Za vrijeme njene vladavine došlo je do slabljenja centralne vlasti u srednjovjekovnoj Bosni-bosanska kraljica Jelena !

Nakon smrti kralja Dabiše 8. septembra 1395. godine, naslijedila ga je njegova udovica Jelena. Kraljica Jelena (1395-98.), udovica Dabišina, mogla je doći na vlast samo po odluci vlastele, nikakav red naslijeđa nije joj mogao davati pravo na to. Za vrijeme njene vladavine došlo je do slabljenja centralne vlasti u srednjovjekovnoj Bosni. Jelenina vladavina je ostavila dovoljno prostora za samostalno djelovanje ojačale i samosvjesne vlastele. Uporedo sa slabljenjem centralne vlasti došlo je do jačanja moći velikaša koji su nastojali da steknu što veću samostalnost. Najmoćnije velikaške porodice bile su: Hrvatinići, Pavlovići- Radenovići, Hranići – Kosače.
Najbolji dokaz slabljenja središnje vlasti, a jačanja velikaša jeste činjenica da su se na bosanskom prijestolju za trideset godina promijenila četiri vladara, te da je krupna vlastela sama smjenjivala i postavljala kralja. Proces jačanja moći bosanske vlastele i formiranja samostalnih feudalnih oblasti započeo je za vladavine kraljice Jelene, a okončan je u prvoj deceniji XV vijeka. Povelja kraljice Jelene Dubrovčanima iz 1397. godine u kojoj se savjetuje sa najmoćnijom vlastelom vojvodom Hrvojem, knezom Pavlom, vojvodom Sandaljem, tepčijom Batalom, ali i «s inemi mnozimi vlasteli i vlasteličići», zorno ukazuje na promjene u odnosima između vladara i njegovih podanika. S obzirom da kraljica nije imala dovoljno snage da spriječi jačanje i koncentraciju moći kod najmoćnije bosanske vlastele, pa je došlo do uzurpacije određenih vladarskih prava, kao što je bilo ubiranje carina.
Vojvoda Hrvoje Vukčić je nesumnjivo bio prva ličnost u Bosni za vrijeme Jelene. Dubrovčani su se prvo njemu obratili s ciljem od Bosne steknu Nove Zemlje. Dubrovčani su prve pokušaje da pokrenu pitanje Novih Zemalja učinili preko svoga zaštitnika, Ugarske. Dvadeset šestog (26.6.) juna 1396. godine Vijeće umoljenih je donijelo odluku da se zamoli kralj Sigismund (Zigmund) za posredovanje kod vojvode Hrvoja Vukčića, kako bi ovaj podupro njihovu molbu. Sama činjenica da se Dubrovčani prvo obraćaju Hrvoju, dovoljno govori o njegovom velikom uticaju u Bosni. On je predstavljao drugu generaciju svoje porodice, koja se isticala u političkom životu Bosne. Još za vrijeme Tvrtka naslijedio je svog oca Vukca u dostojanstvu vojvode. Već je pod vladavinom Dabiše djelovao samostalno, vezujući se prvo za napuljski dvor, zatim za Sigismunda Luksemburškog, ali je ostao lojalan prema bosanskom kralju. Za Jelenine vladavine bio je najugledniji velmoža.Teritorije kojima je neposredno upravljao bile su vjerovatno još uvijek ograničene na stare porodične župe i gradove u Donjim Krajima.
Knez Pavle Radenović je pripadao vlasteoskom rodu iz istočne Bosne, iz kojeg se tek Pavlov otac Raden Jablanić prvi javlja u bosanskim izvorima. Pripadali su krugu plemstva toliko uglednog da je svoje mlade članove slao na dvor. Za kneza Pavla se izričito kaže da je kao dijete živio na dvoru kralja Tvrtka I. Kao svjedok na poveljama javlja se već od 1380. godine, ali se njegova veća aktivnost osjeća tek u doba kraljice Jelene. Pošto je zajedno s Vlatkom Vukovićem 1391. godine zauzeo Konavle i dobio svoj dio, njegov uticaj se proširio sve do morske obale, pa je došao u bliži dodir s Dubrovčanima. Bio im je veoma važan, prije svega zbog sigurnosti trgovaca u istočnobosanskim trgovima, te zbog dobijanja Konavala. Primili su ga zbog toga 1397. godine za svog građanina i Pavle Radenović je u svojoj zakletvi obećao slobodu i bezbjednost dubrovačkim trgovcima. Ovo je drugi put da bosanski velikaš svojim aktom daje ono što su ranije davali isključivo kraljevi.
Sandalj Hranić Kosaca je naslijedio zemlje i vojvodsko dostojanstvo, koje je, inače ranije nepoznatoj porodici Kosača pribavio vojvoda Vlatko Vuković za vrijeme Tvrtka I. Sandalj je svoga strica vjerovatno naslijedio za vrijeme kralja Dabiše, ali se njegova aktivnost i to veoma velika, primjećuje tek od 1395. godine. Sandalj se aktivno miješao u pregovore sa Dubrovčanima oko isplate svetodmitarskog dohotka, izgleda da je u jednom navratu tražio da se isplaćuje njemu. Daleko važnija je bila njegova, u najvećoj mjeri samostalna politika prema Zeti. Koristeći borbu koja je izbila između Radiča Crnojevića, gospodara Gornje Zete i Đurđa Stracimirovića, on je u aprilu ili maju 1396. godine zauzeo Budvu. Njegova vlast nad Budvom trajala je pune dvije godine i nazivao se „Budue et Zente dominus”. Nepoznato je šta je Sandalju davalo osnova da vlada Zetom. Umjesto kralja, sada je nosilac ekspanzije prema Zeti bio osamostaljeni velmoža, kojem se ukazala prilika da osvajanjem na ovoj strani ojača svoju moć i podigne ugled. Osim toga, uspio je da se nametne i Kotoru vrhovnog gospodara. Sandalj je tada morao biti dosta mlad, te se oslanjao na Hrvoja Vukćića s kojim se rodbinski povezao, oženio je Jelenu (Katarinu), kćerku Vuka Hrvatinića, brata Hrvojevog.
Proces osamostaljivanja nije ograničen samo na najutjecajnije ličnosti, već je Jelenina vladavina pružila priliku i drugoj vlasteli da se osamostali. Oko donje Neretve su važnu ulogu igrali Radivojevići. Stara vlasteoska porodica Nikolići u Popovu polju je daleko više djelovala na svoju ruku. U ovo doba se u izvorima pojavljuju i predstavnici vlasteoskih porodica iz Podrinja Zlatonosovića i Dinjičića. Međutim, sitnija vlastela je pala pod vlast krupnije vlastele. Tako su Nikolići potpali pod vlast Sandalja Hranića, a Radivojevići podlegli Kosačama. Proces pretvaranja krupne bosanske vlastele u oblasne gospodare završen je tako što je bosanska vlastela na sopstvenim posjedima potpuno zamijenila vladara. Vlastela je od vladara dobivala župe, gradove i sela, što je predstavljalo početnu osnovu za uzdizanje većine bosanskih velikaša. Kod uzdizanja vlastele bitnu ulogu su imale lične vrijednosti u vojnim i političkim poslovima, a ne smiju se zanemariti ni bračne obaveze.
Izuzev Sandaljevog miješanja u Zeti, Bosna je u godinama poslije Dabišine smrti bila sasvim pasivna prema susjedima. Krajem 1397. godine na Bosnu je upućena osmanska vojska na čelu sa Bajazitovim sinovima i knezom Stefanom Lazarevićem. U Bosnu je stigla u januaru 1398. godine izazivajući strah čak u dubrovačkom susjedstvu u Primorju. Međutim, zbog jake zime s dubokim snijegom ova ekspedicija je propala. Uskoro poslije osmanskog povlačenja došlo do značajnih promjena u Bosni. U drugoj polovini marta 1398., Dubrovčani su prihvatili izbjeglice iz Bosne, premjestili su ih radi bezbjednosti iz Stona u sam grad „zbog toga što je Bosna bila u neslozi i razdoru”. Nije moguće dokučiti ko se zavadio u Bosni, ali se tu odlučivalo o sudbini kraljice Jelene i Radiča Sankovića. Radič je prije 19.maja pušten na slobodu
Jelena je na vlast došla voljom plemstva, a takođe, njena je vladavina prekinuta voljom plemstva. Jelena je 3. aprila 1398. godine primila od Dubrovčana stonski dohodak, što je siguran znak da tada još nije bila naročito ugrožena. Na kraju su uz nju ostali samo Radivojevići. Već 20. maja iste godine nalazili su se u Dubrovniku poslanici kralja Ostoje. Kratak vremenski razmak između poslednje vijesti o Jeleni kao kraljici i pojave Ostoje kao kralja, pokazuje da je na istom stanku obavljeno i njeno smjenjivanje i izbor novog vladara. Ostoji je davalo pravo na prijesto samo to što je bio član dinastije Kotromanića.