, te u Dersimu tokom 1937. i 1938. godine, kada je ubijeno između 10.000 i 80.000 ljudi, odnosno 13.160 kako turske vlasti tvrde. U vanjskoj politici Kemal je Tursku držao neutralnom u burnom međuratnom periodu. „Mir kod kuće i mir u svijetu“ bila je njegova vodilja. Uveo je Tursku u Ligu naciju u julu 1932. godine. Uoči početka Drugog svjetskog rata, 10. novembra 1938. godine Mustafa Kemal Atatürk je preminuo.

Nakon smrti u uvojcima Napoleonove kose otrkivena određena količina otrova- arsena !

Napoleon I Bonaparta (1769 – 1821.) bio je general u Francuskoj buržoaskoj revoluciji, a kao vođa – bio je prvi konzul Francuske republike od 11. novembra 1799. godine do 18. maja 1804. godine, car Francuske i kralj Italije (1804 – 1814.; 20. mart – 22. jun 1815.)

            Rođen je na Korzici, a u Francuskoj je učio za artiljerijskog oficira. Postao je poznat tokom Francuske revolucije kada je kao general vodio uspješne pohode protiv Prve i Druge koalicije koje su bile usmjerene protiv Francuske.

Tokom prve decenije XIX vijeka, zaratio je sa skoro svakom većom evropskom silom. Napoleonovi ratovi započeli su seriju globalnih konflikata za vrijeme njegove vladavine Francuskom (1804 – 1815). Francusko carstvo je brzo raslo, jačalo vojske Evrope, ubrzo osvojilo veliki dio evropskog kontinenta, ali nakon neuspjele invazije na Rusiju – započeo je njen pad.

Napoleonovi ratovi

            Krupna buržoazija je težila zavođenju jake vlasti koja bi je mogla zaštititi od opasnosti rojalista, a naročito demokrata – tako se pojavio plan o novom državnom udaru kojim je trebalo odbaciti Direktorijum. Ovaj udar bilo je moguće izvršiti samo uz pomoć vojske. Napoleon nije bio jedini kandidat koga je krupna buržoazija istakla za ulogu vojnog diktatora. Jedan od kandidata, mladi general Žuber, poginuo je u bici kod Novia, a drugi kandidat,  general Moro – odbio je da prihvati ulogu koja mu je bila ponuđena. U takvim okolnostima, ambiciozni Bonaparta, koji je uživao izuzetnu popularnost poslije pohoda na Indiju, te bio blizak krugovima nove buržoazije – pokazao se kao najpodesniji kandidat za ”spasioca” Francuske.

            Napoleon je predao komandu nad vojskom u Egiptu generalu Kleberu 13. oktobra 1799. godine. Čim je došao u Pariz, počeo je da priprema udar do koga je došlo 18-19. brimera VIII godine tj. 9-10. novembra 1799. godine. Ovaj udar nije naišao gotovo ni na kakav otpor. U istoriji Francuske, započeo je novi period – period duge vojene diktature Napoleona Bonaparte.

Borba sa drugom koalicijom i Amjenski mir (1802.)

U trenutku kada se Napoleon domogao vlasti, Francuska je bila u ratnom sukobu sa evropskom koalicijom, koju su sačinjavale Engleska, Austrija, Rusija, Osmansko carstvo i druge države.

Godine 1800. prvi konzul je prešao preko Alpa i pojavio se u gornjoj Italiji gdje su bile raspoređene glavne snage austrijske vojske. Pobjeda kod Marenga (14. jula 1800. godine) dovela je do potiskivanja Austrijanaca iz Italije. Posliije novog poraza kod Hohenlindena (3. decembra 1800.) Austrija je bila prinuđena da izađe iz koalicije i da pristane na zaključenje Linevilskog mira (9. februara 1801. godine), da potvrdi uslove Kampoformskog mira (1797.) i prizna izmjene koje je Bonaparta izvršio u Italiji (obrazovanje niza država koje su zavisile od Francuske).

Pošto je Engleska izgubila svoje saveznike i počela se plašiti priprema za francusko iskrcavanje, Engleska je bila primorana da zaključi mir sa Francuskom. Mir je zaključen u Amjenu 25. marta 1802. godine. Po Amjenskom miru, Engleska se odrekla svih osvojenih teritorija, osim Cejlona i Trinidada, a Francuska se odrekla Egipta, ali je dobila Antilska ostrva. Od jonskih ostrva organizovana je ”Republika sedam ostrva” pod zajedničkim protektoratom Osmanskog carstva i Rusije. Engleska se obavezala da će vratiti Maltu redu ritera Joanićana; to ostrvo stavljeno je pod kolektivnu zaštitu velikih sila.

Pobjedonosni ishod rata učvrstio je Bonapartinu vlast i definitivno porušio nade nekih rojalista koji su se zanosili da će, uz pomoć svog konzula, ostvariti restauraciju Burbona u Francuskoj.

Obnavljanje rata sa Engleskom i proglašenje carstva (1804.)

            Amjenski mir se pokazao samo kao kratak predah, jer su obje strane pogazile obaveze koje su primile na sebe. Engleska je željela da zadrži Maltu i sa nezadovoljstvom je gledala na Napoleonovo gospodarenje Evropom i njegove kolonijalne zahvate.

            Francuska je 1803. godine prodala Sjedinjenim Državama svoju američku koloniju Lujzijnu. Napoleon se nije odrekao namjere da vlada Egiptom i Sirijom. Godine 1802. tamo je poslan general Sebastiani s tajnim nalogom da prouči stanje, arsenal, te izvidi osmanske i engleske vojne snage. U Indiju je bio poslan general Dekan da od Engleza primi pet gradova koje su oni bili dužni vratiti Francuskoj prema odredbi Amjenskog mira. Engleska vlada je odlagala ispunjenje te obaveze, davala utočište francuskim emigrantima i organizovala monarhističke zavjere u Francuskoj. Engleska je prekršila diplomatske odnose i 12. maja 1803. godine zaplijenila u svojim pristalištima 1.200 francuskih i holandskih trgovačkih brodova.

            Zaraćene strane nisu prezale ni od kakvih sredstava, već su upućivale jedna drugoj desetine, stotine špijuna i diverzanata. Početkom 1804. godine u Parizu je otkrivena zavjera rojalista koji su se spremali da na potstrek engleske vlade izvrše atentat na prvog konzula. Godine 1804., 18. maja – usvojen je Ustav kojim je Francuska proglašena za carevinu, a Napoleon za nasljednog cara Francuza.

Borba sa trećom koalicijom (1805.)

            Glavni protivnik Napoleonove Francuske bila je Engleska, koja je u trgovačko-industrijskom pogledu bila znatno iznad Francuske i njen veliki konkurent. Engleska je 1805. uspjela da organizuje protiv Francuske novu koaliciju, u koju su ušle Rusija, Austrija i Napulj. U ovom ratu, Španija je bila prinuđena da učestvuje na strani Francuske. Napoleonovi pokušaji da izvrše desant na Englesku pretrpjeli su poraz. Udruženu francusko-špansku flotu uništio je engleski admiral Nelson kod Trafalgara, 21. oktobra 1805. godine.

            Poslije kapitulacije austrijske vojske kod Ulma (20. oktobra), Francuzi su zauzeli Beč 13. novembra, a Napoleon je 2. decembra odnio odlučnu pobjedu nad udruženom ruskom i austrijskom vojskom kod Austerlica (jedna od najsjajnijih Napoleonovih pobjeda u kojoj je ispoljio svu svoju stratešku vještinu).

            Austrija je bila primorana da zaključi mir u Petrogradu 26. decembra 1805. godine po kome je izgubila Mletke, Istru bez Trsta, Dalmaciju i neke druge zemlje; priznala je Napoleona za kralja Italije i platila veliku kontribuciju. Da bi učvrstio svoju vladavinu u Njemačkoj, Napoleon je 1806. godine obrazovao tzv. Rajnski savez u koji je ušlo 16, a potom još pet njemačkih država. Tada Napoleon dobija titulu protektora Rajnskog sveza.

Borba sa četvrtom koalcijom (1806 – 1807.)

            Engleska i Rusija obrazovale su 1806. godine novu koaliciju kojoj su bile priključene Pruska i Švedska. U dvjema odlučnim bitkama koje su se odigrale u toku jednog dana – kod Jene i Auerštata, 14. oktobra 1806. – Napoleon i maršal Davu do nogu su potukli prusku vojsku. Pruska je izgubila 22.000 ljudi. Nakon nekoliko dana, Francuzi su ušli u Berlin (17. oktobra) ne naišavši ni na kakav otpor i okupirali veći dio Pruske.

            Pored velikih poraza, koalicija je nastavila borbu, ali je tog puta pozornica velikih ratnih operacija bila Istočna Pruska. Između Napoleonove i Ruske vojske razvila se kod Prajsiš – Zilaua jedna od najkrvavijih bitaka tog vremena (8. februara 1807. godine). Tada su obje strane izgubile oko 22.000 ljudi. Bitka kod Fridlanda (14. juna 1807.) završila je porazom ruske vojske.

             Aleksandar I zaključio je 7. jula 1807. godine mir u Tilzitu i savez sa Napoleonom, uz obavezu da istupi iz koalicije, da prekine odnose sa Engleskom i prizna sva francuska osvajanja. U naknadi za to, Napoleon se obavezao da prepusti Rusiji slobodu akcije na sjever i istok Evrope. U isto vrijeme, zaključen je i francusko-ruski savez i mir između Francuske i Pruske.

Napoleonovu upad u Portugaliju i Španiju (1807 – 1808.)

            Tražeći da zatvori za Englesku tržišta kontinentalne Evrope, Napoleon je pokušao da osvoji Pirinejsko poluostrvo. Pošto je Portugalija odbila da pristupi kontinentalnoj blokadi, Napoleon je odlučio da je osvoji. U oktobru 1807. godine on je sa Španijom zaključio ugovor o podjeli Portugalije. Francuska vojska je, pod komandom generala Žinoa 19. novembra upala u Portugaliju. Francuzi su zauzeli Lisabon 30. oktobra i primorali princa-regenta da pobjegne u Braziliju.

            Pod izgovorom borbe sa Portugalijom, Napoleon je i dalje ubacivao vojsku u Španiju. Napoleon je iskoristio razdor u španskoj kraljevskoj porodici i na prevaru ih doveo u Francusku gdje su bili zarobljeni. Svojim dekretom, Napoleon je na španski dvor doveo svog brata Žozefa koji je 20. jula ušao u Madrid pod zaštitom francuske vojske.

             U isto vrijeme, u Španiji i Portugaliji rasplamsao se narodni ustanak protiv Francuske. Portugalcima je pomoć pružala engleska vlada koja je poslala vojsku. Krajem avgusta 1808. Francuzi su bili potisnuti iz Portugalije, a u isto vrijeme morali su napustiti i Madrid.

Izvor:thequoteunquote.com

            Napoleon se nije htio odreći Španije. Već se u novembru 1808. pojavljuje na Pirinejskom poluostrvu na čelu vojske od 180.000 ljudi. Poslije niza pobjeda nad Špancima, zauzeo je Madrid i vratio brata na prijestolje. Cijela 1809. godina protekla je u borbi između Francuza i udruženih snaga Španije, Portugalije i Engleske. Početkom 1810. Francuzima je pošlo za rukom da zauzmu veći dio španske teritorije. Napoleon je morao u Španiji držati veći dio vojske, ali mu nije pošlo za rukom da osvoji cijelu Španiju.

Peta koalicija (1809.)

            Engleska je 1809. godine uspjela da organizuje novu koaliciju protiv Francuske, u koju je ušla i Austrija, ohrabrena neuspjesima francuske vojske na Pirinejskom poluostrvu. U ovom ratu, Rusija je zauzela stav neutralne države. Francuski saveznici u ovom ratu bili su njemački knezovi Rajnskog saveza, kao i Saksonci i Poljaci.

             Rat je počeo upadom Austrijanaca u Bavarsku. U pet velikih bitaka do kojih je došlo u periodu od 19-23. aprila, Napoleon je razbio vojsku nadvojvode Karla, zarobio 40 ljudi i zaplijenio 100 topova. Krvave bitke odigrale su se kod Asperna i Eslinga (kod Beča), 21. i 22. maja u kojima je Napoleon izgubio 35.000 ljudi.

             U bici kod Vagrama, 5-6. jula Napoleon je odnio odlučnu pobjedu nad Austrijancima i prisilio ih da potpišu mir koji je zaključen 14. okotobra u Šenbrunu. Prema odredbama tog mira, Austrija je izgubila teritoriju na kojoj je živjelo 3.500.000 stanovnika, bila primorana da svede broj svoje vojske na 150.000, da plati kontribuciju i pristupi kontinentalnom sistemu.

             Napoleon je nastavio svoju osvajačku politiku. Dekretom od 9. jula 1810. Francuskom carstvu prisjedinjena je Holandija. Početkom 1811. godine u sastav Napoleonovog carstva ulazi cijelo primorje Sjevernog mora, ranije oslobođeni gradovi Hamburg, Bremen i Oldenburško vojvodstvo.

Napoleonova najezda na Rusiju (1812.)

            Napoleon se počeo pripremati za rat protiv Rusije krajem 1810. godine. Napoleonova velika armija – u kojoj je bilo 420.000 vojnika, prešla je rijeku Njemen i bez objave rata upala u Rusiju. Ruska vojska imala je svega 240.000 ljudi, te je s toga njen glavni komandant Barklaj de Toli izbjegavao odlučan sukob i odstupao sve dublje u zemlju, računajući da će na taj način oslabiti Napoleonovu vojsku. Ova taktika izazvala je veliko nezadovoljstvo u ruskom društvu i njega je 29. avgusta zamijenio Kutuzov.

             Vojska, koja je sve dublje prodirala u Rusiju, smanjivala se zbog bolesti. Blizu Možajska, došlo je do Borodinske bitke 7. septembra. Gubici su na objema stranama bili veliki. Ruska vojska, koja se pokazala hrabrom i istrajnom – izgubila je 58.000 ljudi, pa je morala odstupiti. Napoleon Borodinsku bitku nije smatrao svojom pobjedom.

Napoleonova vojska (100.000 ljudi) ušla je u Moskvu koja je bila napuštena od garnizona i stanovništva. Tek što je Napoleon uspio da zauzme Moskvu, u njoj su izbili veliki požari koji su bili djelo rodoljuba koji su uništili veliki broj zgrada, zaliha stvari i životnih namirnica. Dobrovoljci iz svih društvenih slojeva stupali su u vojne redove. Napoleon je bio prinuđen da napusti Moskvu i da otpočne povlačenje iz Rusije 19. oktobra.

Njegovo povlačenje dovelo je do propasti ”velike armije”, a glad i mraz su dovršili njeno postojanje. U decembru 1812. godine ostaci vojske (20-25.000) prešlo je rijeku Njemen. Napoleonovoj imperiji nanesen je udar od kojeg se više nije mogao oporaviti.

Šesta koalicija (1813.)

            Poraz Napoleonove vojske u Rusiji podigao je duh svih porobljenih naroda. Španci su se energičnije počeli boriti za svoju nacionalnu nezavisnost. Nacionalno buđenje obuhvatilo je Njemačku i Italiju. U februaru 1813. godine u Kališu, Aleksandar I i pruski kralj obratili su se jednim proglasom njemačkom narodu kojim su ga pozivali da stupi u borbu za svoju nacionalnu nezavisnost i politički preporod. Pruska je objavila rat Francuskoj 16. marta. Obrazovana je nova, šesta koalicija u koju su ušle Engleska, Rusija, Austrija, Pruska, Švedska, Španija i Portugalija. Austrija tom savezu nije pristupila odmah, već tek 11. avgusta. Ona je željela potpun Napoleonov poraz, jer se bojala da bi mogla ojačati Pruska.

            Napoleon je odbio ponude za mirno rješenje koje mu je podnijela koalicija, tražeći od njega da se odrekne velikog dijela osvojenih zemalja. Iscrpljena beskrajnim ratovanjem, Francuska je čeznula za što skorijim zaključenjem mira. Napoleonu je pošlo za rukom da prikupi novu vojsku od 400.000 ljudi i otpočne borbu.

            Vojne operacije vođene su na teritoriji Njemačke u Saksoniji čiji je kralj (iz mržnje prema Pruskoj) ostao su savezu sa Francuskom. Koalicija je izvela veliku vojsku od 850.000 ljudi. Napoleon je uspio da odnese niz pobjeda – kod Lucena – 1. i 2. maja, Baucena – 20. i 21. maja, kod Drezdena – 27. Avgusta. Do odlučne bitke došlo je kod Lajpciga od 17. do 19. Oktobra 1813. U toj trodnevnoj bici, koja se nazvala ”bitkom naroda”, učestvovalo je oko 600.000 ljudi. Svezničke snage bile su skoro tri puta veće od Napoleonovih. Cijela saksonska vojska je prešla na stranu saveznika i okrenula se protiv Francuza. Ova bitka završila se Napoleonovim porazom i gubitkom 65.000 vojnika. Francuska vojska morala je da napusti Saksoniju i da se povuče.

             Velika carevina, koju je stvorio Napoleon, počela je da se ruši. Rajnski savez se raspao. Vestfalski kralj Žerom morao je pobjeći iz Kasela pred navalom ruske vojske. Napuljski kralj Mira spremao se da izda Napoleona i da priđe koaliciji ne bi li tako sačuvao prijesto. Španci su, uz pomoć Engleza, uspjeli potisnuti Francuze sa Pirinejskog poluostrva. Holandija i Italija su se spremale da zbace tuđu vlast. Početkom 1814. godine saveznička vojska prodrla je na teritoriju Francuske.

Pad Napoleonove carevine (1814.)

            Unutrašnje stanje Francuske nije bilo manje teško od njenog spoljašnjeg položaja. Trgovina i industrija preživjele su krizu. Seosko gazdinstvo stradalo je zbog nedostatka radnih ruku  izazvani neprestanim ratovima, državna renta pala je na berzi. Nezadovoljstvo zbog Napoleonove politike zahvatilo je sve šire slojeve stanovništva. Još u oktobru 1812. republikanski general Male učinio je neuspjeli pokušaj da zbaci carstvo širenjem lažne vijesti o Napoleonovoj smrti. Male i njegovi saučesnici bili su strijeljani.

            Tri masovna poziva u vojsku objavljena krajem 1813. dovela su do ojačanja stanovništva u svojim odlukama. Broj onih koji su izbjegavali vojnu službu rastao je iz dana u dan. Veliko nezadovoljstvo u narodnim masama  izazvalo je prekomjerno uvećanje poreza. Krupna buržoazija je izgubila vjeru u Napoleona. Među predstavnicima starog plemstva ponovo su se rodile nade za uspostavljanje monarhije Burbona.

            Kampanja 1814. godine pokazala se kao veoma kratkotrajna. Napoleonu je pošlo za rukom da onese pobjedu nad nizom sukoba sa vojskama koalicije, ali je Francuska bila iscrpljena i nije mogla odolijevati navali neprijatelja. Bordo se 12. marta predao engleskoj vojsci koja je ušla u južnu Francusku iz Španije. Dinastija Bonaparta bila je zbačena s vlasti 6. aprila i Napoleon se odrekao prijestolja, a potom otišao na ostrvo Elbu koje mu je dato na doživotno vlasništvo.

             Grof od Provanse, brat Luja XVI koji je živio u Engleskoj, proglašen je za kralja Francuske pod imenom – Luj XVIII. Tako je palo Napoleonovo carstvo i izvršena restauracija Burbona.

Sto dana. Bitka kod Vaterloa (1815.)

            Nezadovoljstvo prema Burbonima dalo je Napoleonu mogućnosti da se ponovo domogne vlasti. On se 1. marta 1815. iskrcao u Francuskoj sa odredom od hiljadu vojnika i sa šest topova krenuo na Pariz. Vojska koju je Luj XVIII poslao protiv Napoleona, pridružila se njegovim trupama. Bez ijednog ispaljenog metka, Napoleon dolazi u Pariz 20. marta. Napoleonov povratak na vlast opet je podigao protiv Francuske one evropske države koje su se plašile da će se sa uspostavljanjem carstva obnoviti borba za hegemoniju u Evropi.

            Rat je ponovo otpočeo. Koalicija je krenula protiv Francuske šest armija u kojima je ukupno bilo 700.000 vojnika; Napoleon je imao na raspolaganju samo 260.000 ljudi. Ratne operacije vođene su na Belgijskoj teritoriji. U bici kod Vaterloa, 18. juna 1815. godine – Napoleonovu vojsku je potukla englesko-pruska vojska kojom su komandovali engleski feldmaršal vojvoda Velington i pruski feldmaršal Bliher. Poraz kod Vaterloa zadao je Napoleonu težak udarac od koga se nikada nije uspio oporaviti, te se 22. juna ponovo odrekao prijestolja.

Posljednje godine života i smrt (1821.)

            Privremena vlada, na čijem čelu je bio Fuše – regent koji je u svoje vrijeme izdao revoluciju, pa Napoleona, pa Burbone – ponovo se spremao da opet izda Napoleona. Predao je Pariz bez borbe neprijateljskoj vojsci, 6. jula. Luj XVIII vratio se 8. jula na prijestolje. Napoleon se predao Englezima, a oni su ga protjerali na ostrvo sv. Jelena koje se nalazi na južnom dijelu Atlanskog okeana. Napoleon je umro 5. maja 1821. godine.

Osnovnu ulogu u atentatu odigrala je tajna srpska teroristička organizacija “Crna ruka” koja je službeno osnovna 10.6.1910.godine

Sarajevski atentat je posluzio kao povod za Prvi Svjetski rat. Naime, Gavrilo Princip, kao član  tajne organizacije ”Mlada Bosna” koja je imala za cilj putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaciti austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu – Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28.6.1914.god

Franc Ferdinand je prihvatio poziv tadašnjeg guvernera Bosne, generala Oskara Potjoreka, da izvrši inspekciju trupa, prisustvuje vojnim manevrima u okolini Sarajeva, pogleda svojevremeno prvi tramvaj u Europi i zvanicno posjeti Zemaljski muzej. Osim toga, posjeta se poklapa sa 14-tom godišnjicom njegovog braka sa Sofijom. Pošto prijestolonasljednica Sofija nije bila kraljevske krvi, njoj nije bilo dozvoljeno da se vozi istim kolima zajedno sa kraljevskim suprugom u Beču, dok se u Sarajevu takvi tabui i protokoli nisu primjenjivali. Tokom posjete, Sofija bi bila u mogućnosti da se vozi u istim kolima zajedno sa mužem, što je bio vrlo promišljen i ljubazan Francov dar njoj za godišnjicu braka.

Pošto se tokom ranijih posjeta visoko rangiranih austrougarskih zvaničnika nikada ništa nije desilo u Sarajevu, obezbjedjenje nije bilo posebno alarmirano niti previše strogo. A tokom putovanja ka Sarajevu, Franc Ferdinand je primljen vrlo toplo od napaćenih Bosanaca, pa zbog toga Sarajevo nije smatrano ”neprijateljskom teritorijom”.

Oko 10:00 u jutro 28.6, nadvojvodina svita je napustila vojni kamp Filipović, gdje je ranije izvršena inspekcija trupa. Svita se sastojala od šest automobila, koji su se kretali prema Sarajevskoj vijećnici i recepciji koju je organizovao Sarajevski gradonačelnik Fehim Čurčić. Izabrana ruta je bila široka, moderna avenija (današnja Obala) koja je pratila sjevernu obalu rijeke miljacke. U prvom automobilu su bili gradonačelnik Čurčić, šef  policije Gerde. U drugom vozilu sa zastavicama se vozio prijestolonasljednik i prijestolonasljednica sa generalom Potorekom, dok je vozač bio vlasnik vozila, grof Harač. Treća i ostala vozila su bila mješavina Sofijinih dama, Francovih časnika i bosanskih zvaničnika.

Kada se Franc Ferdinand u vozilu približio Čabrinoviću, on je bacio bombu na vozilo, nemajući ni malo poštovanja prema životima ostalih Sarajlija. Da li je vozač ili Ferdinand prvi vidio bombu, nije jasno. No zna se da je vozač nagazio na gas i time spasio, barem na kratko , prijestolonasljednik zivot, a Franc je rukom odbio Sofiji namijenjenu bombu. Bomba je odletjela od njegove ruke, odskočila od sklopljenog krova vozila, i otkotrljala se na ulicu. Tu je i eksplodirala, ranivši ozbiljnije nekoliko desetina Sarajlija, oštetivši treće vozilo u koloni i lakše povrijedivši par osoba iz svite. Kolona se zaustavila da bi se utvrdilo ko je povrijedjen.

Nakon neuspjelog pokušaja, Čabrinović je progutao cijanid koji mu je dao Apis – bez dejstva i bacio se u miljacku. To je samo olakšalo razjarenim Sarajlima i policiji njegovo hapšenje.
Zašto i kako policija dr. Gerda nije uspjela tada da uhvati ostale atentatore, ostalo je nerazjašnjeno . Franc Ferdinand je nastavio put ka Vijećnici i svojoj sudbini.

Atentator Gavrilo Princip je napustio Obalu i zaputio se niz Ulic Franje Josipa. U radnji Morisa Šilera je kupio sendvič i susreo se sa poznanikom, malo proćaskao i zatim se vratio nazad. I on je kao o ostali atentatori niz ulicu, čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, jer niko nije bio obaviješten o promjeni plana, nastavljena je posjeta Sarajevu i Zemaljskom Muzeju. Prema prvobitnom planu, krenulo se ulicom Franje Josifa, mjesto Obalom. General Poroćek je uvidio grešku i naredio da se kola zaustave. Tako se vozilo, koje je vozilo nadvojvodu zaustavilo tačno ispred radnje Morisa Šilera – svega par metara ispred Principa!

Čim se automobilom našao ispred Gavrila Principa on je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu a drugim, vojvotkinju Sofiju. On, kao i ostali atentatori
uhvaćen je od strane Sarajlija.

Dok je kolona hitala prema Guvernerovoj palati u Sarajevu, krv je procurila iz Francovih usta. Sofija, koja je to vidjela, u šoku je povikala: ‘Šta je s tobom?’ nesvjesna vlastite rane u abdomen i intezivnog unutrašnjeg krvarenja. Na to je Franc došao svijesti: ”Šofer”, Šofer !
Nemoj mi umrijeti, radi naše djece! Prijestolonasljednica Sofija je preminula prije nego što je automobil stigao na odredište. Prijestolonasljednik je ubrzo preminuo za njom isti dan.

Osnovnu ulogu u atentatu će odigrati tajna srpska teroristička organizacija Crna ruka koja je službeno osnovna 10.6.1910.godine iako su njeni članovi već ranije bili uključeni u terorističke napade i politička ubistva.

U samom atentatu je sudjelovalo sedam osoba, rasporedjeno po maršuti od polja gdje su se održavale vježbe do Gradske vijećnice. Gavrilo Princip, kao i ostali atentatori uhvaceni su i sudjeno im je u Solunskom procesu 1917.godine.

Yin i Yang /Besmrtnost bića sa svetih planina !

Polazno stanovište svih taoističkih vjerskih pokreta jeste da je Tao početak i izvor svih stvari.Vrhunski Tao u svom manifestovanom obliku,stalan i nepromjenjiv,smatra se prvim u nizu stvaralačkih pokretača.Po jednoj tipičnoj formuli,ovaj manifestovani Tao u stanju iskonskog haosa stvara dah sto dalje kretanjem stvara aktivni princip yang a mirovanjem neaktivni yin.

Iz interakcije ova dva osnovna načela nastaje pojavni svijet koji je razliku od Taoa relativan i promjenjiv.

Preko Yina i Yanga Tao neprestano stvara nove pojavne oblike ali nije sa njima identičan.Yin i Yang djeluju preko pet glavnih elemenata : drvo vatra zemlja metal i voda,koji stupaju u međusobne odnose i stvaraju neprestano promjenjivi svijet stvari.

 

 

 

Dijeljenjem na yin i yang nastaju raspadanje i smrt .Interakcija yina i yanga kroz pet stvari elemenata,najbolje se vidi u smjeni godišnjih doba.

Načelo yin neaktivnost (takođe i hladnoća,vlaznost,uspavanost i mrak),dominira tokom zimskih mjeseci dok načelo yang polahko dolazi do izrazaja,sve dok dakle bujanje vegetacije i stalna toplota ljeta ne oznace njegovu potpunu pobjedu nad yinom.Dostigavši svoj neki vrhunac yang ponovo polahko prepušta mjesto yinu i tako sve u kontinuiranim ciklusima.

U manifestovanom svijetu Teo se nalazi u stanju savršene kreativne harmonije dok je u manifestovanom svijetu ravnoteza narušena.u mikrokosmosu ljudskog tijela djeluju sile koje pokušavaju da dovedu čovjeka u iskušenje,spriječe njegovo stupanje sa Taoom i smanju mu vitalnost.Međutim smijer kretanja od zivota ka smrti tj.od yanga ka yinu moze se preokrenuti u kretanje od yina ka yangu tjod smrti ka zivotu što znaci da čovjek moze ostvariti stanje vječnog posjedovanja ovih mogućnosti koje karakterišu novorođeno dijete.

Besmrtnost svaćena ne kao očuvanje ovozemaljskog tijela,nego kao stanje novog,transedentnog bića zvanog chen-jen (sto zapravo znači “istinski čovjek”),a predstavlja vazan cilj za mnoge ljude.

Textovi koji predhode najranijim organizovanim taoističkim pokretima drugog stoljeća nove ere svjedpče o vjerovanju u postojanje besmrtnih bića,često prikazivanih u obliku ptica sposobnih da prelete ogromne razdaljine a koje zive na svetim planinama ili ostrvima hiljadama godina ne stareći i hrane se rosom ili čarobnim voćem.

Zašto je Tesla odbio Nobelovu nagradu ?

Nikola Tesla je jedan od najznačajniji pronalazača koji je zauvijek izmjenio tok, kojim se čovječanstvo kretalo.

1.Nakon što je diplomirao Tesla je radio za Edisonu kompaniju u Parizu, ali je otputovao u SAD 1884.god nadao se da će raditi za Edisona lično. Tesla je brzo dobio poso inžinjera, zahvaljujuci tome što je čarobnjaka impresionirao svojom genijalnošću i sposobnosti.

2.Nakon što je se razišao sa Edisonom, htio je sam osnovati kompaniju, ali zbog nedostatka novca, Tesla je jedno vrijeme kopao kanale za dnevnicu od 2$ kako bi skrpio kraj s krajem.

3.Tokom američko-španskog rata 1898.god jedan od Teslinih izuma bio je brodić na daljinsko upravljanje kojim se upravljalo putem radio signala. Kada je Tesla podnio zahtjev za patent, Američki patentni zavod odbio je da vjeruje da bi takav uredjaj mogao da  radi i poslao svog agenta u Teslinu labatoriju, kako bi demonstrirao svoju ideju.

4.1915.god je trebalo da dobije Nobelovu nagradu za fiziku, nagradu je trebao da dijeli sa Thomasom Edisonom, ali zbog animoziteta koji su imali jedan prema drugom obojica su odbili pomenutu nagradu.

5.Američki hard rock band Tesla, nazvan je upravo po Nikoli Tesli kao znak zahvalnosti naučniku što je izmislio struju, bez koje ne bi postojala električna gitara.

6.Imao je više od 700 zaštićeni patenata.

7. 8 Amerčkih država proglasile su Teslin dan rodjena, kao svoj državni praznik.

8.Nije podnosio bisere, toliko da nije razgovarao sa ženama koje ih nose. Nikada nije objasnio zašto ih je toliko mrzio i imao animozitet prema tome.

9.Nakon njegove smrti sve njegove dokumente zaplijenila je američka vlada.

10. Bio je veliki ljubitelj golubova, osim što ih je hranio u parku donosio ih je i u svoju sobu.

11.Tesla je bio zagovornik vegeterijanstva kao etički, ekološki i ekonomski i zdravstveno opravdanog načina ishrane.

12.Rodio se tokom oluje, a majka ga je nazvala ”dijete svjetlosti”, za šta se ispostavilo da je kasnije bila u pravu.

"Šarena čarolija" u čašama-sastojci i priprema !!

Recept za sve ljubitelje slatke hrane,i one koji uzivaju u njoj a spremni su vrlo brzo napraviti nešto za svoju obitelj danima kada su svi na okupu gdje je prilika upravo da svi kušaju slatki kolač nane ili majke.

Pogledajte u nastavku pripremu i sastojke ovog fantastičnog kolača/pudinga.

SASTOJCI :

-500 grama višanja

-2 kesice pudinga od vanilije

-500 ml vode

-500 ml mlijeka

-8 kašika šećera

-2 kesice šlag pjene

-mljeveni keks

-nekoliko višanja za dekoraciju

PRIPREMA:

1.U šerpu nasuti 500 ml vode i dodati 4 kasike secera te staviti na vatru da provri pa dodati i višnje.

2.višnje kratko prokuhati tek da malo omekšaju te ih pazljivo izvadte iz vode i ostavite da se hlade,kada se ohlade izmiksati ih u blenderu u kašu.

3.jednu kesicu praška za puding izmutiti sa malo hladne vode a vodu u kojoj su se kuhale visnje vratiti na vatru i ostaviti da provri.

4.kada voda provri izliti u nju umucen prasak za puding i kuhati dok ne postane gusto,skinuti sa vatre dodati izmiksane višnje i mikserom dobro umutiti.

5.od 500 ml mlijeka odvojiti 100 mililitara a onih 400 ml nasuti u šerpu i staviti na vatru da provri,jednu kesicu praska za puding dobro umutiti sa 100 ml mlijeka i 4 kasike secera.

6.kada mlijeko provri polahko u njega sipati umućen prsak za puding i kuhati dok puding ne postane gust.

7.dvije kesice slag pjene umutiti u cvrst šlag i to prema upustvu sa kesice,pripremljen slag dobro izmiksati sa predhodno pripremljenim pudingom od vanilije

8.staklene case zeljene velicine i oblika nakvasiti hladnom vodom izliti vodu te sipati jedan sloj debljine oko jedan cm crvene kreme zatim nsuti isto toliko zute kreme i postupak ponavljati dok se case ne napune.

9.odozgo posuti mljevenim keksom i dekorisati pozelji visnjama.

Postupak je vrlo lagan za shvatiti te primijeniti.

Uzivajte u svom toplom domu uz svoju obitelj sa ovim slatkim receptom pod nazivom “sarena čarolija”.

Uzivajte u ukusu,prijatno vam bilo.

Jevrejska zajednica u SHS !

Još u dalekoj prošlosti osnovni oblik organiziranja jevrejskih (židovskih) zajednica bile su židovske općine, vjerske organizacije u kojima su se Židovi okupljali radi molitve i vjerskog obrazovanja. Prostori njihova okupljanja kasnije su se razvili u sinagoge.

Zidovske općine su nastajale svugdje gdje se naselio veći broj Židova, pa je takvo organiziranje bilo karakteristično i za židovske skupine doseljene u prošlosti i u pojedina južnoslavenska područja. Kao i drugdje, i u jugoslavenskoj državi u židovskim općinama s vremenom su se razvile i nove institucije svjetovne prirode (škole,bolnice, kulturne organizacije). Ipak, sinagoge su ostale glavna mjesta okupljanja Židova i onda kada su djelovale i njihove svjetovne ustanove .U mnogim europskim državama, kao i u zemljama koje su se 1918. okupile u jugoslavenskoj državi,došlo je do podjele Židova na reformiste (ili neologe) i starovjerce (ili ortodokse). Takva se podjela Židova zadržala i u novostvorenoj Kraljevini SHS.

U svakom mjestu mogla je postojati samo jedna židovska općina, ali je unutar općine bilo dopušteno organiziranje posebnih vjerskih službi za neologe i ortodokse.Organiziranje židovskih općina u Kraljevini SHS ovisilo je o zakonskim propisima nove države. Na osnivačkom kongresu, održanom u Osijeku početkom jula 1919., židovske općine u novoj državi ujedinile su se u Savez jevrejskih vjeroispovjednih općina u Kraljevini SHS. No, nekoliko ortodoksnih općina osnovalo je svoje posebno Udruženje. Sjedište Saveza bilo je u Beogradu. Na čelu mu je bio glavni odbor kojemu je predsjedavao dr. Hugo Špicer. Izradena su i pravila djelovanja Saveza, koja je odobrilo Ministarstvo vjera u augustu 1921.

Izvor:telegraf.rs

Prema tekstu pravila, Savez, kao središnji organ i predstavnik židovskih općina u državi, imao je zadaću brinuti se o pojedinim općinama, posredovati izmedu njih i državnih vlasti te davati mišljenja o zakonskim nacrtima i naredbama koji se odnose na židovske općine. Odobrenjem pravila Saveza stvoreni su uslovi za normalno funkcioniranje organizacije. Na osnovi odobrenih pravila organiziran je prvi redovni kongres Saveza. Održan je u Zagrebu 22. i 23.novembra 1921. Prisustvovalo mu je oko sto delegata, a u zaključcima se naglašava da Savez nije politička organizacija te i da u njegovim redovima ima mjesta i za neologe i za ortodokse.

No,ortodoksne općine mu se nisu priključile.Program rada Saveza sadržavao je prvenstveno kultume i prosvjetne zadatke.Položaj židovskih općina, koje su djelovale u pojedinim zemljama prije stvaranja novog državnog okvira, bio je različit. Zato se nametnula potreba da se on regulira jedinstvenim zakonom. Na njegovoj izradi radilo se vrlo dugo, pa je zakon o vjerskoj zajednici Zidova u Kraljevini SHS objavljen tek u decembru 1929. Savez je tada obuhvaćao 99 židovskih općina koje su svoje dotadašnje statute morale uskladiti s novim zakonom. Inače, tim je zakonom Židovima zajamčena puna sloboda ispovijedanja vjere i njihovo organiziranje po vjeroispovjednim općinama, koje imaju zadatak brinuti se o vjerskim i kulturnim potrebama svojih članova. Zakon je sadržavao i odredbu o podjeli židovske zajednice u dvije formacije: Savez neortodoksnih i Udruženje ortodoksnih općina. Unatoč nastojanja Saveza da takva odredba ne ude u Zakon, ona je ipak uvršena, pa je tako došlo do sankcioniranja podjele koja se održala sve do sloma Kraljevine Jugoslavije.Važno mjesto u organiziranju Židova imale su i židovske škole. Prva takva škola na južnoslavenskim prostorima bila je i osnovana u Zagrebu još 1841. (kontinuirano je radila sve do 1941.).

Ubrzo poslije osnivale su se židovske škole i u drugim mjestima. Osim vjerskih, u školi su se poučavali i opći predmeti. Medutim, nakon osnivanja jugoslavenske države,židovska djeca su sve više pohadala državne osnovne i srednje škole.

Odvojeno su imala samo vjeronauk. Tada je i većina židovskih škola sužila svoju djelatnost na vjeronauk, koji su u većirn zajednicama poučavali specijalizirani nastavnici,a u manjima lokalni rabini. Neke su židovske škole održale svoju djelatnost sve do izbijanja drugog svjetskog rata. Negdje je to bilo zbog jakog uticaja ortodoksnog židovstva (npr. u Vojvodini), a negdje i zbog izuzetne kvalitete nastave i nastavnog osoblja (npr. u Zagrebu i Osijeku). Od 1928. Do 1941. u Sarajevu je djelovao Srednji teološki zavod(popularno nazvan Rabinski seminar). Program zavoda trajao je najprije četiri, a poslije pet godina.

Polaznici su se osposobljavali za predmolitelje, zamjenike rabina i druge srednje vjerske službe u sinagogama i općinama. Završeni polaznici mogli su nastaviti školovanje na višim rabinskim školama u inozemstvu. Od početka dvadesetih godina do pred drugi svjetski rat u Sarajevu je uspješno djelovala i privatna škola za učenje hebrejskog jezika zvana Safa berura.Početkom 1941. u Kraljevini je Jugoslaviji bilo oko 75.000 Židova (od toga oko 4.000 izbjeglica iz raznih europskih zemalja,koje je zahvatio rat).Židovi su bili najčešće koncentrirani u većim gradovima.

Tako je npr. postotak Židova (od ukupnog broja stanovništva grada) bio u Beogradu 4,2%, u Zagrebu 5,8%, u Sarajevu i Bitoli 9,7%, u Novom Sadu 6,4%, u Subotici 5,4%.

Zanimljiva anegdota o neponovljivom Safetu !

Priča o čovjeku koji je punih 50 godina svojom interpretacijom i profesionalnim odnosom prema publici rušio sve moguće barijere svrtavši se tada u vrh estradne scene.

Dokazao je da izvorna pjesma svojom ljepotom,nema prolaznost te da će trahati onoliko dugo koliko će biti onih koji će je htjeti znati prenijeti.

Safet Isović !

Pjesmom je otvarao sva vrata i ulazio u srca svih generacija,i onih starijih i mlađih.Nesumnjivo je da je posjedovao izuzetnu karizmu ali i osjećaj za pjesmu.

Bileća,1936.godina,gdje su ljudi prije prvog svjetskog rata prezivljavali zahvaljujući poljoprivredi i stočarstvu.

U to vrijeme jedna od imućnih porodica,bila je porodica Ahmeda Isovića,koji će u oktobru 1936.godine dobiti sine o kojem će se 20 godina kasnije pričati u svim dijelovima tadašnje Jugoslavije.

Izuzetno je volio strica Hasana koji je bio ključna osoba za početak njegove muzičke karijere.

Vlatko Filipovic,redatelj : “Amidza je trazio od njega to,jer je znao da Safet ima osjećaj”.

Za to Safetovo umijeće vrlo brzo se saznalo u tom hercegovačkom gradiću.Odlazak u obliznju brijačnicu predstavljao je nesvakidašanj događaj.Safeta su znali popeti na stol i započinjala je zabava.Pjesme poput “crne oci dobro vide di u mraku dvoje sjede” između ostalog bile su dio stalnog repertoara petogodišnjaka.

Te sretne dječačke dane ubrzo će zamijeniti zvuci sirena,glad neimastina te borba za goli zivot.

Godine 1941 porodica Isović napušta Bileću i odlazi u Banja Luku u kojoj će ostati do kraja Drugog svjetskog rata.Jedan događaj koji će Safet kasnije bezbroj puta prepričavati desio se upravo u Banjaluci.

U gradu je bio ringišpil a Safet je često znao otići na to mjesto i gledati drugu djecu kako uzivaju vozeći se na njemu.Sve je to posmatrao dok se vlasnik jednog trenutka nije obratio i pozvao ga na ringišpil.

Začuli su se zvuci sirena i ubrzo je počelo bombardovanje Banja Luke od strane savezničkih trupa.

Jedina osoba koja je cijelo vrijeme provela na otvorenom prostoru bio je Safet.Imao je veliku sreću da je ostao nepovrijeđen.

Po završetku rata porodica Isović se vraća u Bileću,a Safetu je bilo zao napustiti grad koji je za relativno kratko vrijeme zavolio.

Tokom povratka u Bileću spojit će se sa ljudima sa kojima će imati neraskidive odnose u toku svog kasnijeg zivota.

Kako su Bošnjaci (muslimani) tražili vjersku autonomiju u najteža vremena ?

U doba postojanja Otomanskog Carstva svi su muslimani unutar goleme države sačinjavali jednu vjersku zajednicu. Medutim, kako su se pojedine zemlje oslobadale od turske vlasti, na njihovu području su se formirale posebne vjerske zajednice. Tako su nastale islamske vjerske zajednice u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. U Srbiji islam je bio priznata vjera, ali nije uživao ravnopravan položaj s pravoslavnom crkvom. Slično je bilo i u Cmoj Gori, u kojoj su muslimani sačinjavali posebnu vjersku zajednicu, ali se pravoslavna vjera smatrala državnom.

U Bosni i Hercegovini poslije austrougarske okupacije država se počela miješati u vjerske poslove muslimana, pa je tako državna vlast postavljala njihove vrhovne vjerske starješine i preko njih se upletala u vjersko vodenje muslimana. Muslimani su bili nezadovoljni tom politikom i tražili su da im se prizna vjersko-prosvjetna autonomija. Nakon duge borbe tu su autonomiju 1909. i izborili. Od tada su muslimani svoje vjerske predstavnike birali sami (posredno ili neposredno). Vrhovnu upravu vjerskih poslova vodio je ulema-medžlis, tj. vjersko starješinstvo na čelu s reis-ul-ulemom kojega je na prijedlog posebne vjerske kurije imenovao vladar. 0vlaštenje za vjersko djelovanje dobivao je iz Carigrada od šeih-ul-islama.

Nakon nastanka Kraljevine SHS djelovanje Islamske vjerske zajednice neko je vrijeme ostalo onakvo kako je bilo u pojedinim dijelovima države u trenutku ujedinjenja. Da bi se otklonile teškoće koje su nastajale zbog neujednačenosti njihova položaja i organizacije, donesena je najprije Uredba o upravi vakufa (12. septembra 1919.), a zatim i Zakon o upravi vakufa (28. februara 1922.). Na osnovi tih pravnih akata uspostavljena je jedinstvena islamska vjerska organizacija na području Srbije i Crne Gore,kojom je upravljao vrhovni muftija u Beogradu pod nadzorom ministarstva vjera. Muslimani pak Bosne i Hercegovine i oni koji su živjeli u Hrvatskoj i Sloveniji sačinjavali su drugu zajednicu pod vrhovnom upravom reis-ul-uleme u Sarajevu. Ta je podjela trajala sve do 31. januara 1930., kada je novim zakonom uspostavljena jedinstvena, samostalna Islamska vjerska zajednica za cijelu državu. Tada su dvije odvojene islamske vjerske organizacije povezane u jednu. Na čelu joj je bio reis-ul-ulema sa sjedištem u Beogradu.

Vjerske starješine muslimani su birali sami, a Islamska vjerska zajednica dobivala je financijska sredstva od države pod čijim nadzorom je i stajala. Godine 1936. sjeidšte reis-ul-uleme iz Beograda premješteno je u Sarajevo. Organizacija Islamske vjerske zajednice bila je prilično složena. Nadležnosti njenih organa nisu bile strogo odvojene, a dijelile su se u tri vrste: uredbodavni, vjersko-upravni i imovinskopravni upravni organi. Najviši organ bio je Vrhovni vakufski sabor koji se sastojao od predstavnika koje su birali pojedini vakufski sabori kao niži organi. Taj je organ bio nadležan da bira reis-ul-ulemu i da donosi ustav Islamske vjerske zajednice.Islam smatra bogoslužje glavnim vidom vjerskog života. Bogoslužje se obavlja ili pojedinačno ili zajednički u džamijama i tekijama. Zato je na područjima Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije) s muslimanskim stanovništvom bilo i mnogo džamija. Neke su od njih stare i monumentalne građevine, pa su bile stavljene pod zaštitu države kao spomenici kulture.

Tekije su pak ustanove koje služe za obavljanje naročitih molitava i obreda pojedinih derviških redova. Islam je bio posebno važna sastavnica života stanovništva Bosne i Hercegovine, naročito seoskog. Ipak, konfesionalna pripadnost islamu bosanskohercegovačkog žiteljstva u jugoslavenskoj državi još nije bila bitan činitelj njihova nacionalnog diferenciranja.

U razdoblju izmedu dva svjetska rata ona je bila samo temelj političkog okupljanja i izvorište političkog programa glavne muslimanske političke stranke. Odatle i tijesna povezanost vrhova Islamske vjerske zajednice s političkom strankom bosanskohercegovačkih muslimana.

Ofanziva Crvene armije i kapitulacija Njemačke!

Crvena armija je preuzela inicijativu, kada je započela u augustu 1943. godine divovsku ofanzivu i postigla uspjehe. Oslobođeni su Ukrajna, Krim. Razbijena je Njemačka opsada Lenjigrada, Nijemci su protjerani sve do granice sa Poljskom. Dana 23. juna 1944. godine započeo je posljednji napad koji je pregazio njemačke postrojbe u Finskoj, u augustu 1944. Crvena armija se našla na Visli pred vratima Njemačke. Rumunija je 25. augusta objavila rat svojim bivšim saveznicima, isto to je učinila Bugarska 8. septembra 1944. godine. Mađarska također je prešla na stranu Saveznika te je oslobođena u februaru 1945. godine. Na Balkanu Nijemci su bili prisiljeni da napuste Atenu 3. oktobra, a zatim Beograd, koji je oslobođen nako borbi od 15. do 21. juna 1944. godine. U baltičkim zemljama, Crvena armija je okupirala Estoniju i Litvu, dok je Finska potpisala mirovni sporazim sa SSSR -om 4. septembra 1944. godine. Sovjetske snage su ušle u Poljsku.  Nakon što je osvojen Beč 13. aprila 1945. godine, pokrenut je posljendji napad prema Njemačkoj. Crvena armija je krenula ofanzivu na liniji Odra – Nisa cijaljući izravno na Berlin. Berlin je pružao otpor od 19. aprila do 2. maja 1945. godine kada je kapitulirala Njemačka. Prije toga 30. aprila Hitler je izvršio samoubojstvo u svom bunkeru. Za svog nasljednika je imenovao admirala Karla Dontiza. Dana 7. maja Njemčka se konačno na svim bojištima predala.

  1. Operacija Anvil i uloga francuskog pokreta otpora

Iskrcavanje Saveznika u južnoj Francuskoj, odnosno operacija Dragoon (prvotno znana kao Anvil – eng. nakovanj), danas se općenito smatra jednom od najorganiziranijih i najuspješnijih savezničkih vojnih akcija. Započeta je 15. augusta 1944. godine, kao što je i ranije dogovreno da počne nakon operacije Overload. Njezini vojni rezultati doista su fascinantni: u manje od mjesec dana, savezničke snage oslobodile su 800 kilometara dug pojas od sredozemne obale prema unutrašnjosti Francuske. . Vodila se žestoka borba oko gradova Kanesa i Hienesa, te su Nijemci bili prisiljeni da se povuku sve do granice. Pritom su oslobođeni drugi i treći po veličini francuski gradovi Lyon i Marseille te najveća vojnopomorska baza na Sredozemnom moru – Toulon.

  • Operacija kompas.

Operacija “Kompas” bila je prva velika saveznička vojna operacija u okviru Zapadnopustinjske kampanje za vrijeme 2. svjetskog rata. Britanske i druge savezničke snage napale su italijanske snage u zapadnom Egiptu i istočnoj Libiji u operaciji koja je trajala od decembra 1940. do februara 1941. godine. Operacija je doživjela potpuni uspjeh iz savezničke perspektive. General-pukovnik Richard O’Connor je s 30.000 vojnika napredovao iz unutrašnjosti Egipta ka centralnoj Libiji. Italijani su izgubili stotine tenkova i preko hiljadu artiljerijskih oruđa, odnosno aviona.

Nakon što je Italija 10. juna 1940. objavila rat Velikoj Britaniji i Francuskoj, u narednih nekoliko mjeseci bilo je napada i okršaja između italijanskih snaga u Libiji i britanskih i savezničkih snaga u Egiptu.

Dana 12. juna 1940. godine, Britanci su napali libijski grad Tobruk koji se nalazio pod italijanskom okupacijom. Britanske pomorske snage uključujući i krstarice HMS Liverpool i HMS Gloucester bombardovali su Tobruk i razmenjivali vatru sa italijanskim oklopnim kruzerom San Giorgio.

U zadnjoj sedmici juna 1940. godine, piloti Aeronautica della Libija 2° Stormo su tvrdili da su oborili šest Blenheim bombardera RAF-a pri tome izgubivši jedan CR.42.[14] Međutim, Britanci su prijavili gubitak dva Blenheims bombardera u blizini Tobruka.[15] 23. jula 1940. godine, RAF je izgubio još tri Blenheimsa.[15]

  • Operacija Overlord.

Još od 1942. godine saveznici su počeli sa pripremama za invazij na Hitlera. Odlučeno je da će se izvesti operacija Overlord a za zapovjednika je imenovan američki general Ajzenhauer. On je za operaciju priremio preko milijun vojnika. Vršene su duge pripreme, a saveznici su uveli i inovacije upotrijebivši novo oružje poput tenka DD. Saveznički plan je bio da Nijemci ne znaju gdje će se izvršiti napad, te su bombardovali cijelu Francusku. Palo je preko 195 000 tona bombe. Dio bombardera gađao je plažu kako bi stvorili zakloni za savezničku vojsku. Noć uoči dan D, sletilo je preko 20 000 padobranaca američkih i britanskih.

Sam desant za koji je angažovano više od 5000 brodova i 10 000 aviona, izvršen je 6. juna 1944.godine na obali Kaladosa. U prvom talasu iskrcalo se pet divizija. Njih su podržale tri vazdušnodesantne divizije.Njemci su iznenađeni budući da su očekivali iskrcavanje kod Pa-de Kalea. Zbog velikih gubitaka Omaha je postala najkrvavija plaža u operaciji Overold. Na plaži Utah Nijemci su pružali slab otpor, te su izgubili položaje. Na plaži Juno djelovala je treća kanadska divizija, koja je imala velike gubitke zbog mina i artiljerije koje je isplljivala Njemačka, ali do kraja večeri uspjeli su se iskrcati. Broj žrtava bio je veliki. Do ponoći 6. juna 1944. saveznici su uspjeli odbiti sve protunapade i uspostaviti kontrolu nad plažom i tako omogućiti iskrcavanje vojske i pobjedu u bici koja će se nastaviti do kraja augusta 1944. godine.

Nastavak bitke:Jedini protunapad Nijemci su pokušali izvesti početkom augusta u smijeru Avranchesa, ali bezuspješno. Dana 15, augusta postrojbe Čarlsa De Gaullea iskrcale su se u Provansi, i počeli su osvajati južnu Francusku. De Gaulleovi vojnici su ušli u Pariz 18. augusta, a dočekali su ih partizani koji su istjerali Nijemce. Brisel je oslobođen 3. septembra, a 4. septembra Antverpen, sredinom septembra gotovo cijela Francuska i Belgija bile su oslobođene od nacista.

  • Kapitulacija Njemačke.

Hitler je se našao sam, pred propašću. Naredio je 20. marta 1945. godine da se uništi sve iza sebe što bi moglo poslužiti neprijateljima. Na svim frontovima već je bio poražen. Njemački gradovi su bili bombarodvani, nanijete im je velika šteta. Angloameričke snage su prešle rijeku Rajnu kod Remagena 7. marta 1945. godine i ušle su u središnju Njemačku. Crvena armija je krenula ofanzivu na liniji Odra – Nisa cijaljući izravno na Berlin. Berlin je pružao otpor od 19. aprila do 2. maja 1945. godine kada je kapitulirala Njemačka. Prije toga 30. aprila Hitler je izvršio samoubojstvo u svom bunkeru. Za svog nasljednika je imenovao admirala Karla Dontiza. Dana 7. maja Njemčka se konačno na svim bojištima predala.

  • Poraz Japana.

Iako je rat završen u Europi, kapitulacijom Njemačke 2. maja 1945. godine, nastavljen je na Pacifiku i Aziji. Japanci su angažovali i kamikaze (pilote samoubice) sa ciljem da unište neprijateljske brodove. Sile zarčnog i pomorskog sukoba Amerikanaca i Japanaca u potpunosti su se usmjerile prema japanskom otčju. Veliki bombarderi B 29 poletjeli su sa Marijanskog otočja i nanijeli su veliku štetu neprijateljima. Tokio je 9. marta pretrpio velike štete. Prvog aprila izvršen je napada na Okinavu i nakon njenog pada bilo je pitanje vremena kada će Japan kapitulirati. Nakon konferencije u Potsdamu u dogovoru sa Čerčilom, Staljinom, novi predsjednik SAD Hari Truman odlučio je ubrzati slom japanskog otpora. Napadom atomskih bombi. Koje su bačene 6. augusta 1945. godine na Hirošimu, a 9. augusta na Nagasaki. Istog dana u rat je ušao i SSSR protiv Japana, napao ga je u Mandžuriji i Koreji. Dana 15. augusta Hirohito je objavio prihvaćanje kapitulacije. Mirovni sporazum je potpisan 2. septembra 1945. godine u Tokijskom zaljevu na admiralskom brodu flote SAD oklopnjače Misouri. Time je II svjetski rat završen. Poginulo je 50 milijuna ljudi.